U Gornjim Bogićevcima su 30. rujna 2025. ispraćeni posmrtni ostaci nedavno preminulog svećenika fra Marija Radmana, člana Franjevačke provincije Svetog Križa – Bosna Srebrena i župnika Župe Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima. Svetu misu zadušnicu s pokojnikovim tijelom u župnoj crkvi Duha Svetoga predvodio je požeški biskup Ivo Martinović u zajedništvu s provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem te brojnim drugim svećenicima.
Na početku je biskup izrazio svoje kršćansko suosjećanje obitelji i rodbini, provincijalu i svećenicima te župljanima Župe Gornji Bogićevci. Kazao je da su se okupili da proslave gozbu Isusove ljubavi, Kristovu svetu žrtvu. „Činimo ono što je do subote ovdje redovito činio Kristov svećenik i naš brat, dosadašnji župnik ove župe fra Mario“, rekao je.
Dodao je kako je potrebno u ovom trenutku oproštaja zastati i promisliti o životu i svećeničkom djelovanju, o životnom putu fra Marievoj ulozi u životu Crkve, Provincije, naše Biskupije, ove i župa u kojima je pastoralno djelovao. Po ovom svetom slavlju želimo zahvaliti Bogu za njegov svećeničko i redovnički život, poziv i poslanje. „Gospodin je odlučio pozvati ga k sebi i tako nam poručio da je on završio svoje djelo koje mu je povjerio na dan svećeničkog ređenja. Od tada do dana kad ga je Gospodin pozvao k sebi, fra Mario je sebe ostvarivao kao svećenik i fratar te suobličavao Kristu uz sve svoje darove i slabosti koje je imao. Njegov neočekivani odlazak iz naše sredine potvrđuje ono što znamo, da je Bog gospodar našega života, naše povijesti. Njemu ne pripada samo naše svećeništvo, nego sve“, istaknuo je biskup Ivo.
U prigodnoj homiliji osvrnuo se na poslanicu Hebrejima u kojoj autor piše kako Bog svećenika uzima od ljudi i postavlja za ljude. „Biti fratar i svećenik, najprije znači biti čovjek i vjernik koji nepokolebljivo vjeruje u Boga, koji, poput vas, s Bogom dijeli sve svoje radosne i žalosne trenutke života, vjeruje u njega i ljubi ga, kad mu je lijepo i teško. Osim toga, to znači biti slab, krhak, imati svoje granice, sklonost grijehu, biti umoran i opterećen, ali uvijek u svojoj ljudskosti biti oslonjen na Boga, na njegovu milost i milosrđe, sve u molitvi povjeriti Bogu i slijediti ga ljubavlju svoga srca i živom vjerom“, poručio je te dodao da je fra Mario svojom predanom i zauzetom župničkom službom otkrivao vjernicima Božju ljubav, dobrotu, milosrđe i svetost.
„U svakom svetom sakramentu, u svakoj svetoj misi i pričesti, dok vam je davao Isusa, nesebično vam je davao i svoje svećeništvo, svoj život, sebe samoga. Njegovo darivanje vama i svim vjernicima u župama gdje je djelovao – Podhumu, Ljubunčiću, Vrešu, Bugojnu, Rumbocima i Okučanima, bilo je njegovog predanja Bogu, žrtva i ljubav za vjernike, za ovu župu, Požešku biskupiju, svoju Provinciju i narod Božji“, rekao je biskup. Naglasio je da je fra Mario pun pouzdanja u Boga jasno naviještao poruku evanđelja i za Krista odgovorno svjedočio do smrti.
Potom je okupljenim župljanima naglasio kako je njihov dosadašnji župnik živio za njih. „On vam je bio duhovni otac, učitelj, pastir, prijatelj i brat koji je želio da još više upoznate Boga i živite od Božjih zapovijedi, da vas, vašu vjeru i obitelji sačuva od zavodnika ovoga svijeta i neprijatelja Boga, Crkve i čovjeka, od onih koji uništavaju ljudske živote i vode u propast“, rekao je.
Istaknuo je da je fra Mario svojim životom i služenjem Bogu bio tihi navjestitelj nade, smisla života i života vječnoga, kojeg nam Krist naviješta svojim uskrsnućem. „Krist uskrsli je središte naše vjere i nade“, naglasio je te izrazio zahvalnost Bogu, Provinciji i roditeljima pokojnika „za sve što je fra Mario kao vjernik, fratar i svećenik učinio te iz dana u dan bio neumorni navjestitelj Kristova evanđelja i nositelj nade narodu Božjem i sebe suobličavao Kristu, dok nije postao dostojan Kristovog vječnog poziva da uđe u radost vječnoga života sa svemogućim Bogom“.
