LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga proroka Izaije 52, 7-10
Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« 8 Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Gospodin. 9 Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Gospodin utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem. 10 Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.
Čitanja božićne danje mise ne usredotočuju se na pripovijedanje božićnog događaja, odnosno na navještaj da je Isus svjetlost, spasenje i radost, već nam veoma bogatom meditacijom o samom događaju pružaju najdublji smisao svetkovine.
Prorok Izaija izlaže spasonosni sadržaj poruke. Najprije pred nas stavlja sliku stražarâ na zidinama svetog grada, koji gledaju kako se Bog vraća u Jeruzalem da ga spasi. Oni naviještaju narodu »radosnu vijest« o miru i spasenju, govoreći da se Gospodin vratio i ponovno zauzeo svoje mjesto na Sionu, odredivši ondje u njihovoj sredini svoje konačno boravište (rr. 7-8; usp. Rim 10, 15; Ez 43, 1.5). Gospodin pak, ne samo da živi s narodom; on se također, kao brižni i nježni zaručnik aktivno zalaže za svoju zaručnicu. Naime, Izaija izlaže Božje spasonosno djelovanje koristeći tri znakovita glagola: »Utješio je, otkupio je, ogolio je« (rr. 9-10). Tim se glagolima iskazuje čin ljubavi, providnosti i budnosti u obranu naroda, osobito protiv neprijatelja koja ga opsjedaju.
Proročki navještaj završava tvrdnjom da su svi narodi zemlje mogli vidjeti kako Gospodin ne napušta svoj narod, već je uvijek spreman da ga spasi (r. 10; Mt 28, 28). Crkva, služeći se ovim tekstom, klikće od radosti jer vidi da je Bog ispunio očekivanje Mesijinog rođenja, koje je naviješteno u prethodnim stoljećima.
Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima 1, 1-6
Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; 2 konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; 4 postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. 5 Tȁ kome od anđela ikad reče: »Ti si sin moj, danas te rodih«; ili pak: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin«. 6 A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.
Proslov poslanice Hebrejima, koji sadrži sve teme o kojima pisac kani pisati da osnaži vjeru judeokršćanâ, poziv je kršćanskoj zajednici da od samoga njegova rođenja usmjeri pogled na Kristovo otajstvo, koje je vrhunac Božje objave (usp. Iv 1, 18; Gal 4, 4).
Doista, Sin Isus je potpuna i dovršena objava Očeva (2. r.). On je, kao i Otac, Bog i Stvoritelj, on je »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (3. r.) i zbog toga je iznad svih drevnih vjerskih ustanova, proroka i anđelâ (rr. 4-13; usp. Fil 2,9) i baštinik svega (usp. Rim 8,17; Mt 21,38). Poslanjem koje je primio od Oca i koje je dovršio među ljudima navješćivanjem Riječi istine (isp. Iv 14,6), oduzeo je grijeh svijeta, ponovno je uspostavio zajedništvo između Boga i čovječanstva, a svojom smrću i uskrsnućem bio je uzdignut iznad svega, »sjede zdesna Veličanstvu u visinama« (r. 3: usp. Rim 3,24-25; Kol 1,13-14; Fil 2,9-11) i od Oca priznat kao jedinorođeni Sin. To je otajstvo Isusovo koje je bilo objavljeno, koje je prisutno i živo u Crkvi i koje svaki vjernik mora nasljedovati da bude očitovanje Božje među ljudima i da ima udjela u bliskosti s Bogom.
Evanđelje: Ivan 1, 1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. 2 Ona bijaše u početku u Boga. 3 Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade 4 u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; 5 i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. 6 Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. 7 On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. 8 Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. 9 Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; 10 bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. 11 K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. 12 A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13 koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. 14 I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. 15 Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!” 16 Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. 17 Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. 18 Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Ivanov proslov je meditativni sažetak čitavoga otajstva rođenja, jer je betlehemsko dijete objava Božja, istina Boga i čovjeka, i razmišljajući o tom događaju možemo razumjeti tko je onaj koji je rođen i tko smo mi.
Središte proslova je u 14. retku: »I Riječ je tijelom postala«, koji sadrži događaj utjelovljenja, odnosno Božića: Sin Božji je postao čovjekom u njegovoj krhkosti i nemoći poput svakog stvorenja. Da bi to razumio, Ivan se uspinje do trojstvenog otajstva i potom se opet spušta do čovjeka. Doista, početak je tvrdnja koja nas stavlja izvan vremena u otajstvo Boga: »U početku bijaše Riječ« (1a r.) i govori nam o postojanju bez početka i postajanja. U rečenici pak: »Riječ bijaše kod Boga« (1b r.), evanđelist na pravo mjesto smješta Lógos – Riječ, koja postoji oduvijek, u odnosu na Boga: Riječ, u svom najdubljem postojanju, je u stavu slušanja i poslušnosti, sva usmjerena na Oca. Isus, utjelovljena Riječ, čini Boga, kojemu je odsjaj, vidljivim i bliskim čovjeku. Doista, cijela povijest i ljudska stvarnost imaju život od Riječi: »U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo« (4. r.), jer u Isusu sve nalazi smisao, značenje, svrhu i osobito spasenje svakog čovjeka. Sve su te Ivanove tvrdnje važne da se shvati uloga Isusa, kao Božjega objavitelja i istinskog svjedoka. Zbog toga »od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost« (16. r.), to jest svi možemo izobilno zagrabiti iz izvora njegovoga sinovskog života.
