U nedjelju, 22. veljače 2026. u Domu sv. Augustina u Velikoj započele su duhovne vježbe za svećenike Požeške biskupije na temu: „Svećeničko srce na putu otkrivanja Božjeg srca – onkraj apsolutizma i banalizacije“, koje su trajale do srijede 25. veljače 2026. Duhovne vježbe predvodio je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, prof. dr. Ivan Benaković, predstojnik ureda za biblijski pastoral Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Duhovne vježbe otvorene su prvim nagovorom na temu: „Svećenik pred stvaranjem lažnih bogova (onkraj apsolutizacija i banalizacija)“, a svi su nagovori bili nadahnuti i utemeljeni na svetopisamskim tekstovima. U uvodnom nagovoru Benaković je progovorio o poznatoj biblijskoj sceni stvarana zlatnog teleta. Istaknuo je kako je pitanje je li Mojsije iskren ili kalkulira tako da mu je teško jer nije uz narod, a misli si da bi to bilo dobro? Naveo je to kao primjer banaliziranja: doći do takve teologije koja sebe isprazni od otajstva, kojoj ništa više nije važno. S druge strane, Mojsije sve zna, ali to neće reći narodu, nego govori samome Bogu, koji to već zna. Pitanje je: kome treba nešto iskazati? Onima koji trebaju istinsku korekciju, oni to trebaju čuti. Naglasio je kako je ovdje prisutan fenomen dvostruke kauzalnosti, koju se često može susreti i u svećeničkom životu: molitva da, ali to ne može nadomjestiti moje konkretno djelovanje.
U drugom nagovoru na temu: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni…“ (2 Kor 4,8), progovorio je o određenim aspektima svećeničkog života na primjeru života i djelovanja sv. Pavla. Pitao se: odakle dolazi snaga za Pavlovo djelovanje? Govoreći o Pavlovim „glinenim posudama“ predvoditelj je istaknuo kako se glinena posuda jako lako može razbiti. Drugim riječima: navjestitelj evanđelja, svećenik, obdaren je mnogim darovima, ali on sam jest tek glinena posuda koja se može vrlo lako polupati. Svaki navjestitelj trebao biti svjestan da to što propovijeda i govori nije njegovo, nego se Bog njime služi da to prenese svijetu. U svećeničkom životu vrlo je važan Pavlov poziv: umiranje Kristovo u tijelo pronosimo – pitanje askeze i odricanja, istinskog prihvaćanja žrtve i darivanja sebe za određeni cilj. Sveti Pavao kaže da se mi predajemo Isusu, uvijek sve činimo u Isusu Kristu, da se Isusov život očituje u našem smrtnom tijelu. Ovisno o tome koliko svećenik vjeruje u otajstvo o kojem govori, toliko će ono zablistati u Božjem narodu. Svećenik je tako osoba koja ovisi o molitvi: o svojoj molitvi i o molitvi drugih vjernika, a jako je važno svoj svećenički život živjeti smisleno, ispunjeno molitvom.
Treći nagovor nosio je temu „Svećeničko srce na putu otkrivanja Božjeg srca“, a svećenici su razmišljali o susretu ispričanom u Iv 21,15-23 (susret između Šimuna Ivanova i uskrslog Krista – susret dvaju srdaca). Isus vraća Šimuna u obiteljsku kuću, ogoljuje ga od službe („Šimune Ivanov“), želi onog Šimuna koji ima samo sebe, slobodnog od svega, apstrahiranog od svega, od svojih službi. On takvog Šimuna pita: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ Petar odgovara da ga voli, ne da ga ljubi. Drugi puta ga Isus pita isto, ali ovaj odgovara opet jednako, drugačijim odgovorom. Petar je svjestan sebe, on zna da nešto nije dobro što se tiče njegova odnosa prema Isusu. Propovjednik je tada aplicirao govor na svećenike: potrebno je biti realan, svećenik treba biti realan. Što Isus radi? On se spušta na razinu Petra, on zna da Šimun nije na razini Isusa, zato nam se spušta na razinu svake osobe, svakog svećenika, prihvaća naš mrak, našu tamu i ondje nalazi način da čovjeka izvede van sebe, na ono više od onoga što može sam. Bog je svjestan da ne možemo uvijek do kraja ljubiti, pa je zato potrebno je prihvatiti da nećemo uvijek biti na razini po pitanju ljubavi prema Bogu. Predvoditelj Benaković pitao se zajedno sa svećenicima: kako prihvatiti ispravno tu nemoć da ne mogu ljubiti Boga do kraja?
Četvrti nagovor nosio je naslov: „Svećenička ispovjednička služba (susret Isusa i grešnice u farizejevoj kući)“ prema Lk 7,36-38. Isus se nalazi u farizejevoj kući i dolazi žena bludnica u farizejevu kuću. U biblijskom tekstu ne vidi se njezin motiv, ali se vidi njezina osobnost i emotivnost. Prof. Benaković istaknuo je kako nam tekst želi pokazati na koji način čovjek koji je slomljen treba pristupati Bogu. Mi kao grešnici, kada pristupamo Bogu i tražimo oprost, jako je važno da to tražimo srcem. Tekst pokazuje da ova žena časti Boga i prihvaća ga, ne odbacuje ga, koliko god je grešna i pogriješila u svojim stvarima. Svećeniku se jednako tako može činiti da su ljudi koji puno griješe neosjetljivi za Božju stvarnost, ali i oni na poseban način traže Boga. Farizej reagira tako da se čudi kako Isus nju ne poznaje, ali Isus tada koristi svoju pedagogiju: ne prekorava Šimuna izravno, nego mu priča priču i kroz nju ga uči. Iz ovoga dijaloga mnogo je važnih stavova koje treba svaki svećenik zauzeti pred otajstvom čovjeka koji svoj vlastiti mrak donosi pred Božje milosrđe.
Duhovne vježbe privedene su kraju kroz još jedan nagovor na temu: „Svećenik koji ljubi… protuotrov apsolutizmu i banalnosti (pohvala istinskoj ljubavi – 1 Kor 13)“. Duhovne vježbe pretposljednjeg dana sadržavale su pokorničko bogoslužje i priliku za sakrament pomirenja tijekom kojeg su se svećenici mogli ispovijedati, a svete mise tijekom duhovnih vježbi svakog dana bile su u 11:45 sati. Duhovne vježbe zaključene su tako da su svećenici na završnom euharistijskom slavlju u srijedu, 25. veljače zapjevali human „Tebe Boga hvalimo“ i zajedničkim ručkom nakon svete mise. Na duhovnim vježbama bilo je prisutno dvadesetak svećenika koji djeluju na području Požeške biskupije.
