Draga braćo i sestre u Kristu, jako sam sretan što sam s vama na proslavi dvostruke obljetnice: 70 godina štovanja Gospe od suza ovdje u Pleternici i 20 godina otkako je ovo mjesto bogoslužja proglašeno biskupijskim svetištem. Ovo je vrijeme milosti za cijelu Požešku biskupiju, ali i za Crkvu u Hrvatskoj.
Iz Knjige mudrih Izreka čuli smo riječi: Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka majke svoje (Izr 6,20). Već sedamdeset godina brojni hodočasnici dolaze ovamo kako bi se napojili naukom nebeske Majke, dok doživljavaju nježnost majke koja plače s nama i za nas koji koračamo ovom suznom dolinom! Gospa plače kada se udaljimo od zapovijedi našeg Oca nebeskoga i gubimo se u tami svijeta. Čineći tako, napuštamo i njezin nauk, budući da nam ona ne govori ništa drugo osim: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5), kao što je rekla na svadbi u Kani. Ali Marijine suze su i suze radosnice, koje Majka ganuta lije kada vidi da ponovno ustajemo i, osobito, kada se uspijemo izmiriti jedni s drugima nakon što smo se udaljili, nakon što smo se posvađali. Koliku li samo utjehu pružamo Mariji kada se pomirimo!
Svima vam je poznato podrijetlo pobožnosti prema Gospi od Suza. Ono se povezuje s čudesnim događajem, kada je gipsani kip Majke Božje, s jednom rukom na svojem bezgrešnom Srcu, lio ljudske suze tijekom tri dana. Bilo je to 1953. godine u Sirakuzi, na Siciliji, u kući mladoga bračnog para.
Gospa nije izgovorila nijednu riječ, samo je pustila da teku njezine suze, ali događaj je odmah protumačen kao znak Marijina suosjećanja s ljudskim patnjama i kao poziv na molitvu i obraćenje. Poznato je da majkama često nije potrebno govoriti. Majka odmah naslućuje što osjećaju njezina djeca i plačući, u tišini suosjeća s njima: bilo kada se raduju zbog uspjeha, bilo kada pate zbog neuspjeha.
Mnogi su vjernici u vjeri prihvatili poruku Gospe od Sirakuze. Među njima, jedan od prvih kojega je dirnuo taj izvanredni događaj, bio je velečasni Ljudevit Petrak, župnik Pleternice, koji je bio ganut suzama nebeske Majke, misleći, vjerojatno, na svoju župu.
Bilo je to teško vrijeme za ovaj kraj. Crkva na brijegu u Pleternici bila je porušena, prijašnji župnik, don Radović, barbarski ubijen, a izgradnju nove crkvene zgrade priječio je Titov režim koji je, osobito tih godina, provodio represivnu politiku prema Crkvi.
Ali, na ruševinama drevne crkve svetog Nikole, prije nego što se uspjelo izgraditi novo mjesto bogoslužja, župnik Petrak je započeo devetnicu Gospi od Suza i ubrzo je, na tim ruševinama, u molitvi ponovno zaživjela živa crkva, zajednica osoba koje su, unatoč svim protivštinama, vjerovale u Marijinu majčinsku i suosjećajnu ljubav.
Psalam koji smo molili podsjeća nas: Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi (Ps 126,5). Upravo se to dogodilo ovdje. Suze prolivene u molitvi, u patnji, u očaju, ali i u tihom otporu vjere, postale su obilna žetva milosti.
U Evanđelju smo promatrali Mariju podno križa. Evanđelisti nam ne govore o njezinim suzama u toj strašnoj situaciji, no možemo ih zamisliti. U trenutku kada je mač probo njezinu dušu, što je drugo mogla učiniti? Otići? Pobjeći od straha, poput Isusovih učenika?
Marija nije pobjegla; ostala je, nijema i postojana pred bolnom smrti ljubljenoga Sina. Kao što je ostala sa svojim umirućim Sinom, tako i dalje ostaje s nama, u svakoj našoj kušnji, jer smo upravo u najbolnijem trenutku i mi postali njezina djeca.
Upravo u tom trenutku, Isus nas predaje njoj: Evo ti majke… – govori jedinome preostalom učeniku, koji nas sve predstavlja – Evo ti sina, kaže rastuženoj Majci (Iv 19,26-27).
Prije no što je izdahnuo, Isus nas je povjerio svojoj Majci. Njoj je predao svoju baštinu najdragocjenijega blaga koje je imao: nas, grešnike, za čije je otkupljenje prolio svoju krv!
Na Kalvariji smo svjedoci novoga Marijinog majčinstva. Upravo se iz muke tog duhovnog poroda rađa Crkva, rođena Kristovom žrtvom i iz tihih suza njegove Majke, koja je postala i našom Majkom. Tko zna koliko li je suza ovdje, u Pleternici, prikupila i obrisala naša Nebeska Majka tijekom ovih 70 godina! Suze uzrokovane ratom, iseljavanjem, podjelama, siromaštvom, glađu! Ali i suze obraćenja, nade, pobožnosti, suze očiju koje su ganute pred ljubavlju! Ona ne govori ništa, samo dijeli naše radosti i naše boli. Nastavlja držati jednu ruku na svojem bezgrešnom srcu, drugom nas rukom miluje i… ne bježi. Ostaje, kao na Kalvariji: Stabat mater dolorosa.
