U Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma u Požegi 20. siječnja 2025. održan je mjesečni susret trajne formacije mladih svećenika i đakona Požeške biskupije. Nakon molitve Trećeg časa biskupski delegat za đakone i trajnu formaciju mladih svećenika Ivica Bošnjak je pozdravio nazočne svećenike i uputio ih u tijek programa formacije. Izrazivši srdačnu riječ dobrodošlice Đulianu Trdiću, župniku Župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, delegat Bošnjak ga je kratko predstavio i najavio njegovo izlaganje na temu samoće u svećeničkom životu.
U uvodnom dijelu predavač Trdić je definirao samoću, naveo njezine oblike te istaknuo razliku između samoće i usamljenosti. Kazao je kako se usamljenost sve više prepoznaje kao značajan javnozdravstveni problem zbog njenog negativnog utjecaja na fizičko, mentalno i socijalno zdravlje, a kronična usamljenost je faktor koji povećava rizik za brojne bolesti i smanjuje kvalitetu života. Potom je pojasnio nazočnim svećenicima i đakonima pojam kompenzacije kao obrambenog mehanizma kojim osoba pokušava uravnotežiti negativne komponente određene životne situacije i sve ono što doživljava kao slabost ili nedostatak. Upozorio ih je kako postoje i negativne kompenzacije koje osoba koristi kako bi ublažila osjećaj usamljenosti. Takav oblik kompenzacije često predstavlja privremeno „olakšanje“, ali ne rješava osnovni problem, poručio je predavač te naveo neke od primjera negativnih kompenzacija: pretjerana upotreba tehnologije, ovisnosti, kompulzivne aktivnosti, toksički odnosi itd.
Pojašnjavajući potom navedena područja predavač je ukazao na rizike i nedostatke pretjerane upotrebe tehnologije ustvrdivši kako prekomjerno korištenje društvenih mreža, igranje video-igara ili online aktivnosti mogu dodatno izolirati osobu od stvarnog svijeta, a ovisnost na društvenim mrežama i gledanje tuđih idealiziranih života može povećati osjećaj usamljenosti i nesigurnosti. Citirajući talijanskog filozofa Giovannija Cuccija poručio je: „Altruizam se ne uči u virtualnom svijetu, kao što se tamo ne uči ni empatija niti sposobnost da se uđe u odnos sa drugim čovjekom.” Potom je progovorio o problemu ovisnosti koji se može odnositi na emotivno prejedanje, prekomjerno konzumiranje alkohola ili droge, kocku i sl. Pojasnio je kako se ovisnost stvara ponašanjem koje je motivirano da stvori ugodu i da ukloni nelagodu, ali postepeno ostaje samo ovaj drugi cilj radnje: ukloniti nelagodu koju stvara odsustvo određenog ponašanja. 
Pod pojmom kompulzivne aktivnosti podrazumijeva se s jedne strane prekomjeran rad kada se osoba potpuno posvećuje poslu kako bi izbjegla suočavanje sa svojim emocijama, a s druge strane pretjerana potrošnja kao pokušaj traženja utjehe koja u konačnici dovodi do financijskih problema i kratkotrajnog zadovoljstva. Podsjećajući na tvrdnje iz „Direktorija za život i rad prezbitera“ upozorio je svećenike kako je potrebno izbjegavati napast aktivizma i biti svjestan kako djelotvornost pastoralnog rada ne ovisi samo o osobnoj sposobnosti svećenika, nego je to djelo Božje. U nastavku izlaganja predavač Trdić je pojasnio poteškoće povezane sa toksičnim i nezdravim odnosima u koje se osoba upušta samo kako bi izbjegla samoću. Takav odnos koji često podrazumijeva i dodvoravanje i prilagođavanje tuđim zahtjevima može donijeti više štete nego koristi, uključujući emocionalnu iscrpljenost ili zloupotrebu, poručio je Trdić.
U posljednjem dijelu izlaganja predavač je progovorio o odnosu usamljenosti i emocionalne nečistoće. Kazao je kako su emocije dobre, no nisu namijenjene davanju bez odgovornosti. Poručio je kako bi količina našeg emocionalnog ulaganja u nekoga trebala oponašati dubinu našega odnosa te je upozorio na moguća zastranjena i odnose koji donose pretjeranu emocionalnu bliskost i proizvode jake osjećaje. Potom je upozorio i na ponašanja koja dodatno izoliraju čovjeka kao primjerice samonametnuta izolacija ili povlačenje. Osoba u tom slučaju stvara određene mentalne predrasude kako ne vrijedi i kako su svi protiv nje te prelazi u izbjegavanje drugih ljudi. Još je upozorio i na pokušaje ignoriranja osjećaja usamljenosti kroz distrakcije, poput maratonskog gledanja serija i filmova te na lažni optimizam i pretvaranje kao da usamljenost ne postoji što može dovesti do unutrašnje frustracije i pogoršanja stanja.
Nakon kratkog osobnog promišljanja o mogućnostima kontrole samoće, predavač Trdić je na kraju zaključio govoreći o samoći kao duhovnoj prilici i potencijalu za rast u svetosti. Kazao je, među ostalim kako nam samoća pomaže da se odmaknemo od svijeta i posvijestimo si Božju prisutnost. Govoreći kako nas samoća poziva i na obraćenje te nas čini osjetljivijima za Božji govor, kazao je kako nas ona istovremeno oslobađa od raznih oblika egzibicionizma, navezanosti na uspjehe i tuđa mišljenja i slično. Zaključio je izlaganje riječima o. Ante Garića o samoći: „To su bili najdivniji časovi! Ja mislim da sam tada bio uvjeren da sam im dao sve, a neki me nikako nisu razumjeli, onda si sam, a budući da si sam, onda si potpuno s Bogom. I to je najsretniji čas u mom životu, kad se ništa ne vidi, kad si potpuno ostavljen!“
U drugom dijelu susreta svećenici su kroz razgovor o temi koja je izložena razmijenili iskustva, ali i posvjedočili o brojnim izazovima s kojima se svakodnevno susreću. Potom su razmotrili neka aktualna pitanja iz područja pastorala duhovnih zvanja i mladih, a susret je zaključen molitvom u crkvi sv. Lovre te zajedničkim objedom u Domu pape Ivana Pavla II.
