Prigodom pete obljetnice smrti mo. Vladimira Kranjčevića, u nedjelju 9. veljače 2025. održano je misno spomen slavlje u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža, koje je predvodio požeški biskup emeritus Antun Škvorčević. Koncelebrirao je kanonik Zvonimir Sekelj i Anđelko Katanec, župnik „in solidum“ sv. Blaža. Na slavlju su uz župljane sv. Blaža sudjelovali članovi pokojnikove obitelji i brojni prijatelji, među kojima i pjevači Zbora „Ivan Goran Kovačić“, koji su pjesmom podsjetili na svoga dugogodišnjeg dirigenta i iskazali mu svoju zahvalnost. U pozdravnoj riječi biskup Antun je kazao da su se župljani župe sv. Blaža okupili na redovitom nedjeljnom euharistijskom slavlju da bi s katolicima diljem svijeta proslavili središnje kršćansko otajstvo, Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Istaknuo je da im se pridružila obitelj, rodbina i prijatelji mo. Vladimira Kranjčevića, da bi se spomenuli pete obljetnice njegove smrti te u Isusovu otajstvu pobjede nad smrću prepoznali sudbinu njihova plemenitog pokojnika i vjerom ostvarili najdublju povezanost s njime. Dodao je da se oni nisu okupili tek podsjetiti se na preminulog maestra Kranjčevića, nego proslaviti spomen u kojem po Isusu pobjedniku, snagom njegova Duha postaju dionici punine pokojnikova života u vječnosti.
Homiliju je biskup Antun započeo pitanjem sudionicima slavlja: „Jeste li kada plovili brodom i da li ste uvijek stigli na željeni cilj? U moje mlađe dane rado smo pjevali s talijanskim pjevačem Sergiom Endrigom pjesmu ‘Arca di Noe’ – Noina korablja’ u kojoj pripjev ponavlja: ‘Partira’ la nave parira’, dove arrivera’ questo non si sa – zaplovit će, zaploviti brod, a kamo će stići to se još ne zna’. Naša pak pjevačica Radojka Šverko svojedobno se pitala u poznatoj pjesmi: ‘Kud plovi ovaj brod’?“ Biskup je nastavio: „Tužno je, međutim, biti svjedokom umiranja ljudi i brodova! Ovih dana završena je istraga nesreće trajekta ‘Lastovo’ i smrti trojice mornara. Ona nas podsjeća na naš život kao plovidbu brodom, kako često figurativno kažemo, koji može doživjeti brodolom a njegovi putnici završiti u propasti, ne stići do željene luke. Mislimo pri tom na neuspjehe svakovrsne naravi, među kojima su najteži moralni, u kojima čovjek gubi životne orijentire, završi u besmislu postojanja te skonča u teškom gubitništvu duhovne i tjelesne smrti. No, s druge strane, brodovi mogu fizički spasiti ljude, prevozeći ih s mjesta njihova stradanja ili teške životne ugroze na sigurno. Ovih dana očevici smo upravo takvog zbivanja na grčkom otoku Santorini, s kojeg ljudi u velikom broju bježe na kopno, da se spase od opasnosti brojnih potresa koji ondje danima siju strah od još razornijih i ubojitijih udara.“
Potom je biskup Antun kazao: „U današnjem evanđelju Isus se služi slikom lađe na kojoj se on nalazi i pomaže da ona posluži ribarima za neobično veliki ulov ribe, naznačujući oslobođenje čovjeka od propasti i puninu života koju samo on može darovati. Evanđelist prikazuje Isusa kako od dviju ribarskih lađe na obali Isus bira Petrovu da bi iz nje progovorio mnoštvu ljudi na kopnu o onim pitanjima koja nadilaze naše mogućnosti da svom životu dadnemo smisao, da izbjegnemo zlo, stradanja, gubitništva i konačno smrt. Protumačio im je kako postoji put oslobođenja naše ugroženosti propastima svake vrste i same smrti strategijom kojom nas je Bog pohodio u Isusovoj osobi: ljubavlju kojom je on sebe položio u smrt da bi je pobijedio. Sam Isus potkrjepljuje to sasvim konkretnim činom