Prvo čitanje: Knjiga Sirahova 27, 30 – 28,7
²⁷˒³⁰ Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi.
²⁸˒¹ Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. ² Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. ³ Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? ⁴ Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? ⁵ On, koji je sam od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? ⁶ Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. ⁷ Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na savez Svevišnjega pa oprosti krivicu.
Riječ Gospodnja.
»Misli na zapovijedi…«, »Misli na saveza Svevišnjega…« (r. 7): Mudrost nas poziva da se spomenemo saveza. Štoviše, u Knjizi Sirahovoj Mudrost se poistovjećuje s knjigom saveza (usp. 24, 22-25). To je odnos što ga ‘mudrost Izraela’ uspostavlja s Torom (Zakonom) na prijelazu s 3. na 2. stoljeće pr. Kr. Sirah jamačno nije legalist: zakon je za njega zakon života; u tom se smislu on nadovezuje na Pnz 4,1.6 i na Bar 3,36 – 4,4. Dakle: spomeni se! Spomeni se ponajprije da postoji novum, krajnja točka, svršetak, konac života, povijesti, stvaranja: »Spomeni se posljednjih stvari! Prestani mrziti!« (tako, doslovno, 19, 17s.). Poslušaj zapovijed (»nemoj se osvećivati i ne goji osvetljivost na sinove svog naroda, nego ljubi bližnjega kao sebe samoga«: (Usp. Lev 19, 17), najveću zapovijed (usp. Lk 10, 25-28): oproštenje je redovito, svagdanje ostvarivanje dvostruke zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Postoji sukladnost između ljudskog oproštenja i onog božanskog, koju Sirah naglašava u ovom odlomku. Taj suodnos, izražen u Starom zavjetu, biva potvrđen u Novom zavjetu. Tumačeći Očenaš, u prvom evanđelju, Isus nije slučajno izjavio: »Ako vi ljudima oprostite njihove prijestupe, Otac vaš koji je na nebesima oprostit će vama; ali ako vi ne oprostite ljudima njihove prijestupe, ni Otac vaš neće vama oprostiti« (Mt 6, 14s.).
Drugo čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 14, 7-9
Braćo: ⁷ Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. ⁸ Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. ⁹ Tȁ Krist zato umrije i oživje da bude gospodar i mrtvima i živima.
Riječ Gospodnja.
Pavao se našao u osobitoj situaciji: kršćanska se zajednica u Rimu podijelila na takozvane »jake« i »slabe«. To je osjetljiv problem: slabi se ustežu od mesa (žrtvovana idolima) i drže se određenog kalendara; oni su dakle vegetarijanci i drže se strogog asketizma. Jaki jedu sve bez problema i ne prave razliku među danima. To je na obim stranama urodilo međusobnim optuživanjima i osuđivanjima. Pavao potiče na uzajamno prihvaćanje: »Prihvatite jedni druge, kao što je Krist vas prihvatio« (Rim 15, 7); »Ne uništavajte djelo Božje zbog jela« (14, 20). A da bi bilo moguće uzajamno i potpuno prihvaćanje, »« (14, 5), kako ne bismo od drugih zahtijevali nešto nepotrebno, nepostojeće pravo na posjedovanje brata ili braće. Pavao ne nudi rješenje problema – razlog suprotstavljanja u konačnici ostaje nebitan. Ono što je u središtu, a to on ponovno potvrđuje – je sveopće načèlo pripadnosti Kristu (rr. 7-9). Od temeljne je važnosti da zajednica to prepozna. On je, doista, jedini pravi Gospodin, u snazi svoje smrti i uskrsnuća. Svatko je, stoga, pozvan potvrditi vlastitu pripadnost Kristu, istinitost (autentičnost) vlastite vjere u njega i, s obzirom na to, prihvaćanje vlastitog brata.
