U okviru redovitog mjesečnog susreta trajne formacije, a u pripravi za svetkovinu Isusova Rođenja, u ponedjeljak 1. prosinca 2025. u Požegi je održana adventska duhovna obnova za mlade svećenike i đakone.
Program je započeo u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma u Požegi molitvom Trećeg časa, nakon čega je sve sudionike pozdravio požeški biskup Ivo Martinović a posebnu dobrodošlicu iskazao je voditelju obnove don Mihovilu Kukutu. Podsjetio je kako nas vrijeme došašća poziva da djelima budemo oni 
koji su budni za dolazak Gospodina Isusa Krista. Potaknuo je svećenike da svojim životom i djelovanjem svjedoče budnost te da prate i pomažu vjernike u njihovim nastojanjima provodeći ih k Bogu.
Potom je Ivica Bošnjak, biskupski delegat za đakone i trajnu formaciju mladih svećenika predstavio voditelja obnove salezijanca don Mihovila Kurkuta koji je trenutno voditelj salezijanskog Oratorija Marija Pomoćnica u Rijeci, 
a posljednje četiri godine vrši službu glavnog urednika i direktora Salesiane. U svom nagovoru don Mihovil se usredotočio na temu svećeničkog poslanja i odgovornosti polazeći od četiri temeljne blizine koje, prema njegovim riječima, određuju autentičan svećenički život: blizine Bogu, biskupu i poglavarima, braći svećenicima i Božjem narodu.
Govoreći o blizini Gospodinu, naglasio je potrebu izgradnje intimnog odnosa s Kristom i svakodnevnog traženja tišine te prostora molitve, udaljenog od rastresenosti i ovisnosti o medijima poput televizije i mobilnih uređaja. Istaknuo je da je Isus središte svećeničkog života te da udaljavanje od njega dovodi do gubitka pravih prioriteta i smisla poslanja. Postavio je pitanje što svećenik može dati ljudima ako sam ne živi iz živog odnosa s Kristom.
U nastavku je govorio o blizini biskupu i poglavarima, upozorivši da se svećenici nerijetko zatvaraju i žive poput samaca, dok su biskupi pozvani odnositi se prema svećenicima poput očeva. Istaknuo je da Crkva ponekad djeluje sporo, ali da je riječ o „sporosti bratstva“ koja je suprotna dinamikama ambicije i karijerizma.
Treća blizina odnosi se na međusobno prijateljstvo među svećenicima kao potporu u duhovnom hodu, osobito u životu celibata i čistoće. Don Mihovil je pozvao na međusobno povjerenje i otvorenost, kao odgovor na tendenciju izoliranosti koja slabi svećeničku postojanost i ustrajnost.
Četvrta blizina odnosi se na Božji narod. Upozorio je na opasnost klerikalizma i mentaliteta izdvojenosti, naglasivši da pastiri trebaju biti blizu ljudima i djelovati u služenju, a ne očekivanju privilegija. Prema njegovim riječima, prije naviještanja učiteljstva, potrebno je svjedočiti, jer Riječ, kako je rekao, putuje kroz slabost i ljudskost onih koji je nose. Upozorio je da formalizam, rastresenost, navezanost i ravnodušnost ranjavaju zajednicu i sablažnjuju vjernike.
Istaknuo je i da su svećenici dio ranjenog naroda Božjeg i da Crkva djeluje u svijetu obilježenom ranjenošću čovječanstva i stvorenja. Zaključio je porukom da biti Božji ne znači težiti idealiziranoj savršenosti, nego biti blizak čovjeku, osobito posljednjima i najpotrebitijima.
Nakon kraće stanke svećenici i đakoni su pošli u crkvu sv. Lovre gdje su sudjelovali na pokorničkom bogoslužju, koje je predvodio don Mihovil, i imali mogućnost osobne ispovijedi. Program duhovne obnove završio je euharistijskim klanjanjem i zajedničkim objedom u Domu pape Ivana Pavla II.
