U Ivankovu su 20. prosinca 2024. ispraćeni na vječni počinak posmrtni ostaci nedavno preminulog Stanka Šimića, umirovljenog svećenika Požeške biskupije. Svetu misu zadušnicu pred mrtvim tijelom u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja predvodio je požeški biskup Ivo Martinović u zajedništvu s upraviteljem Svećeničkog doma sv. Josipa u Zagrebu Jurjem Jerneićem, začasnim kanonikom požeškog Stolnog kaptola sv. Petra Antunom Prpićem, domaćim župnikom Krešimirom Šafom i drugim svećenicima.
Uvodeći u homiliju biskup Ivo je istaknuo kako naviješteno čitanje iz Poslanice Filipljanima govori o našoj domovini koja je na nebesima te da će Bog preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu slavnome svome (usp. Fil 3,20-21). Naglasio je potom kako i u evanđeoskom ulomku Isus govori kako sam od sebe ne može ništa učiniti i da ne traži svoje volje, nego sve te sve pridaje volji Oca nebeskoga, koji ga je poslao (usp. Iv 5,30).
Kazao je kako se u tom svjetlu može gledati i životni put svećenika Stanka. Podsjetio je potom sudionike slavlja na život plemenitog pokojnika: „VIč. Stanko Šimić rođen je 21. studenog 1947. u Ivankovu od oca Stjepana i majke Katarine r. Begović. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja odlazi u Međubiskupijsko sjemenište u Zagreb nakon kojega nastavlja formaciju za svećeništvo u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 29. lipnja 1974. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika. Kao mladomisnik imenovan je župnim vikarom u Župi sv. Terezije Avilske u Požegi odakle nakon godinu dana odlazi na službu upravitelja Župe Miokovićevo, današnju Župu Duha Svetoga u Đulovcu. 1981. godine biva razriješen spomenute službe i imenovan upraviteljem župe sv. Josipa u Vrbju odakle 1986. odlazi za upravitelja Župe sv. Antuna Padovanskog u Krapju, a ubrzo i privremenim upraviteljem Župe Duha Sv. u Lonji. U ljeto 1993. godine je razriješen službi u Krapju i Lonji i imenovan upraviteljem župe sv. Petra Apostola u Bokšiću odakle zbog zdravstvenih razloga odnosno bolesti, 1998. godine odlazi u prijevremeno stanje mira. Dane umirovljenja i teške bolesti proveo je u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu. Od umirovljenja još više je bio usmjeren na bolest koja ga je osvajala i na tajnu svoga i Kristova križa. Po svojem životu, pastoralnom radu i služenju Bogu, Crkvi i narodu, a nadasve kroz bolest i tajnu žrtve ulazio je u otajstvo Kristove patnje, muke, umiranja, smrti i uskrsnuća. Tiho je nosio svoj križ i o njemu razmišljao te ga dijelio s Kristom patnikom koji mu je bio snaga u svakom novom danu. Osim što je po volji Božjoj na ovaj svijet došao neprimjetno po svojim roditeljima, kao svećenik živio je samozatajno i nenametljivo, a tako je podnosio svoju bol i patnju te iz naše sredine otišao tiho i neprimijećeno. Sve nam ovo govori o veličini života i svećeničkog poziva, duha i duhovnoj zrelosti te ljubavi sjedinjenoj s Bogom, oslonjenosti na njega i predanosti njemu.“
U nastavku homilije biskup je podsjetio kako oba naviještena čitanja možemo promatrati u svjetlu potpune predanosti Bogu i oslonjenosti na njega. „Biti oslonjen na Bog znači nastojati ostvariti jedinstvo s Kristom raspetim i uskrslim. Svojevrsni odgovor na patnje i život našeg brata Stanka, nalazimo u riječima kateheze Benedikta XVI, u kojoj papa tumačeći duhovnu veličinu sveca i crkvenog naučitelja sv. Ivana od križa, otkriva nam put rasta vjere i nade te duhovnog sjedinjenja duše s Bogom, a što je vjerujemo u potpunosti naš brat Stanko ostvario. U toj katehezi papa Benedikt govori nam o preobrazbi našeg bijednog tijela, koje se uranjanjem u trinitarni život što je plod uzajamne ljubavi koja se ostvaruje u snazi Duha Svetoga. Sjedinjenje i preobrazbu duše i tijela može ostvariti samo onaj tko je potpuno obuzet Božjom ljubavlju i tko se potpunom ljubavlju predaje Bogu. Potpuno predanje Bogu naše nemoći proizlazi iz svijesti o Očevoj svemoći o kojoj nam Isus govori u današnjem evanđelju: ‘Ja sam od sebe ne mogu ništa učiniti’ (usp. Iv 5,20). Ne prepoznajemo li u dugogodišnjoj bolesti, trpljenju, patnji i dugogodišnju prikovanosti na bolesnički krevet, kako se ove Isusove riječi mogu primijeniti i na našeg brata Stjepana, koji sam ništa nije mogao učiniti jer je u svemu apsolutno bio ovisan o drugima. Vjerujemo da su se kroz osobnu patnju i nemoć, uranjajući u otajstvo Isusove patnje i križa, u misterij Božje utjelovljene ljubavi, njegova duša i tijelo potpuno očistili i preobrazili u misterij Božje darovane ljubavi“, poručio je biskup.
Kazao je zatim kako u životu svećenika Stjepana otkrivamo misterij i prisutnost svemogućega Boga pred kojim su naše riječi suvišne i nepotrebne da ne umanjimo sve ono što je s jedne strane vidljivo, a s druge strane nedokučivo i neizrecivo, a odnosi se na svetost života i trpljenja. „Ostaje nam jedino u ovim trenucima oproštaja od pokojnog brata Stanka zahvaliti Bogu što ga je stvorio, za sve što je kao svećenik ostvario svojim aktivnim pastoralnim radom, ali i svojom patnjom koju je dijelio s Kristom patnikom i raspetim našim Otkupiteljem. Zahvaljujemo Bogu što ga je pozvao k sebi i olakšao njegovoj duši i tijelu da se potpuno s Njime sjedine te u nebeskoj radosti slavi vječni Božić za kojim svi čeznemo, da se poslije ‘trke ovozemnog života’ rodimo za nebo i uđemo u slavu Očevu.“
Biskup je na kraju homilije zahvalio Bogu za dar života svećenika Stanka: „Dok zahvaljujem Bogu za Vaš svećenički život, pastoralni rad, djela ljubavi kojima ste navješćivali Boga i za patnju s kojom ste proslavljali Njega, želim Vam u svoje ime, u ime umirovljenoga biskupa Antuna, svih svećenika, bogoslova, redovnika, redovnica i vjernika Požeške biskupije izreći veliko hvala. Neka Vam Gospodin otvorio vrata i raja te udijeliti ne samo vječni mir i ljubav, nego kako će Vas svojom svetošću preobraziti da Vaša radost bude vječna i da u Njegovom zajedništvu gledate i slavite ljepotu Božića i Sina Božjega.“