Evanđelje: Matej, 18, 21-35
U ono vrijeme: ²¹ Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« ²² Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.²³ Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. ²⁴ Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. ²⁵ Kad nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. ²⁶ Nato sluga pade ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ ²⁷ Gospodar se smilova tome sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. ²⁸ A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ ²⁹ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i vratit ću ti.’ ³⁰ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. ³¹ Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. ³²Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio.³³ Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ ³⁴ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. ³⁵ Tako će i Otac moj nebeski učinit s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Riječ Gospodnja.
Nalazimo se u srcu takozvane ‘Besjede o Crkvi’ (ili o zajedništvu) evanđelista Mateja, koja zauzima čitavo 18. poglavlje. Prva koja je prozvana je kršćanska zajednica, crkva, »skup pozvanih« (r. 17). Besjeda nije više upućena strancima, nego braći koja žive zajedno. Riječ je o tome da se dade konzistentnost bratskoj ljubavi: »Gospodine, koliko puta…?«. Petrovo pitanje je jasno (r. 21). On si postavlja problem granice, količine oproštenje…»Do sedam puta?«. Kao da se kaže: Pazi spreman sam te podnositi do određene mjere, a onda dosta! Strpljenju ima kraj!« Isus odgovara i, kao i obično, čini to prispodobom (rr. 23-24), tako da tko želi razumjeti, razumije. To je vrsta drame u tri čina, s okusom mudrosti, koju drugi sinoptici ne spominju. Njezini likovi su čovjek-kralj i njegove sluge. Prvi čin, sastavljen po paradoksalnoj logici, otvara dramu: ovaj kralj odlučuje urediti račune sa svojim slugama. Dovedoše mu jednog slugu sa silno velikim dugom: deset tisuća talenata. Nemoguće isplatiti. Jedan talenat je odgovarao otprilike težini od 36 kg srebra, odnosno deset tisuća denara; a ako je 1 denar bio prosječna dnevna plaća jednog radnika, sluga ne bi imao dovoljno godina života da svojim radom isplati taj dug! Pa kad bi kralj i prodao (kako je prijetio) tog sluga sa svom njegovom obitelji i imetkom, ne bi baš puno zaradio (od prodaje roba mogli se zaraditi najmanje pet stotina, a najviše dvije tisuće denara). Prijedlog sluge da će vratiti sav dug, stoga je potpuno besmislen. No ono što začuđuje je postupak kralja-gospodara, koji se u jednom trenutku sažalio. To je prvi obrat koji se traži od Petra i s njime – kao glasnogovornikom zajednice – od svakog učenika: priznati se dužnikom, koji ni na koji način ne može vratiti svoj dug, i kojega je Bog obdario ‘nad-darom’, nezasluženim i potpuno besplatnim. No, nakon što se izvrši prvi obrat, potrebno je učiniti drugi obrat, a to je uzajamno bratsko opraštanje bez granica: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam« (r. 22). Ulazimo u drugi čin drame: kralj-gospodar je iščeznuo s pozornice, ostali su samo sluge. Drugi sluga duguje sto denara prvom (onome komu je oprošten silno veliki dug); bilo bi dovoljno samo malo strpljenja, baš onako kako to s razlogom (legitimno) traži drugi sluga, i sve bi se moglo riješiti. Ali – evo prave drame! – prvi sluga ne želi čekati i zahtijeva, i to nasilnim putem, da mu se dadne ono što smatra da je njegovo. Bez krzmanja odlučuje prekinuti svaki odnos s drugim: »baci ga u tamnicu« (r. 30). Posljednji čin prispodobe–nije potrebno reći–je posljedica zloga postupanja sluge. Kralj donosi doista tešku presudu (r. 34), a razlog za nju je u tolikoj mjeri općeprihvaćen da biva izrečen zaključnim retoričkim pitanjem (r. 33).
