U Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma u Požegi, 24. kolovoza upriličen je svečani program prigodom 240. obljetnice smrti Antuna Kanižlića, na kojem su sudjelovali svećenici požeških župa i svećenici djelatni u središnjim biskupijskim ustanovama, bogoslovi Požeške biskupije, prosvjetni djelatnici kako požeških katoličkih škola, tako i djelatnici OŠ Antuna Kanižlića u Požegi te brojni drugi požeški građani.
Na početku programa Komorni zbor crkve sv. Lovre pod ravnanjem Maria Večerića izveo je skladbu »Velik je Gospodin«. Potom je sudionike svečanosti pozdravio biskup Antun Škvorčević, pročitavši prijevod latinskog zapisa u Matici umrlih Župe sv. Terezije Avilske u Požegi, za 24. kolovoza 1777. godine: »Istoga dana (24. kolovoza 1777.) u Požegi je sveto preminuo velečasni gospodin Antun Kanižlić iz ukinute Družbe Isusove u dobi od 78 godina, proviđen svetim sakramentima, muž pun zasluga pred Bogom i ljudima, pokopan u crkvi sv. Lovre, ispratio ga velečasni gospodin Luka Pejaković, mjesni župnik i Konzistorijalni potpredsjednik s asistencijom«.
Biskup je upozorio na lapidarnu tvrdnju župnika Pejakovića da je Antun Kanižlić bio »vir plenus meritis coram Deo et hominibus – Mmž pun zasluga pred Bogom i ljudima«. Od mnoštva tih zasluga biskup je spomenuo onu eklezijalnu, koja na svoj način uključuje i sve druge, a ima svoje posebno značenje o 20. obljetnici utemeljenja Požeške biskupije. »Kanižlić je rođen 1699., u godini kad su Isusovci osnovali Gimnaziju u Požegi. Kao da mu je po toj podudarnosti Providnost namijenila da postane isusovcem i djelatnikom te škole, da drugim svojim pothvatima na nov način ostvaruje ono što je sv. Franjo Asiški primio od Raspetoga kao posebnu svoju zadaću: obnoviti razorenu Crkvu. Sinovi sv. Franje su tijekom 150-godišnje osmanlijske vladavine u Slavoniji i Požegi čuvali Isusovu Crkva da ne bude dokraja razorena, a isusovci nakon toga nastojali da ona u novim okolnostima bude obnovljena«. Biskup je pripomenuo da ne misli »na crkvu kao zgradu, nego na Crkvu kao narod Božji usred kojeg je prisutan uskrsli Gospodin, koji svećeničkim služenjem u ljudima po sakramentu svetog krštenja i životu po vjeri, u čijem je središtu sveta euharistija, snagom Duha ostvaruje djelo svoje pobjede nad smrću, uzdiže u dostojanstvo koje im je dodijelio Bog«. Podsjetio je da se Kanižlić, osim u rodnoj Požegi, školovao i djelovao u Zagrebu, Beču, Grazu, Trnavi, Varaždinu, Pečuhu, Bratislavi, Osijeku, Petrovaradinu i još ponegdje. Ustvrdio je da je on »s posebnim osjećajem uvijek ostao povezan sa svojim rodnim gradom te je savjetom i djelom snažno podupirao nastojanja zagrebačkog biskupa Franje Thauszyja sredinom 18. stoljeća, da Požegu učini crkvenim središtem za slavonski dio Zagrebačke biskupije«.
Istaknuo je da je Kanižlić bio jedan od najvjernijih biskupovih suradnika »dok je u Požegi podizao ustanove u kojima će Crkva otvoriti mladim naraštajima mogućnost što bolje naobrazbe i odgoja, a budućim svećenicima za slavonske župe duhovno-intelektualnu izgradnju, kako bi mogli odgovoriti na izazove obnove ovih prostora u evanđeoskom duhu a svim vjernicima otvoriti mogućnost da budu dionici osnovnih europskih uljudbenih dostignuća, od prosvjetnih do gospodarskih«. Kazao je kako je Kanižlićevo djelovanje bilo na svoj način »postavljanje čvrstih temelja za odluku pape Ivana Pavla II. da u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, 1997. godine osnuje Biskupiju u spomenutom dijelu Slavonije sa sjedištem upravo u gradu Požegi«. Dodao je kako je »znakovito što njegovo tijelo počiva u crkvi sv. Lovre, nebeskog zaštitnika Požeške biskupije, podsjećajući nas na njegovu baštinu, na kojoj nastavlja svoje djelo požeška mjesna Crkva, potičući na zahvalnost koju mu dugujemo i na molitvu kojom se združujemo s njime u nebeskoj Crkvi«. Izrazio je radost što je današnji svečani spomen u čast Antuna Kanižlića na dan 240. obljetnice njegove smrti prvi korak u nizu događanja koja će slijediti u godini pred nama koju njemu posvećujemo. Najavio je da će idućega 15. studenoga u crkvi sv. Lovre biti služena misu zadušnicu za Kanižlićevu dušu, da će sve aktivnosti što će poduzeti požeška Osnovna škola Antuna Kanižlića i drugi koji mu čuvaju spomen, završiti znanstvenim skupom posvećenim njegovu životu i djelu, što ga u studenom sljedeće godine priprema Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Požegi. Svim nazočnima je poželio da na ovom spomenu među njima oživi duh Antuna Kanižlića te i sami postanu osjetljivijima za vrijednosti koje nam je on predao u baštinu.
