Prigodom 33. obljetnice osnutka 123. požeške brigade Hrvatske vojske, biskup Ivo Martinović predvodio je 26. listopada 2024. u požeškoj crkvi sv. Lovre euharistijsko slavlje za poginule, nestale i preminule branitelje.
Započinjući homiliju biskup je ustvrdio kako se naviještena riječ Božja lijepo uklapa u ovo zajedništvo oko Gospodina, koji nas poziva na razmišljanje o onome što je važno za našu vjeru, život i stvarnost koja nas okružuje. Podsjetio je da nas sv. 
Pavao u prvom čitanju pišući Efežanima i sv. Luka u evanđeoskom ulomku pozivaju na duhovni rast koji nam je potreban kako bi smo mogli sačuvati sebe, svoje dostojanstvo te nositi se sa stvarnostima života i izazovima koje doživljavamo u osobnom i zajedničkom životu. Pojasnio je kako duhovni rast može ostvariti samo osoba koja je povezana s Bogom. Povezanost s Bogom je od neizmjerne važnosti u našem životu, obiteljima i za sve ono što nas okružuje. Osvrnuvši se na poticaj sv. Pavla o čovjekovu rastu „do mjere uzrasta punine Kristove“, biskup je kazao kako je čovjek do kraja svog života pozvan na duhovni rast, na rast u Bogu i s Bogom, a to nam poručuje i Isus u naviještenom evanđelju govoreći onima koji su mislili da je rušenje kule u Siloamu ili smrt 
Galilejaca bila Božja kazna. Oni krivo sude jer Isus govori da nije u pitanju kazna Božja, nego opomena i poziv na obraćenje. Podsjetio je da se i u našim životima često događa da krivo sudimo ili osuđujemo, napose o drugima, stoga Isus kroz prispodobu o smokvi govori o važnosti obraćenja, koje nas poziva na promjenu tj. na duhovni rast, jer je u pitanju vječnost i Kraljevstvo Božje. Isus u slici smokve tumači kako nam Bog daje još jednu mogućnost za promjenu, da budemo drugačiji i bolji. Vinogradar će poštedjeti smokvu još jednu godinu od sječe iako ne daje ploda kako bi možda nagodinu urodila. Tako i nama Bog daje ponovno svoje povjerenje da budemo bolji, iako smo često zarobljeni te mislimo da ne možemo biti bolji, da ono što radimo i živimo nema smisla, da se ne možemo promijeniti rekao je biskup i potaknuo okupljene da se zaustave nad sobom i promisle o veličini svog života i dostojanstva, na što nas potiče i današnja Božja riječ. Podsjetio je da nas ona poziva na svijest o dostojanstvu kao djece 
Božje te da u svojim obiteljima i svojim životima trebamo rasti kao djeca Božja. Istaknuo je važnost obraćenja i lošeg ponašanja u obiteljima i društvu te da se uvijek može biti bolji i stoga smo pozvani uvijek dati drugu šansu svome supružniku, djetetu, roditeljima i svima onima koji su uključeni u naš obiteljski život i rad. Biskup je podsjetio i na riječi pape Franje, koji nam tumačeći prispodobu o smokvi govori: „Hvala Bogu tu je još jedna prispodoba, ona o smokvi, ostavi je još ove godine da uzmognemo promijeniti ono što možemo promijeniti. Ne smijemo gubiti hrabrost zato što su problemi tako veliki, a naše snage tako slabe. Tu svijest ne možemo promijeniti, ali možemo sebe, što znači da kod sebe moram početi. Imam još ovu godinu, imam još vremena, Bog mi daje i to je vrijeme milosti.“
Završavajući homiliju, biskup je potaknuo branitelje, njihove obitelji i sve vjernike da zahvale Bogu za milost danu po našim braniteljima koji su svoje živote uložili i darovali za slobodu Domovine. Pozvao je da otkriju dar ljubavi koja je izrasla u njihovim životima i zahvale Bogu za njihovu spremnost da ostave svoje živote i obitelji kako bi sačuvali našu Domovinu od zla. Zamolio je Gospodina da ova naša molitva i euharistijsko slavlje probudi u nama svijest da i mi trebamo rasti u ljubavi na koju nas Isus poziva da bi posvjedočili svoju ljubav za druge.