na način da ohrabruje Petra neka nakon neuspješnog ribolova, na njegovu riječ poveze na pučinu i baci mreže te se dogodi čudesan ulov mnoštva ribe. Navedeni događaj može se na prvi pogled nekome učiniti zgodnom pričicom za naivne ljude ili dječicu. Međutim, svojim pozivom Petru ‘povezi na pučinu’, (latinski ‘duc in altum’), Isus podsjeća da čovjek može ostati na životnoj površini, u plićacima svoga postojanja, svodeći život na mjeru vlastitih mogućnosti, odnosno nemogućnosti. On navedenom tvrdnjom istovremeno uvjerava da čovjek ima sposobnost duha darovanu od Boga uputiti se dublje, šire i dalje u vlastitu egzistenciju, pronaći sebe u dimenzijama božanskih razmjera, otkriti Stvoritelja kao svoga tvorca i onoga koji daje smisao njegovoj zemaljskoj plovidbi. Na taj način Isus obznanjuje da je jedino on moćan ljudski životni brod dovesti u luku vječnosti, obdariti ga puninom života za koju je stvoren i za kojom čezne. Začuđujuće mnoštvo ulovljenih riba u evanđeoskom prikazu znakovito upućuje na tu puninu života, koju je moguće doseći u Petrovoj lađi po prisutnosti onoga koji je pobijedio i samu smrt, izvukao čovjeka iz prijetnje propašću, iz smrtnog zagrljaja. O cilju do kojeg jedino Isus Krist može dovesti čovjeka, posvjedočio je sv. Pavao u današnjem drugom čitanju, ne predstavljajući se Korinćanima vlastitom učenošću koje mu nije nedostajalo niti vještinama koje je posjedovao. Apostol očituje da vjerom prihvaća Isusa Krista, umrlog i uskrslog, i posvema predaje život u njegove ruke, uvjeravajući svoje slušatelje: ‘Meni je život Krist, a smrt dobitak!’. Učinio je to kratkom ispoviješću vjere, za koju kaže da ju je primio i želi Korinćanima predati“ istaknuo je biskup Antun.
Zatim je ustvrdio: „Asocijativnost današnjeg evanđelja ima veliku snagu i za nas suvremene ljude, upletene u mnoge osobne i zajedničke neuspjele projekte kojima nastojimo ostvariti neku veličinu svoga postojanja iz vlastitih mogućnosti a konačno završavamo u gubitništvu. Dovoljno je na općoj razini spomenuti ratove s brojnim žrtvama i teškim razaranjima, kojima je netko zamislio postići određeno dobro, a sve završava u gubitništvu velikih razmjera i besmislu. Uvijek me iznenađuje zamka iracionalnosti zla i sebičnosti za koje se mnogi opredjeljuju kao vlastiti put, ili narodni vođe koji uvjeravaju svoje podložnike da će ratom i drugim zlim pothvatima nešto dobiti, da bi na kraju svi izgubili.
Vjerujem da svojim otvorenim vjerničkim srcem svi nazočni na slavlju prepoznaju i prihvaćaju božansku istinu koju je Isus predstavio slikom lađe o svakome od nas pojedinom i svima zajedno. Uvjerava nas da je on kao pobjednik nad smrću prisutan u Petrovoj lađi kojoj je ime Crkva, pozivajući nas da njezinim služenjem na njegov poticaj bacimo mreže te se u svojoj svakodnevici ponašamo kako nas je on poučio, i da se po svetim sakramentima na nama ostvaruje Isusova riječ upućena Petru: ‘od sada ćeš loviti ljude’. Evanđelistin zaključak: ‘Oni ostaviše sve, i pođoše za njim’ snažan je poziv da im se svaki od nas pridruži te vjerom i životom u skladu s Isusovom riječju budemo što potpunije u zajedništvu njegove Crkve, u kojoj svetim krštenjem postajemo baštinicima Božjeg života. Ako pak nemamo Gospodinu nešto drugo dati, neka mu svatko od nas povjeri samoga sebe, svoje rane, patnje, siromaštvo i bolesti, svakodnevne nemoći kao skromnu lađu u kojoj će se on nastaniti, biti kormilar našega životnog broda, i sigurno ga dovesti u luku prema kojoj je zaplovio“, naglasio je biskup Škvorčević.
