Prigodom blagdana sv. Rafaela, zaštitnika Specijalnu bolnicu Milosrdne braće za psihijatriju i palijativnu skrb „Sv. Rafael“ na Strmcu pokraj Nove Gradiške, požeški biskup emeritus Antun Škvorčević predvodio je 29. rujna o. g. euharistijsko slavlje, na čijem svršetku mu je uručena Povelja o agregaciji Bolničkom redu sv. Ivana od Boga za zasluge koje ima za otvorenje i funkcioniranje spomenute bolnice na Strmcu. Među koncelebrantima bio je i fra Gian-Carlo Lapić, član spomenutog reda, predsjednik Upravnog vijeća bolnice, koji je biskupu u ime provincijala Lombardo-venetske provincije fra Massima Ville, kojem pripada navedena bolnica, i u svoje vlastito ime uputio pozdravnu riječ. Među ostalim je izrazio zahvalnost što je biskup Antun prije više od deset godina kao otac primio u Požešku biskupiju milosrdnu braću, pomogao u otvorenju i funkcioniranju spomenute bolnice, te što je prihvatio da Poveljom agregacije generalnog priora Reda fra Jesúsa Etayo Arronda u znak zahvalnosti za sve što je učinio bude pridružen Bolničkom redu Milosrdne braće.
Zahvalivši na upućenim riječima, biskup Antun čestitao je blagdan sv. Rafaela, fra Gian-Carlu i cijeloj bolničkoj zajednici na čelu s ravnateljicom Maristelom Šakić. Zahvalio je Bogu i svima koji su doprinijeli da se otvori bolnica na Strmcu, kao i svima onima koji u njoj služe ljudima potrebnima naše ljudske pažnje i pomoći a još više Božje blizine. Kazao je da katolička bolnica pored onoga što čini stručno medicinski posreduje ljudima u posebnim životnim okolnostima bolesti, Božju blizinu koja je ljekovita. Bog je najveći i najbolji lijek prepoznajemo i u imenu arkanđela Rafaela, koje znači „Bog je izliječio“ što ga danas s ostalom dvojicom arkanđela – Mihaelom i Gabrijelom – slavimo, ustvrdio je biskup. Još je kazao da se raduje svemu onome što će Bog kroz otvorena srca sudionika slavlja moći ostvariti u njima, za njih i za ovu bolnicu, za njihove obitelji i na našu hrvatsku domovinu. Bog voli čovjeka i želi dobro svakom pojedinome, pozivajući ga neka mu dopusti da on u njemu ljekovito djeluje, istaknuo je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja da povjere sv. Rafaelu ovu bolnicu kako bi ona služi bolesnom čovjeku po zamisli sv. Ivan od Boga i kako to njegova Milosrdna braća čine već više od pet stoljeća, da ona u Požeškoj biskupiji bude jaka zdravstvena točka na kojoj Bog ima veliku šansu cjelovito nas liječiti. Pozvao ih je da se pokaju za najtežu bolest koja ih može zahvatiti: zlo, sebičnost i grijeh.
U homiliji biskup Antun je dijaloški podsjetio sudionike slavlja kako je pitanje „jesmo li dobro“ važno, jer se u našim svakodnevnim razgovorima jedni drugima uglavnom žalimo da ono što proživljavamo nije dobro, i da kod nas ništa ne valja. Istaknuo je kako onaj tko je daleko od Boga, tko u Boga ne vjeruje, komu Bog ništa ne znači, mora biti loše, jer je ostao sam sa svojim nevoljama i u svojim nemoćima. Ali onaj koji vjeruje u Boga, i svaki dan mu otvara svoje srce i cijeli svoj život, povjerava sebe Bogu, omogućuje mu da mu bude blizu, taj ne može biti loše, ustvrdio je biskup. Poručio je nazočnima, ukoliko s obnovljenom otvorenošću za Boga, povjerenjem i predanjem odu s ovog slavlja, on će ih iz njihovih nemoći uzdići do razine postojanja do koje ih samo on može dovesti. Kazao je da su im u tom uzdizanju do Božjih visina od osobite pomoći anđeli. Bog nam se približava po svojim poslanicima koje zovemo anđeli. Anđele pak od kojih danas slavimo trojicu i poznamo im imena – Mihael, Gabriel i Rafael – nazivamo arkanđelima jer su od Boga dobili sasvim posebno poslanje, a koje iščitavamo iz njihova imena. Mihaelovo ime znači „Tko je kao Bog?“ i kako nas sv. Ivan tumači u drugom čitanju iz knjige Otkrivenja, on je na čelu anđela koji su ustali u Božju obranu protiv zlih, pobunjenih anđela, Božjih i ljudskih protivnika, čiji je vođa sotona, đavao ili vrag i njegovi sljedbenici, zbog čega su bačeni na zemlju, i koji nama ljudima mute dušu i srce, želeći nas udaljiti od Boga. Isus u današnjem evanđelju tumači kako anđeli imaju zadaću sudjelovati u ostvarenju poslanja koje mu je povjerio Otac, a mi ga nazivamo djelom spasenja.
