U petak 27. rujna 2024. godine, na dan obljetnice posvete Katedrale sv. Terezije Avilske u Požegi te 27. obljetnicu uspostave Požeške biskupije, zahvalno euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je požeški biskup Ivo Martinović i tijekom slavlja za đakone je zaredio Ivana Ligenzu iz Župe Uzašašća Isusova u Ruševu i Antuna Stipića iz Župe sv. Josipa u Vrbju.
U homiliji biskup je podsjetio kako nas ovo euharistijsko slavlje kroz riječ Božju povezuje sa uspostavom Požeške biskupije, posvetom Katedrale i đakonskim ređenjem bogoslova Antuna i Ivana. Istaknuo je kako u prvom čitanju prorok Izaija govori ono što Bog čini u svojem postupnom odgoju izabranog Naroda. „Bog se objavljuje kao Bog svih naroda koji mu iskazuju ljubav i koji ga štuju. Izaija poziva svoj narod na pravednost i poručuje kako je Božje spasenje otvoreno svim narodima. Bog svoje spasenje želi darovati i proširiti na čitavo čovječanstvo. Izaija poručuje da tko god čini pravdu i služi Bogu, ima otvoren pristup njegovu domu. Pa čak i tuđinci koji su vjerovali u Boga Izraelova hodočastili su u Jeruzalem i molili su se u hramu. Bog ih je ondje primao, jer ljudi koji u Boga vjeruju nikada nisu za njega tuđinci. Svi su oni njegova djeca“, poručio je biskup.
Tumačeći drugo čitanje iz Poslanice Efežanima, biskup je kazao kako sv. Pavao, pišući o poganskim kršćanima, poručuje da se nada temelji na krvi Kristovoj i njegovoj smrti na križu. „Ne samo nada, nego još više mir naš i pristup k Ocu temelji se na Kristu i njegovoj krvi. On nam napominje kako su pogani ukućani u gradu Božjem, i da su postali spašeni. Njegova je poruka da je kuća poganska postala kućom Božjom po prisutnosti Krista i njegova Duha. Tako je po prisutnosti Krista i njegova Duha i ova crkva postala hram – kuća Božja, po tom Božjem djelovanju i naši će bogoslovi Antun i Ivan postati đakoni.“
Biskup Ivo se nadalje osvrnuo na evanđeoski izvještaj u kojem Isus postavlja učenicima pitanje „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“, te je kazao: „Iako je ovo pitanje prije dvije tisuće godina upućeno učenicima i svim kršćanima kroz povijest do dana današnjega, i nama samima, ipak nas zanima što o njemu govore današnji ljudi, naši suvremenici, a nadasve što o njemu govore ovi mladići, naši bogoslovi i ređenici Antun i Ivan. Tko je Krist za njih? Odgovor koji je neizreciv nalazimo u dubini njihovih srdaca i bića. Odgovor je ovo ređenje jer oni žele biti njegovi učenici i ići njegovim putem“, zaključio je biskup te se obratio ređenicima. „Vi ćete svijetu svojim riječima i životom govoriti tko je Isus Krist za Vas. Svojim služenjem svjedočit ćete koliko ste ga upoznali i zavoljeli. Vi želite primiti sveti Red đakonata i služiti Kristu. Katekizam Katoličke Crkve nam govori da: ‘Đakoni na osobit način sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament sv. reda utiskuje im biljeg koji se ne može izbrisati i kojih ih suobličuje s Kristom koji je postao ‘đakon’ tj. poslužitelj svih.’ (KKC 1570)“ 
Podsjetio je potom nazočne na sadržaj đakonske službe iznesen na Drugom vatikanskom koncilu u konstituciji ‘Lumen gentium’: „Na nižem hijerarhijskom stupnju stoje đakoni; na njih se polažu ruke ne za svećeništvo, nego za služenje’. Ojačani sakramentalnom milošću, oni, naime, služe Božjem narodu u zajedništvu s biskupom i njegovim prezbiterijem. Dužnost je đakona, kako mu je to povjerila mjerodavna vlast, svečano dijeliti krst, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoštovlje i molitve vjernika, dijeliti blagoslovine te voditi obred sprovoda i pokopa. A kako su predani službi ljubavi i upravljanja, đakoni trebaju imati na umu opomenu blaženoga Polikarpa: ‘Budite milosrdni i marljivi tako da postupate u skladu s istinom Gospodinovom, koji je svima postao slugom’.“ (LG 29)
Poručio je potom ređenicima kako je u ovim riječima Koncila izrečena jasnoća njihova puta koji će živjeti i u kojem će otkrivali ljepotu Kristova poziva i poslanja dok budu služili Crkvi i narodu Božjem. „Veličina vašeg poziva i svetoga reda je, prema riječima pape Franje, u služenju i logici Isusove poniznosti, koji je samoga sebe ponizio i postao sluga svima. Stoga papa poručuje da su đakoni pozvani na sebi nositi miris evanđelja i ljubavi Božje svakoj osobi koja pozna ili ne pozna Krista te biti brižni sluge koji se trude da Gospodinova ljubav dotakne živote ljudi, a posebno siromaha, bolesnika, staraca, umirućih. Vaše će služenje bit usmjereno na sve životne dobi vjernika i sve župljane gdje budete pastoralno radili, na nevjernike i one koji vas možda neće razumjeti ili voljeti.“
Potaknuo ih je da im u služenju Bogu i ljudima uvijek i u svemu bude uzor Krist koji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge. „Iskrena želja da služite Bogu u beženstvu i predanje njemu znak je vaše nesebične ljubavi koja će sigurno uroditi oblinom duhovnom plodovima, a koje će Gospodin po vama ostvarivati na nevidljiv način u životu vjernika“, poručio je biskup Ivo.
Na svršetku homilije biskup je poručio ređenicima kako su pozvani zajedno sa sv. Petrom ispovjediti da je Isus Sin Čovječi, Sin Boga živoga, Krist – Pomazanik, Mesija, Spasitelj svijeta i naš Bog. „On je sudac živih i mrtvih, naš orijentir i smisao života. U njegove smo ruke kao i vi položili svoje živote. Ne bojte se započetoga puta! Zajedno s vama molimo, da nas snaga njegova Duha i milosti posveti i ojača da budemo graditelji i obnovitelji Crkve na Petru sazidane, i ove naše mjesne Požeške Crkve, čiju obljetnicu utemeljenja danas slavimo i kada je ova crkva – ovaj dom posvećen i postavljen da bude Katedrala – dom Božji, Majka za cijelu Biskupiju. 
Molimo ga, da ovaj dom bude mjesto u kojem ćemo obnavljati svoje saveze s njim sklopljene, gdje će nas njegovo presveto Tijelo i Krv jačati u svim poteškoćama i nejasnoćama, da ne posustanemo u služenju njemu i ljudima, da ne izgubimo nadu i osjećaj za Boga, za molitvu i milosrđe, za ljude i obitelji koji nam dolaze u susret i kojima nas On šalje, ali i za sebe same. Molimo ga da nas u svemu pomaže, vodi, čuva i da se u njega do smrti uzdamo“, zaključio je biskup te spomenute nakane preporučio zagovoru Blažene Djevice Marije, zaštitniku Biskupije sv. Lovri i zaštitnici Katedrale sv. Tereziji Avilskoj.