Spomenuo se potom pokojnika, kazavši: „Maestro Vladimir Kranjčević svojim krštenjem bio je smješten u Isusovu lađu, postao je dionik zajedništva njegove Crkve, i ni u jednom životnom trenutku nije posumnjao da mu je ono potrebno, da bi napustio Isusa Krista i tražio smisao svoga postojanja u nekome drugome, smjestio se možda u neke druge prividno primamljivije lađe. Dobro pamtim kako je maestro u svoje vrijeme svake nedjelje dolazio u zagrebačku katedralu na svetu misu na kojoj je pjevao katedralni zbor. Premda ga nije vodio, uvijek je na svoj način bio njegov član po onom što je zbor izvodio, po čemu je postajao dionik otajstva koje se slavilo. Kad je ponovno uspostavljen Oratorijski zbor ‘Cantores Sancti Marci’, vjerno je sudjelovao na euharistijskim slavljima u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu. Smatrao je da to pripada njegovu poimanju građanstva, čiji je sastavni dio i duhovna kultura. Kao glazbenik bio je duboko svjestan kako je svaki čovjek poput kakvog glazbenog instrumenta, iz kojeg se može dobiti veličanstvenu glazbu samo ako ga uzme u ruke pravi majstor. Stoga je živio predanje Isusu Kristu kao najizvrsnijem umjetniku ljudskog postojanja, da on na njegovu životnom instrumentu odsvira najljepšu glazbenu ariju, pobjedu života nad smrću. Bio je svjestan da je to onaj Isus koji je rekao: ‘Ja sam uskrsnuće i život!’ To je najviše što je maestro mogao učiniti za sebe, za svoj zemaljski hod i za svoju vječnost.
U zaključku homilije biskup Antun je istaknuo: „Na temelju navedenog uvjerenja on nikada nije bio ravnodušan prema Crkvi, nego je uvijek u razgovorima očitovao zauzetu pripadnost njezinu zajedništvu, iskazivao nezadovoljstvo s nekim crkvenim zbivanjima ili osobama koje po njegovoj prosudbi nisu bile na potrebnoj visini, ne samo u glazbenoj kulturi, nego i šire. S osjećajima posebnog divljenja i poštovanja odnosio se prema bl. Alojziju Stepincu i njegovu čvrstom vjerničkom držanju u političkim mijenama i ratnim zbivanjima, te se nadahnjivao njegovim bogoljubljem i rodoljubljem. Znakovito je stoga da je maestro Kranjčević preminuo 9. veljače prije pet godina, u predvečerje spomendana bl. Alojzija Stepinca. Vjerujem da je u smrti odložio prolaznost, prispio u zajedništvo svetih i izabranih, da je zagrljen neprolaznom Božjom pobjedničkom ljubavlju nad smrću i za svu vječnost obasjan svjetlom uskrslog Krista kojem je vjerovao. U maestrovo ime želim reći hvala svima vama koji ga tako vidite, takvog volite i na taj način pamtite“ kazao je u homiliji biskup Antun.
Na svršetku slavlja biskup je zahvalio svim sudionicima spomena na maestra Kranjčevića, izrazivši kršćansko suosjećanje njegovima najbližima na čelu s nećakinjom Martinom Frydom Kaurimsky. Zahvalio je Saši Drachu što nam je predstavio maestrov lik svojom knjigom „Do zadnjeg zbora – Vladimir Kranjčević život i djelo“. Posebne pak izraze zahvalnosti uputio je pjevačkom Zboru „Ivan Goran Kovačić“, što su svojim muziciranjem u ovom slavlju dali Bogu slavu i na svoj nam način približili lik maestra Kranjčevića.