Govoreći o arkanđelu Rafaelu, biskup Antun je istaknuo kako o njem imamo jednu dragocjenu knjižicu u Starom zavjetu – to je Knjiga o Tobiji – u kojoj je opisan život vjernog Židova po imenu Tobit, sa svojom obitelji deportiran u poganski grad Ninivu i živi u poganskom okruženju. Unatoč tome spomenuti Tobit ostao je vjeran Bogu, i vrijednostima koje je baštinio od svojih predaka, vjerno živio po Božjem zakonu, vršeći njegove zapovijedi. Osobito se istaknuo u tjelesnom djelu milosrđa jer je pokapao svoje mrtve sunarodnjake, kojima je bio uskraćen dostojan ukop. Time je očitovao svoju vjeru da tjelesna smrt nije konačni kraj čovjeka iza kojega, kad se vrati u prah zemaljski iz kojega je i stvoren, više nema ništa, nego da će Boga uskrsnućem od mrtvih čovjeka uzdići u konačno stanje njegove preobraženosti. On, dakle, pokrenut vjerom pokapa mrtvo ljudsko tijelo, vjerujući da će se u njem ostvariti Božji naum pobjede života nad smrću, uskrsnuće, život vječni. Pa i kad ga je pogodila sljepoća, Tobit nije izgubio vjeru i pouzdanje u Boga. Štoviše, on poučava svoga sina Tobiju da i on bude vjeran Bogu. U jednom trenutku šalje svoga sina Tobiju na put radi nekih obiteljskih poslova materijalne naravi, svratit će i u obitelj njihova rođaka Raguela, a za pratitelja dodjeljuje mu nekog Azarju, sina Ananijina, koji je zapravo bio arkanđeo Rafael u ljudskom obličju, ali mu to nije bilo dano prepoznati. Dok su se odmarali uz rijeku Tigris, Tobija se odluči okupati, i dok se kupao napala ga je velika riba, želeći ga proždrijeti. Uz Rafaelovu pomoć mladić Tobija uhvati ribu i po anđelovu nalogu izvadi njezinu žuč i ponese sa sobom, da mu kasnije posluži kao lijek kojim će oca Tobita izliječiti od sljepoće. Tobija sretno stiže u obitelj svoga rođaka i otkriva da se njegova kćer Sara sedam puta udavala, i da su njezini muževi jedan za drugim umirali u bračnoj noći, jer ih je neki zloduh svu sedmoricu usmrtio. Uz pomoć Azarje, odnosno arkanđela Rafaela, koji mu je dao naputak što treba učiniti da otjera zloduha iz Sarine ložnice, mladić Tobija je ostao na životu, oženio Saru i živio s njome u blagoslovljenom braku. Kad se sve na koncu dobro završilo, arkanđeo Rafael se otkriva Tobiji, govoreći mu da je on cijelo vrijeme bio u njegovu pratitelju Azarji, čuvao ga i branio na njegovu putu, njegovu ocu priskrbio lijek a njemu dobru suprugu Saru.
Kakvog li oca i kakve li obitelji, koja na prvo mjesto stavlja Boga i u njemu prepoznaje istinu o sebi, u njemu ima sve svoje nade i s njime surađuje!, uskliknuo je biskup. Kazao je kako se među Božje suradnike u pomaganju ljudima u bolesti i drugim životnim nevoljama svrstao i sv. Ivan od Boga, utemeljitelj Bolničkog reda milosrdne braće, svjedočeći im da oni nikad nisu napušteni i izgubljeni za Boga, kao što pred ljudima počesto jesu, i da ih Bog prati u liku svetih anđela i svetih ljudi. Anđeli služe Bogu u našim životima, da bi se u nama i na nama ostvarilo ono što je Bog smislio za nas, ustvrdio je biskup, dodavši da je čovjek teško osiromašen kad se odvoji i udalji od Boga. Još je kazao da nas anđeli kao duhovna bića podsjećaju u svojoj nevidljivosti na naša neuhvatljivost u našem duhu, kojega ne vidimo, ali jesmo ono što jesmo upravo po tom i rastemo ili smo razoreni na razini duha.