Nakon toga je dr. Mijo Korade, redoviti profesor povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu, vrsni poznavatelj Antuna Kanižlića, održao predavanje u kojem je predstavio Kanižlićev tematsko bogati literarni opus, od malih i vrlo popularnih molitvenika i abecevica, preko vrlo vrijednog filozofsko-teološkog djela o raskolu između katoličke i pravoslavne crkve »Kamen pravi smutnje velike«, do njegova najvrjednijeg književnog djela, baroknog spjeva »Sveta Rožalija panormitanska divica nakićena i izpivana po Antunu Kanižliću Požežaninu«.
Po završetku izlaganja Leonardo Đaković, profesor na Katoličkoj gimnaziji u Požegi pročitao je ulomak iz pripovijesti »Kapitanova kći« u kojem književnik Josip Eugen Tomić opisuje Kanižlića kao osobitog ljubitelja prirode, koji je volio »šetati po brdima i visovima svoga zavičaja, verati se po njegovim prodolicama i otajstvenim uvalama, i posvuda svojim pjesničkim duhom upijati sve krasote i tajne prirode« i koji je često zalazio na samotni izvor Košutićku pod Sokolovcem motriti kako ptice dolaze na vodu. Stihove u kojima je Kanižlić u Rozaliji Panormitanskoj dražesno i vjerno opisao spomenuti izvor izrecitirao je Miroslav Paulić, profesor hrvatskog jezika i književnost na Katoličkoj gimnaziji u Požegi. Program u Dvorani bl. Alojzija Stepinca zaključio je komorni zbor crkve sv. Lovre skladbom »O salutaris hostia«.
Potom su se uzvanici uputili u crkvu sv. Lovre i ondje se okupili pred oltarom Blažene Djevice Marije. U kratkom nagovoru biskup Antun ih je podsjetio da je »duhovno svestrani Antun Kanižlić bio osobit štovatelj Isusove Majke, njegujući pred ovim kipom i u ovoj crkvi svoju sinovsku blizinu i ljubav prema Presvetoj Bogorodici«, i da je »bio promicatelj Aljmaškog svetišta, napisavši i molitvenik »Utočište Blaženoj Divici Mariji«, tiskan u Veneciji 1759. godine«, u kojem se nalazi hodočasnička pjesma »Pismu novu svi pivajmo« s pohvalama koje djevojke i mladići naizmjenično upućuju Isusu i Mariji. Naglasio je kako »ova Kanižlićeva hodočasnička pjesma nije zamuknula do danas, te je na svoj način bila prisutna na Veliku Gospu u Aljmašu a prije tri dana u Voćinu, gdje se našlo nekoliko desetaka tisuća hodočasnika te i nas večeras želi svrstati među njih«. Nakon što je komorni zbor crkve sv. Lovre otpjevao spomenutu pjesmu, uzvanici su u povorci, noseći vijenac od cvijeća i upaljene svijeće, sišli u kriptu iskazati počast Kanižliću i u molitvi njegovu dušu preporučiti Božjem milosrđu. Pjevači su koralnim napjevom »Lux aeterna – Svjetlost vječna« podsjetili na današnji dan prije 240 godina, kada je u kriptu ove crkve položeno tijelo Antuna Kanižlića.
Po dolasku u kriptu biskup je podsjetio nazočne da je Požeška biskupija prigodom 230. obljetnice Kanižlićeve smrti, 2007. godine otvorila ovu kriptu u crkvi sv. Lovre njemu u spomen. Potom je prof. Nikolina Mandić, knjižničarka Požeške biskupije ukratko predstavila građu koju je postavio Mario Beusan u suradnji sa Željkom Čorak, Dunjom Fališevac i Mijom Koradom, na koju je ovom prigodom među ostalim dodana i Matica krštenih te Matica umrlih požeške Župe sv. Terezije sa zabilješkama o Kanižlićevu rođenju i smrti. Na svršetku molitvenog spomena biskup je pročitao ulomak iz Kanižlićeve oporuke, izmolio molitvu za njegovu dušu, blagoslovio mu grob kao i sve nazočne.