MEDITACIJA
»Misli na konac svoj i prestani s mržnjom« (Sir 28, 6). Što je taj ‘konac’ o kojemu govori Pismo? Imajući u vidu tekst Matejevog evanđelja, čini se da taj konac ima veze s kraljevstvom nebeskim; u ulomku Poslanice Rimljanima izgleda da se podudara sa samom Gospodinovom osobom (»Gospodinu živimo« 14, 8). Kao što je kraljevstvo nebesko posljednji obzor povijesti, tako je i uskrsli Krist posljednji događaj čovjeka. Dakle, oproštenje se tiče sadašnjosti, i to s gledišta konca, odnosno onoga što je novum, éschaton, onoga što u konačnici mora doći. Oproštenje »se ne smješta na etičku, nego na eshatološku razinu. Ono je proročki navještaj Kraljevstva« (E. Bianchi). U Matejevom ulomku, doista, dvije dimenzije su u napetosti: kršćanska zajednica koja živi u vremenu, u stanju nedovršenosti; i kraljevstvo nebesko, koje upravlja koncem vremenâ. Oproštenje, baš time što je neograničena mogućnost u sadašnjosti odnosa bratskog suživota, također je i uvjet – već milosno dan – pristupa u zajedništvo s Bogom. Tamo gdje je grijeh prekid odnosa, oproštenje je ponovno uspostavljanje zajedništva, ponovno izgrađivanje i učvršćivanje međusobnih veza. Riječ je o tome da otvorimo vrata našeg srca ljubavi, točnije Božjem milosrđu, i da mu dopustimo oživjeti ono što grijeh ubija. S tog se gledišta može reći da je snaga oproštenja strpljivost, shvaćena kao iščekivanje, molitva i rad na osobnom obraćenju i obraćenju brata. Oproštenje podrazumijeva, u nekom smislu, udioništvo u samom strpljenju Boga koji je »strpljivi«, »velikodušni«, »Gospodin, milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom i ljubavlju« (Ez 34, 6). Prvi trenutak oproštenja je dakle iskazivanje strpljivosti, prihvaćajući vlastitu i tuđu nesavršenost. No, drugi trenutak je davanje; odnosno ostajanje u stavu raspoloživosti i ponude u odnosu na onoga koji nas je povrijedio.
MOLITVA
Presveti naš Oče: Stvoritelju, Otkupitelju, Tješitelju i Spasitelju naš. »Otpusti nam duge naše«: po tvom neizmjernom milosrđu, po muci svoga Sina i po zagovoru i zaslugama Blažene Djevice Marije i svih tvojih svetih. »Kako i mi otpuštamo dužnicima našim«. Amen (FRANJO ASIŠKI, Komentar Očenaša, u: Fonti francescane, Padova 1996, sez. I, str. 266-275, passim)
KONTEMPLACIJA
I vi, vjernici, oprostite, oprostite iz dna svog srca sve što možete imati protiv nekoga. Oprostite u svojoj nutrini, kamo prodire Božji pogled. Doista, čovjek ponekad oprašta ustima, ali u srcu zadržava mržnju; oprašta ustima radi ljudi, ali u srcu zadržava mržnju, jer se ne plaši Božjeg pogleda. Ako dakle hodiš u srdžbi, neka u tvom srcu sunce ne zađe za tvojom srdžbom: »Sunce neka ne zađe za tvojom srdžbom«. Ako si se razljutio nemoj griješiti: »Srdite se ali ne griješite«. Srdite se kao ljudi, ako vas je srdžba obuzela, ali ne griješite zadržavajući mržnju u srcu – jer ako je budete zadržali, zadržat ćete je protiv vas – dovodeći se na taj način u stanje da priječite pristup Božjoj svjetlosti. Srdžba je trun, a mržnja je brvno. Pokatkad osuđujemo nekoga koji hodi u srditosti, a mi u srcu zadržavamo mržnju, a Krist nam govori: ti vidiš trun u oku svog