U organizaciji Povjerenstva za redovnice 16. prosinca u Požegi je održana adventska duhovna obnova za Bogu posvećene osobe koje djeluju na području Požeške biskupije. Voditelj je bio Drago Tukara, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Osječkog sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Program je započeo molitvom Trećeg časa u Dvorani Bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma.
Potom je biskup Antun Škvorčević pozdravio nazočne sestre redovnice i uputio im poticajnu riječ. Zahvalio je svakoj pojedinoj i svima zajedno za ono što redovito i svakodnevno u svojim redovničkim zajednicama na području Požeške biskupije nastoje činiti kao osobe budna duha. Posebnu zahvalnost iskazao im je za njihov doprinos Trećem biskupijskom euharistijskom kongresu prigodom dvadesete obljetnice utemeljenja Požeške biskupije, napose za njihove molitve i brižnost kojom su pratile Kongres i kojom se na njemu sudjelovale. Rekavši kako je vrijedno ono što u vrijeme došašće sestre u svojim zajednicama nastoje adventski razmišljati i razmatrati o sebi i svome poslanju, istaknuo je važnost i njihova zajedničkog adventskog susreta na biskupijskoj razini, kroz koji se
podsjećaju da su onoliko pripadaju općoj Crkvi, koliko su ugrađene u mjesnu požešku Crkvu. Kazao je da je advent vrijeme u kojem treba imati dobre uši kako bismo u mnoštvu glasova oko nas mogli čuti Božji glas, poput Ivana Krstitelja u pustinji. Međutim, pojasnio je biskup, glas dopire samo do ljudskih ušiju, a riječ do srca. Glas je u službi riječi, koja posreduje smisao te je u tom pogledu Ivan Krstitelj glas u službi vječne Očeve Riječi, u Isusu iz Nazareta tijelom postala te nam svojom mukom i smrću darovala besmrtnost. Ivan kao glas i Isus ako riječ donose svjetlo odozgor, krijepe našu ljudsku nemoć, i dižu nas na Božju razinu kojoj pripadamo. Na taj način postajemo »izdanak Gospodnji na diku i na slavu«, »na ponos i ures zemlje«, kako veli prorok Izaija u kratkom čitanju današnjeg Trećeg časa. Biskup je pozvao sestre redovnice da, usred procesa koji hrvatsku zemlju čine ružnom, one budu njezin ures i ljepota te radost i dika Božja. Zaželio je da im ova duhovna obnova bude blagoslovljena, te da im bude radosno sve ono što će za Božić iskusiti u Isusovoj blizini. Zahvalio je prof. Tukari za njegov dolazak i spremnost kojom je preuzeo vođenje ove duhovne obnove, te njemu i nazočnim sestrama redovnicama zaželio sretan Božić.
Potom je prof. Tukara imao razmatranje naslovljeno: »Kliči i raduj se, kćeri sionska, jer evo, dolazim« (Zah 2, 14) – Redovnica u adventskom iščekivanju Krista zaručnika. U 
uvodu je ispripovjedio sestrama kako mu je, u zoru jedne jesenje nedjelje prije nekoliko godina dok je boravio u kući u svom rodnom selu, pozvonio jedan mladić koji je na povratku iz svadbe automobilom skrenuo s glavne ceste, zaglibio u blatnoj šumi i izgubio se, i upitao ga gdje se to on nalazi, kako bi mogao javiti svojim roditeljima da dođu po njega. U razgovoru s mladićem saznao je da mu je otac prethodno kazao da iz mračne šume u kojoj je zaglibio krene prema svjetlu, probudi nekoga u selu i zamoli ga da mu kaže gdje je. Na tom primjeru da je očev glas iz mobitela tom mladiću bio spas, jer ga je izveo iz tame i uputio prema svjetlu, voditelj je ustvrdio da su kršćani u adventu poput putnika u noći koji traga za svjetlom i kliče od radosti kad ga pronađe, ili poput bližnjega u nevolji koji kuca na nečija vrata i kliče od radost kad mu ih netko otvori. U prvom dijelu razmatranja prispodobio je advent telefonskom pozivu na čekanju, i pritom naglasio kako općenito smatramo da je čekanje neugodni osjećaj, opterećen neizvjesnošću i nestrpljivošću, Na primjerima iz života Blažene Djevice Marije poručio je sestrama da će njihovo čekanje dolaska Krista zaručnika biti radosno događanje ako njihova radost bude 
proizlazila iz zagrljaja i susreta s drugima, iz osjećaja obiteljske i narodne pripadnosti, te iz služenja drugima. U drugom dijelu, govoreći o božićnoj radosti kao o jedinstvenoj radosti za kojom čovjek čezne po svojoj naravi, voditelj je ustvrdio da je radost Božića ključ za novu evangelizaciju. Po završetku duhovnog nagovora sestre redovnice su se uputile u obližnju crkvu sv. Lovre na pokorničko bogoslužje s prigodom za osobnu ispovijed. Susret duhovne obnove je završen euharistijskim klanjanjem koje je predvodio fra Milan Krišto, biskupijski povjerenik za redovnice i gvardijan franjevačkog samostana u Požegi.
