Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Srijeda
Svagdan
Čitanja: Tit 3, 1-7; Ps 22, 1-3a. 3b-4. 5. 6; Lk 17, 11-19.
Evanđelje dana (Lk 17, 11-19)
„Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Razmišljanje
Pošto na putu susretnu Isusa iz Nazareta, deset gubavaca biva izliječeno, ali se samo jedan od njih, Samaritanac, dakle stranac, vraća hvaleći Boga i klanjajući se do zemlje pred Isusovim nogama u znak zahvalnosti. Gdje su ostala devetorica? Mogli bismo reći da su to oni koji su ostali kod kuće, oni koji kažu da vjeruju, ali nisu došli, oni koji tvrde da su Kristovi, ali se ne pojavljuju u zajednici. Nezahvalnost se rada iz negativne vizije o osobi. Postoje ljudi koji nikada neće povjerovati da su namjere onih koji su im činili dobro bile istinske. Ovaj nedostatak povjerenja ograničava sposobnost zahvaljivanja i ukazuje na to da zahvalnost shvaćaju kao znak slabosti ili podložnosti. To onda potiče, a ponekad i vodi u individualizam i samodostatnost. Ponekad čak i dotle da si ponavljaju kako dar koji su primili nisu slobodno birali, jer duboko u duši ne žele nikome ništa biti dužni. Mogu čak i reći: „Nisam to tražio od tebe.“ Onaj tko je zahvalan primjećuje vlastiti nedostatak i određenu superiornost drugoga koji mu može dati ono što mu treba. Ima i onih koji se ne smatraju dostojnima primanja bilo kakvih darova i stoga nisu u stanju prepoznati milosti koje su primili. Duboko u sebi oni sebe ne smatraju dostojnima da budu voljeni. Osjećaj krivnje blokira njihovu savjest i ne ostavlja mjesta za oprost i ljubav. Nisu otvoreni za značenje bezuvjetne ljubavi, koja se sastoji od toga da Otajstvu Ljubavi dopuste da uđe u njihove živote. A upravo to prihvaćanje i dopuštanje ljubavi jest ono što u nama budi povjerenje i mogućnost da budemo zahvalni. Biti zahvalan znači u slobodi prihvatiti Božju ljubav za svoj život. Danas se zapitajmo: koliko još dugo želim biti daleko od Boga? W. Cz.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2023. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