Tijekom godina, ovo je mjesto postalo svjetionik tisućama hodočasnika u potrazi za utjehom. Samo u 2009. godini, prigodom Svećeničke godine, dosegao je brojku od 100.000! Impresivno! I zanimljivo: rekord posjećenosti u Pleternici zabilježen je upravo u godini koju je Crkva posvetila svećenicima! Zar nas ovo ne potiče na razmišljanje? Govori se da su svećenici ljubljeni Gospini sinovi. Možda su upravo stoga svećenici oni zbog kojih Gospa najviše plače kada iznevjere svoje poslanje, ali su također i oni zbog kojih plače suze radosnice kada, u vjernosti svojemu poslanju, postaju oruđe Božje milosti.
Dopustite mi da uputim nekoliko riječi svećenicima ove biskupije i cijele Hrvatske. Ovdje, pod plaštem Gospe od Suza, potičem vas: ne bojte se doći k ovoj Majci plakati zbog svojih grijeha. Nebeska nas Majka ne osuđuje, Ona plače s nama. Ako imamo hrabrosti isplakati suze pokajanja, Ona će nam nadahnuti i prikladne riječi i dat će nam potrebnu snagu da zatražimo oprost od onih koje smo povrijedili, zlostavljali ili čak zloupotrijebili. Samo onaj koji ima hrabrosti zaplakati, priznajući svoje pogreške, može započeti novi život i, moleći za oprost, može se nadati, barem djelomičnom, iscjeljenju rana koje je nanio.
Dragi svećenici, suze su poput drugoga krštenja: mogu oprati blato naših grijeha! Dostojanstvo onih koje smo omalovažili može se povratiti ako imamo hrabrosti kleknuti, sa suzama u očima, duboko se pokajati, spremni podnijeti odgovarajuću kaznu, u nadi da ćemo popraviti, barem malo, zlo koje smo učinili.
Neka nitko ne misli: „Pa nije tako strašno to što sam učinio!“ Ne, nije na nama da mjerimo zlo koje činimo, mjeri ga onaj koji ga podnosi! Možda nam neće svi biti spremni oprostiti, ali barem im dajmo priliku da to učine. Samo ćemo tako vratiti dostojanstvo onima kojima smo ga oduzeli, a i naša će sramota zbog počinjenog zla biti izliječena primljenim oprostom. Svi smo mi, u to sam siguran, iskusili moć suza! Suze boli ili suze radosnice, uvijek otkrivaju srce osjetljivo prema braći, posebno spremno na pomirenje.
Dozvolite mi još jednu digresiju. Kada sam radio u Vatikanu, bavio sam se nekim zemljama, među kojima i Haitijem na Karibima, jednom od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Jednog me dana Apostolski nuncij na Haiti pozvao da održim duhovne vježbe, u trajanju od pet dana, redovnicima i redovnicama lokalne kongregacije: maloj braći i sestrama Charlesa de Foucaulda. Cijelo su vrijeme bili u šutnji, čak i za vrijeme obroka. Trećeg dana, tijekom doručka, osnivač te kongregacije, brat Armand, briznuo je u plač. Jedan za drugim, svi prisutni, bilo ih je 30-40 počeli su plakati. Nakon doručka sam u hodniku sreo jednoga od njih koji mi je rekao: „Nikada prije nismo vidjeli brata Armanda da plače, on je snažan čovjek! Dok smo svi plakali, moj me je susjed upitao: ali zašto plačemo? Ja sam mu odgovorio da ne znam, ali znam da je sve milost!“
Bilo je to uistinu iskustvo milosti. Kasnije mi je brat Armand priznao da ga je posebno dirnulo ono što sam rekao o majčinstvu Crkve i Božjoj ljubavi za svakoga, čak i kada nas stavlja na kušnju. Imao je problema s Rimom oko priznanja svojeg Djela i nikada nije mogao zamisliti – nastavio je – da će upravo iz Vatikana doći netko tko će ga pomiriti s Majkom Crkvom, u koju je uvijek vjerovao, ali čiju ljubav nije više osjećao.
U drugom čitanju, uzetom iz Otkrivenja, čuli smo obećanje: …i Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju (Otk 21,3-4). Ovo je obećanje već počelo. Svaki put kada uspijemo oprostiti i zamoliti za oprost, osjećamo blizinu neba i Bog briše naše suze Marijinom nježnošću.
Braćo i sestre, ponavljam svima: nemojmo se sramiti plakati; darujmo Gospi naše suze. Zajedno s njezinima, sam će ih Bog obrisati!
A kada susretnemo nekoga tko pati, imat ćemo i mi snage ostati, ne okrenuti glavu na drugu stranu, kao što je Ona učinila pod križem. Jer tamo gdje se plače s ljubavlju, Bog već priprema radost koju nitko neće moći oduzeti, jer koji siju u suzama, žanju u pjesmi.
Sveta Marijo od suza, moli za nas! Amen.