Povezujući taj rast s prizorom susreta Isusa i Natanaela koji je opisan u naviještenom evanđeoskom ulomku, biskup Antun je produbio govor o Tobitovom ozdravljenju od sljepoće, naglasivši kako je tjelesni vid slika one duhovne sposobnosti gledanja u povjerenju i ljubavi koju nazivamo vjera, kojom najbolje i najtočnije vidimo svijet oko sebe, ljude u njemu i nas same. Drugim riječima, tek kad nam je duh izliječeni od zla, od sebičnosti, pokvarenosti i grijeha, mi dobro i pravo vidimo jedni druge kao što nas vidi Bog. Pozvao je sudionike slavlja da potaknuti naviještenom Božjom riječju, odnosno onime što se dogodilo Tobiji i Natanaelu u susretu s Bogom i Isusom Kristom, najprije dobro vide i jedni u drugima prepoznaju anđele Božje, te jedni drugima budu na pomoć ne samo u svojim tjelesnim, nego i u duhovnim potrebama, kao što su anđeli od pomoći nama ljudima u postizanju onoga zdravlja koje Isus naziva spasenje. Spasenje je Isusova ljubav s križa jača od smrti, koja nas čisti i omogućuje da budemo cjelovito zdravi, zdravi za Boga, za puninu njegova života u vječnosti, ustvrdio je biskup. Još je poručio nazočnima da vjeruju Bogu i onima koji im prilaze njegovom ljubavlju i nastoje ostvarivati ono što je Božji naum o nama ljudima, kao što to čine djelatnici u katoličkoj bolnici.
Homiliju je zaključio molitvom sv. Rafaelu: „Sveti arkanđele Rafaele, prati nas na našim životnim putovima kao što si pratio Tobiju! Izliječi nas da vidimo, kao što si izliječio Tobita. Pomozi onima koji su u bračnim nevoljama, da kao što je Tobija prihvatio Saru, i oni prihvaćaju jedni druge, ne polazeći od onoga što je ljudska slabost, pokatkad i zloća, nego od onoga što je trajna Božja vrijednost u nama, njegova veličina i njegov naum o nama, te da tako, surađujući s Bogom, izgrađujemo civilizaciju ljubavi u našoj hrvatskoj domovini. Hvala ti za tvoje služenje Bogu u nama, da budemo ljudi spašeni krvlju, ljubavlju Isusa Krista s križa.“
Na svršetku misnog slavlja fra Gian-Carlo je uvodeći u predaju Povelje o agregaciji biskupu Antunu rekao da se ona dodjeljuje onima koji su na osobit i izniman način doprinijeli poslanju Bolničkog reda Sv. Ivana od Boga u skrbi za bolesne, nemoćne, siromašne i beskućne. Kazao je da su Milosrdna braća u proteklih više od deset godina djelovanja u Požeškoj biskupiji iskusili veliko i otvoreno srce biskupa Antuna, njegovu zauzetost za osnivanje i djelovanje bilnice na Strmcu i da mu stoga daju ovo priznanje kao znak njihova dubokog prijateljstva i uzajamne bliskosti. Još je dodao kako je ovim činom biskup Antun na neki način postao njihov redovnički subrat, te kao takav sudjeluje u svim duhovnim dobrima spomenutog Reda. Potom je pročitao Povelju o agregaciji.
Biskup Antun je podsjetio kako je svojevremeno pozvao Milosrdnu braću da dođu u Požeške biskupiju, u dio Hrvatske koji je siromašniji, i stoga potrebniji njihova služenja. Kazao je da su Milosrdna braća tijekom više od deset godina svoga djelovanja na Strmcu posvjedočili svoju kršćansku, Isusovu ljubav s križa koju ih je naučio sv. Ivan od Boga. Izrazio je radost i zahvalnost Bogu za sve dobro koje su učinili, te je zamolio Gospodina da po zagovoru sv. Rafaela blagoslovi njihovo daljnje djelovanje. Dodao je da su milosrdna braća kroz čin agregacije uključili u svoju zajednicu njega, koji je njih prethodno svojim primanjem uključio u biskupijsku zajednicu. Izrazio je želju da bude dionik duhovnih dobara Reda služenjem ljudima koji su u potrebama. Zamolio je Boga da po zagovoru sv. Rafaela blagoslovi i njegovo daljnje nastojanje, koje će biti više molitveno negoli tvorno. Zamolio je fra Gian-Carla da prenese njegove pozdrave o. provincijalu Massimu i svoj braći Ambrozijanskoj provincije, a ocu generalu njegovu zahvalnost za povelju koja mu je dodijeljena. U znak svoje duhovne povezanosti s milosrdnom braćom biskup Antun je uručio fra Gian-Carlu svoju medalju, izrađenu prigodom njegova biskupskog ređenja prije 27 godina kojeg se spomenuo prije dva dana, pozvavši ih da mole za njega kako bi bio dobar subrat u njihovu zajedništvu. Svim sudionicima slavlja zahvalio je što vole Boga tako da služe čovjeku. Zahvalio je prioru na Strmcu fra Giovanniju, dušobrižniku Ivici Razumoviću, časnim sestrama od čudotvorne medaljice, te gospođi ravnateljici Maristeli Šakić i njezinim suradnicima, kao i svima onima koji tvore obitelj ove bolnice. Poželio je da u toj bolničkoj obitelji neprestano bude prisutna ona snaga koju je sv. Ivan od Boga imao i nosio, kad je neumorno pristupao bolesnicima, siromašnima i nemoćnima, pa da ova bolnica bude jaka duhovna točka mlade požeške mjesne Crkve.
