U Specijalnoj bolnici u Dugoj Resi, 20 svibnja 2025. preminula je u 93. godini života Miroslava Dulčić, supruga slikara Ive Dulčića, koji je svojim djelima, napose sakralnima označio dvadeseto stoljeće u Hrvatskoj. Sprovodne obrede na zagrebačkom groblju Miroševac predvodio je 24. svibnja 2025. Antun Škvorčević, požeški biskup emeritus zajedno s fra Zdravkom Lazićem, gvardijanom franjevačkog samostana na zagrebačkom Kaptolu. Biskup Antun je izrazio suosjećanje najbližoj pokojničinoj rodbini, prijateljima i znancima koji su se okupili ispratiti njezine posmrtne ostatke, i iskazati joj poštovanje i zahvalnost za sve dobro koje je tijekom dugog vijeka svoga zemaljskog hoda učinila.
U homiliji biskup je spomenuo kako nas i oproštaj s Mirom Dulčić tjeskobno podsjeća da je naš život na ovome svijetu samo prolaz, i da smo za odlazak stvoreni, ali da ne znamo gdje on završava. Istaknuo je kako su osobito pjesnici i pjevači, među kojima i Mak Dizdar, Radojka Šverko i Sergio Endrigo znali postavljati pitanje bez odgovora „kud plovi ovaj brod?“. Kazao je da Božji odgovor pronalazimo u Isusu Kristu, koji je došao s druge obale našeg postojanja i preuzeo na sebe našu smrtnost da bi je pobijedio. U evanđelju što smo ga čuli on nas uvjerava da u domu njegova Oca ima mnogo stanova, koje je on pripravio za nas kako bismo ondje bili zauvijek s njime. Biskup je naglasio kako je i pokojna Mira Dulčić očitovala tjeskobnu brigu i borbu za svoju roditeljsku kuću u kojoj je stanovala. Na kraju je vjernički shvatila kako je kuća zidano zdanje koje možemo ispuniti i s najboljom opremom ali nas ona neće zadovoljiti, jer ona postaje dom pun topline kad se u njoj nađu oni koji međusobno žive ljubav, povezanost i poštovanje. Istaknuo je biskup kako je poštovana pokojnica osjećala koliko joj to nedostaje, cijeneći među ostalim i Požešku biskupiju koja ju je prihvatila u svoje zajedništvo te je za važnije događaje bila u Požegi. Ostalo joj je snažno u pamćenju sudjelovanje na biskupijskim hodočašćima u inozemstvo, o čijem iskustvu je pokojnica s nemalom zahvalnošću pripovijedala biskupu Antunu i kad ju je prije nedavnog 
njezina odlaska u bolnicu posjetio u njezinu domu. Nije skrivala da se dobro osjećala i s vjernicima u franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu, kamo je rado odlazila. Odloživši prolaznost u smrti, Mira Dulčić ušla je u puninu onog zajedništva koje je započela živjeti po svetom krštenju, a koje je utemeljeno na Isusovoj ljubavi kojom je na križu pobijedio za nas i samu smrt. Istaknuvši kako ljubav ne može umrijeti, biskup je kazao da snagom Isusove ljubavi na križu postajemo dionici Očeva božanskog zagrljaja, po kojem se ostvaruje Isusova riječ „da zauvijek budete gdje sam ja“, i na taj način pronalazimo svoj konačni dom. Jer, naglasio je, nebo nije mjesto nego blizina osobe koja nas neizmjerno i vječno voli i u kojoj smo potpuno ostvareni. Dodao je biskup, kako je tim putem i teret umjetničke ostavštine supruga Ive Dulčića, koji je pokojnica nosila poprimio svoj konačni smisao, jer su njegova djela velike umjetničke vrijednosti samo naznaka one ljepote ljubavi kojom nas Otac grli i obasjava u vječnosti. Poželio je plemenitoj pokojnici puninu radosti u slavi uskrslog Gospodina, a svima nazočnima na ispraćaju da je pamte svojim molitvenim srcem te se na snažan duhovni način nastavi zajedništvo s njome i preko groba.
Na svršetku sprovodnih obreda biskup je u ime pokojne Mire Dulčić zahvalio svima koji su je ispratili na vječni počinak i onima koji su joj bili dobri za vrijeme njezina zemaljskog života, napose Matiji Kuhariću, koji joj je posebnom požrtvovnošću služio u teškoćama posljednjih tjedana. Zahvalio je pokojnici za dobrotu koju je ovdje na zemlji iskazivala nemalom broju ljudi, među njima i Požeškoj biskupiji darom iz ostavštine njezina supruga Ive Dulčića. Posebna joj je radost i zadovoljština bila tiskana monografija „Ivo Dulčić“ iz pera Igora Zidića, inicijativom i u izdanju Požeške biskupije, zajedno s Maticom Hrvatskom i Modernom galerijom u Zagrebu.