brata a ne vidiš brvna što je u tvom oku. Nisi okrvavio mač, nisi nekoga tjelesno povrijedio, nisi uništio tijelo nekim udarcima; no u tvom srcu je samo misao na mržnju, premda nisi proglašen krivim, kriv si u Božjim očima. Taj tvoj brat je u životu a ti si ga ubio. U mjeri u kojoj o tebi ovisi, ti si ubio onoga kojeg mrziš. Trgni se, popravi se! Činite dakle kako je rečeno: »Kako i mi otpuštamo dužnicima našim«, i tada recite sa sigurnošću: »Otpusti nam duge naše« (SV. AUGUSTIN, De correptione et gratia, 16, 49).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Misli na konac svoj i prestani s mržnjom« (Sir 28, 6)
ZA DUHOVNO ČITANJE
U isto vrijeme dok je ležao bolestan, kad su Laude već bile sastavljene i otpjevane, tadašnji je biskup Asiza izopćio gradonačelnika. A taj je rasrđen, u želji za osvetom, proglasio ovaj zakon: da nitko biskupu ništa ne prodaje niti od njega kupuje niti s njime sklapa ugovore. Tako su došli do toga da su se međusobno mrzili. Franjo, bolestan, nad tim se sažalio, ponajviše stoga što se nijedan crkvenjak ili svjetovnjak nije potrudio da se između te dvojice opet uspostavi mir i sloga. I reče svojoj subraći: »Velika je sramota za nas, sluge Božje, da biskup i gradonačelnik toliko mrze jedan drugoga, i nitko se ne trudi da ih izmiri«. Tada sastavi ovaj stih da se doda Laudama: »Blagoslovljen da si, moj Gospodine, po onima koji opraštaju zbog tvoje ljubavi i … Blaženi koji ustraju u miru, jer ćeš ih ti okruniti«. Zatim dozva jednoga od subraće i reče mu: »Idi i reci gradonačelniku da mu poručujem da ode u biskupski dom zajedno s gradskim ocima i ostalima koje bude mogao povesti sa sobom«. Taj fratar ode, a svetac reče drugoj dvojici subraće: »Idite i pjevajte Pjesmu bratu suncu u nazočnosti biskupa i gradonačelnika i ostalih tamo nazočnih. Pouzdajem se u Gospodina da će im srca učiniti poniznima, da će se pomiriti, i opet kao nekoć biti prijatelji«. Kad su se svi sabrali u unutrašnjem dvorištu biskupskog dvora, ustadoše ona dva fratra a jedan reče: »Franjo je tijekom svog bolovanja skladao Pohvale Gospodinu po njegovim stvorenjima, na hvalu Boga i na izgradnju bližnjega. Molim vas da ih pobožne poslušate.« I tako ih počeše pjevati. Gradonačelnik odmah ustade, i sklopljenih ruku, kako ih držimo dok se čita evanđelje, ispunjen živom pobožnošću, štoviše sav u suzama, počne pozorno slušati. On doista imaše veliko poštovanje prema Franji. Kad je Hvalospjev bio otpjevan, gradonačelnik reče pred svima sabranima: »Uistinu vam kažem, da sam spreman oprostiti ne gospodinu biskupu, koga moram smatrati svojim gospodarom, nego i onome koji bi mi ubio brata ili sina«. Potom se baci pred noge biskupa govoreći mu: »Po ljubavi Gospodina našega Isusa Krista i sluge njegova Franje, evo spreman sam vam ugoditi u svemu, kako se vama sviđa«. Biskup ga uze u naručje, ustade i odgovori mu: »Zbog službe koju vršim morao bih biti ponizan. Nažalost, moja me narav nagnala na srdžbu. Molim te da mi oprostiš«. I tako se njih dvojica zagrliše i poljubiše žarko i srdačno. (Legenda o Perugi, Stih praštanja, u: Fonti francescane, Padova 1996, sez. II, str. 1593).
