U nedjelju 2. ožujka 2025. godine požeški biskup Ivo Martinović pohodio je Župu Duha Svetoga u Đulovcu te u župnoj crkvi predvodio euharistijsko slavlje i krstio Lukasa, šesto dijete roditelja Pavla i Marine Jozić i Nikol, drugo dijete roditelja Ante i Marine Tomić.
Pred početak slavlja domaći župnik Žarko Turuk je uputio biskupu Ivi srdačnu riječ dobrodošlice. Spomenuvši jučerašnju 34. godišnjicu početka Domovinskog rata kao znak sjećanja na prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih snaga s pobunjenim Srbima 1991. godine u Pakracu, istaknuo je kako su oltar i ambon u đulovačkoj crkvi preneseni iz crkve u Donjem Čagliću koja je razrušena u Domovinskom ratu. Potaknuo je nazočne da se u svojim molitvama osim djece koja će biti krštena spomenu i svih žrtava rata, a predstavnici vjernika su biskupu Ivi u znak dobrodošlice uručili prigodni dar. Zahvaljujući na riječima dobrodošlice 
biskup je kazao kako u ovoj Župi Duha Svetoga, On neprestano ostvaruje svoje djelo spasenja. „Duh Sveti je onaj koji sve posvećuje i obnavlja. Duh Sveti nam daje božanski život. Duh Sveti čini da u misi kruh i vino postanu tijelo i krv Kristova. On nas jača u našim patnjama i križevima. On nam je svjetlo i snaga u umiranju i stradanju, u ratu i miru, radosti i žalost on je uvijek prisutan. Želimo ga danas moliti da izlije svoju milost na sve nas, a posebno na ovu djecu koja će primit milost krštenja i po njegovu djelovanju postati djeca Božja“, kazao je biskup te pozvao vjernike da su svoje molitvene nakane uključe i molitvu za zdravlje pape Franje te mole za mir u Ukrajini i cijelom svijetu.
U homiliji biskup se osvrnuo na naviještena čitanja te kazao kako sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima upozorava na temelj naše vjere i života: „Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.“ (1Kor 15,53) Kazao je kako je tijelo smrtno i prolazno te da sv. Pavao podsjeća da ono smrtno ima u sebi i nešto besmrtno i neprolazno, što pripada životu vječnom. „Krist nam je u svom uskrsnuću posvjedočio za to neprolazno i besmrtno koje bi trebalo biti temelj i razlog našeg ponašanja uvjeri. Mi želimo biti u onom besmrtnom, želimo biti u vječnom, želimo biti zajedno s Bogom u vječnosti. Upravo sakrament krštenja i ove djece potvrđuje, kao i ova euharistija, da vjerujemo u to besmrtno, da želimo da se to besmrtno ostvari po našem smrtnom tijelu.“ Kazao je zatim kako o toj temi na svoj način govori i prvo čitanje iz Knjige Sirahove i Isus u evanđeoskom ulomku govoreći o stablu koje rađa dobrim plodom. „Potrebno nam je biti stablo koje donosi plodove, ne samo za zemlju, nego za vječnost. Plodovi se ostvaruju ne samo po našim riječima, nego još više po djelima ljubavi.“ Upozorio je potom kako Isus naglašava da ljubav nije samo riječ, nije samo pogled 
usmjeren na drugoga. „Naš pogled, naša riječ i naša djela često su pokazatelji da ne mislimo na vječnost. Koliko puta smo gledali trun kod drugoga kao grešnost, slabost i problematični stil života, a svoje puno veće zanemarili. Isus nas vraća k nama samima. ‘Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?’ (Lk 6,41) Među članovima svojih obitelji zapažamo sitnice i nebitne stvari koje nam smetaju, a sebi opravdavamo i dopuštamo velike propuste i grijehe jer mislimo da smo važniji i bolji od drugih. Spremni smo ići u beskonačnost svojim egoističkim ponašanjem i tako znamo u sebi zanijekati Isusovu ljubav. To nijekanje je naša sljepoća“, ustvrdio je biskup. Rekao je potom kako nas zaslijepljenost onesposobljava da činimo dobro. Zbog nje gledamo tuđe slabosti, grijehe i mane, a ne usmjeravamo se na sebe i ne popravljamo se. Sve to proizlazi iz našega srca, ustvrdio je biskup. „Važno je što je u našem srcu, a ne što je u srcu drugoga. Ako je u mom srcu ljubav i dobrota, onda ću ja sijati ljubav i dobrotu. Pa i onda kad je drugi ne prepoznaje, odbacuje ili prezire, Bog je prepoznaje i ja je sijem jer želim s Bogom biti u vječnosti. On koji me je stvorio, poziva me na vječnost i besmrtnost. Tako postajemo dobro stablo koje treba donositi dobre plodove“, kazao je biskup.
Obratio se potom roditeljima Nikol i Lukasa koji su na početku života. Kazao je kako su oni poput mladice koja treba izrasti u veliko stablo. „Po sakramentu krštenja oni će primiti Božji život, koji treba zalijevati ne samo ljudskim i materijalnim, nego još više onim duhovnim što je vječno i neprolazno, a to je riječ Božja, to su sveti sakramenti, to je molitva i vjera. Potrebno je ovoj djeci pomoći da rastu u milosti i ljubavi Duha Svetoga. Potrebno im je pomoći da njihovi životi u zajedništvu svojih roditelja i obitelji nauče primati i donositi plodove ljubavi. Važno je sve učiniti da zasijano sjeme Božjeg života u njima uzraste, da se mladica razvije u pravo stablo koji će donositi dobre plodove u ovom životu, ali koji će im biti i put u vječnost. Neka nam Gospodin pomogne da uistinu budemo svjesni kako u svom životu možemo i trebamo još više živjeti Isusovu ljubav, da možemo biti dobro stablo koje rađa dobre plodove, da ne budemo samo oni koji gledaju tuđi trun, nego svoje brvno i činimo ono što je dobro.“ Biskup je na kraju podsjetio kako nijedan grijeh i ljudska slabost nisu važniji od ljudskog života. „Potrebno je stoga da se u duhu riječi Božje zaustavimo, pogledamo i priznamo da smo koji puta učinili ono što nije bilo dobro. Isusova ljubav nas prosvjetljuje i liječi. Neka nam ona bude snaga srca da s njim i u njemu rastemo u ovom životu te ostvarimo ono što nam je u krštenju darovao i na što nas poziva – vječnosti.“
Nakon popričesne molitve vjernici su uputili Bogu Molitvu Jubileja. Biskup Ivo je potom zahvalio svim sudionicima slavlja na čelu sa župnikom Turukom te čestitao roditeljima Jozić i Tomić. Poručio im je kako se budućnost njihove djece gradi najviše srcem i ljubavlju. „Svatko od nas je u svoj život ponio one uspomene koje je primio u svom srcu. Darovane igračke i materijalne stvari trenutačno su lijepe, ali se uglavnom sve brzo zaborave, ali ostaje ono što su u nas roditelji posijali svojim srcem.“ Biskup se spomenuo i poginulih u Domovinskom ratu te kazao kako je njihova žrtva neizbrisiva jer je upisana ne samo ljudske živote, sjećanja i uspomene, nego nadasve kod Boga. Poželio je svima da ih Gospodin jača u svojoj ljubavi i da im ona bude snage u njihovu obiteljskom životu, odgoju, radu i svemu što je potrebno za ljepotu osobnog i obiteljskog života.