Nakon popričesne molitve uslijedili su oproštajni govori. U ime župljana govorio je član župnog ekonomskog vijeća Marijo Petreković naglasivši da je fra Mario bio „jednostavan, tih, samozatajan, a opet poduzetan, odlučan i neustrašiv, taman dovoljno glasan i rječit kada treba“. Istaknuo je da su ga krasile brojne osobine, a ponajviše ona da je bio čovjek. „U svakodnevnim razgovorima i susretima pokazivao je onu istu čovječnost i jednostavnost koju je imao i u svom pastoralnom djelovanju. Znao je prepoznati trenutak kada nije potrebna velika gesta, nego samo iskreni, tihi znak pažnje“, poručio je dodajući da je bio radostan zbog činjenice da je nekome pomogao.
Zatim je u ime svećenika Požeške biskupije riječi zahvalnosti preminulom subratu svećeniku uputio župnik u Rešetarima Josip Bogović. Prisjetivši se kako su prije nekoliko dana razgovarali, rekao je da su u dekanatu svi bili šokirani viješću o smrti. „Volio si vršiti svoju svećeničku službu, rado ispovijedao, ali i propovijedao. Vojničkim rječnikom govoreći, a čuli smo to i od drugih, poslušno si izvršavao ono što su poglavari stavljali pred tebe te tako došao i u Slavoniju, Okučane, zatim u Gornje Bogićevce, koje su nastanili ljudi iz tvoje domovine Bosne i Hercegovine, za i nakon Domovinskog rata, te je trebalo i još je potrebno vidati rane ljudi koji su došli ovdje i sada ovdje žive. Hvala ti za onu radost i mir, koju si unosio u naše svećeničko zajedništvo“, poručio je između ostaloga.
Potom se obratio fra Domagoj Šimić, gvardijan Samostana Presvetog Trojstva u banjolučkom naselju Petrićevac, gdje je rođen fra Mario. Prisjetivši se biografskih podataka, istaknuo je pokojnikovu odanost pozivu. „Slikovito govoreći, fra Mario je svoj životni mozaik slagao franjevačkom ljubavlju i jednostavnošću, nastojeći svakodnevnim životom svjedočiti ono što je propovijedao. Njegov životni mozaik sastavljen je od različitih događaja koji svjedoče o njegovoj dubokoj ljubavi prema Bogu i Crkvi te o brizi i suosjećanju s patnjom i životnim nedaćama svoga naroda i svoje obitelji, koji su protjerani iz rodnog banjolučkog kraja. Upravo su ga ta ljubav i odanost svome narodu doveli u ove krajeve, gdje je proveo i posljednje godine svoga života. Posebna ljepota njegovog bogatog i šarolikog životnog mozaika očituje se danas, kada kao zajednica vjernika, pristiglih iz svih župa u kojima je fra Mario molio, radio i djelovao, stavljamo posljednji kamenčić veliko ‘Hvala!’ za sve učinjeno na slavu Bogu i za dobro svakog čovjeka“, poručio je.
U ime svih članova Franjevačke provincije Svetog Križa – Bosna Srebrena riječ je uputio provincijal fra Zdravko. Kazao je da su se okupili u dubokoj ljudskoj tuzi, ali i kršćanskoj nadi. „Smrt nas uvijek zatekne. Bez obzira na godine, bez obzira na okolnosti, nikada ne znamo ni dana ni časa. Smrt je granica, a granice nas plaše. Ipak, mi ovdje danas ne stojimo pred tamom, nego pred svjetlom – pred uskrsnim obećanjem koje je temelj naše vjere“, naglasio je.
„Fra Mario je rođen u Banjoj Luci – gradu i kraju koji je kroz povijest bio svjedok mnogih kušnji, ali i žilavosti vjere. Ta vjera, koja se često jačala upravo u patnji, oblikovala je i fra Marija. Iz toga tla i podneblja, ponikao je njegov život, ali i poziv – tiho i postojano“, poručio je govoreći o životu fra Marija.
„Bio je čovjek bez velikih riječi, ali s velikom vjernošću. Nije tražio pozornicu, ali je ostavio trag. Bio je franjevac – u duhu svetog Franje, jednostavan, blag, a u dubini duše snažno ukorijenjen u Krista. Nije galamio o vjeri – živio ju je“, istaknuo je dodajući da pokojnika predaju u ruke Oca, s povjerenjem u Kristove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). „To je temelj naše nade. Zato i danas, iako tugujemo, ne tugujemo kao oni koji nade nemaju. Vjerujemo da je on sada pozvan na onu vječnu euharistiju neba, gdje više nema ni bolesti, ni umora, ni suza – gdje je samo radost gledanja Boga licem u lice“, zaključio je provincijal Zdravko.
Tijelo preminulog svećenika fra Marija ispraćeno je potom iz crkve na mjesno groblje u Okučanima gdje je provincijal fra Zdravko predvodio obred ukopa.