MEDITACIJA
Čitanje riječi Božje u poklonstvenom otajstvu Božića usredotočuje se na spomen da je k nama došao Sin Božji, Bog s nama i za nas. Transcendentni i nevidljivi Bog napustio je svoju udaljenost i nevidljivost i na sebe uzeo ljudsko obličje učinivši se vidljivim, stvarnim i dostupnim: »Postao je ono što mi jesmo, da nas učini dionicima onoga što on jest« (Ćiril Aleksandrijski). Ta se naša vjera temelji na Ivanovu tumačenju da se korijen Isusova postojanja nalazi u krilu Očevu (Iv 1, 1-3). Međutim, biblijsko razmišljanje ide dalje od toga i potiče nas da razmatramo tko je Isus za nas: on je Bog za svakog čovjeka i za njegovo spasenje.
Ali Božić je i spomen povijesnih načina na koje je Bog dovršio utjelovljenje. Izabrao je život siromaha i gubitnika, da bismo mi mogli prepoznati Božju moć u njegovu odabiru da bude siromašan i lišen božanstva (kenoza). Tu on želi da ga tražimo, prepoznamo i prihvatimo: kao siromaha, potrebnika i patnika, jer nije samo postao čovjekom, već je i ostao među ljudima. Osim toga, svojim nam je rođenjem darovao da budemo djeca: »onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja « (Iv 1, 12). Isusovo rođenje je također i naše rođenje, naše rađanje na novi život. U njemu smo i mi bili »predodređeni da postanemo posinjena djeca« nebeskog Oca (Ef 1, 5; usp. 1 Iv 3, 1). Ako nas sâm Bog naziva: »Ti si sin moj!«, nama ne prestaje drugo nego mu zahvaliti i radovati se radi našega sudjelovanja u božanskom životu.
MOLITVA
Oče naš, ovih smo dana slušali tolike riječi o Božiću da smo ih siti, no u stvari nismo do kraja shvatili smisao onih pravih. Ivan Pavao II. je ovako razmišljao: »Dijete plače. Tko čuje Djetetov plač? Međutim, po njemu plače nebo i nebo je to koje objavljuje ovo rođenje. Nebo ga tumači ovim riječima: ‘Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim’. Potrebno je da mi, dirnuti činjenicom Isusova rođenja, čujemo taj povik neba«. Kako prihvatiti i čuti plač ovog Djeteta? To je pitanje koje ti, Gospodine, pobuđuješ u našim srcima? Naš odgovor želi biti spreman i velikodušan, štoviše, slušanjem tvoje Riječi koja se predstavlja odgojiteljicom kršćanske osjetljivosti za doživljavanje da si ti »Emanuel«. Osim toga, želimo i mi s poštovanjem primati darove, poput onoga, najvećega, što si nam ga darovao rodivši se među nama. Naš dar je sitnica u odnosu na tvoj, no prosljeđuje ovo darivanje po solidarnosti i potpunom proživljavanju ljudskog života. Tvoje nam rođenje također daruje svijest posinstva Božjega, koja je nedjeljiva od svijesti sveopćeg bratstva. Svaka naša božićna gesta ne želi biti samo privatna ili obiteljska, nego i otvorena solidarnosti i dobroti, osobito onih kojima je najpotrebnije: siromasima, useljenicima, iskorištavanima, onima koji žive u samoći i koji su zaboravljeni, jer socijalna pravednost i solidarnost uvijek idu zajedno.
KONTEMPLACIJA
Nek’ se obraduje od Boga ljubljena zaručnica. Evo, sâm zaručnik dolazi k nama. Kad vjerujemo, zaručnik nam je uvijek lijep. Lijep je Bog, Riječ koja bijaše kod Boga; lijep u utrobi Djevice, gdje je na se uzeo čovještvo a nije izgubio božanstvo; lijepa je Riječ rođena kao dječačić, jer dok bijaše dječačić, dok je sisao mlijeko, dok bijaše nošen u naručju nebesa su govorila, anđeli su pjevali hvale, zvijezda je vodila put mudracima, njemu se klanjalo u jaslama, hrani za krotke.
Lijep je dakle na nebu, lijep na zemlji; lijep u utrobi, lijep u naručju roditelja; lijep u čudesima, lijep u molbama; lijep u pozivanju u život, lijep u nezabrinutosti pred smrću; lijep u napuštanju života i lijep u njegovu ponovnom uzimanju; lijep na križu, lijep u grobu, lijep na nebu. Slušajte, dakle, pohvalnu pjesmu i nemojte nikad odvratiti svoje oči od sjaja njegove ljepote (AUGUSTIN, Tumačenje Psalma 45, 3).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»I Riječ tijelom postade i nastani se među nama« (Iv, 1, 14).
DUHOVNO ČITANJE
Smisao božićne svetkovine je Riječ, o kojoj Ivanov himan (usp. Iv 1) kaže da u početku svega bijaše kod Boga. Štoviše, o toj je Riječi rečeno da je postala tijelom i nastanila se među nama. To je događaj što ga slavimo svake godine na Božić: Bog je došao k nama. On nam oduzima prazninu smisla i jednolična ponavljanja našega svagdanjeg života. On sâm je smisao koji daje sadržaj našem životu.
Naviknuti smo ovako prevesti prvu rečenicu Ivanova evanđelja: »U početku bijaše Riječ«. No, grčki izraz lógos, koji se nalazi u našem tekstu, je mnogo šireg značenja. On ne označava toliko samu riječ već radije smisao koji po riječi biva izražen. U tom izrazu, smisao i riječ su usko sjedinjeni; doista, smisao što ga spoznajemo u bilo kojem događaju, uvijek nadilazi pojedinu zgodu zbog čega se može izreći jedino riječima. Ako netko kaže: »Želim ti puno sreće«, ili »Sretan Božić«, on se nekom drugom srdačno ne obraća samo u tom trenutku, već se tim riječima izriče nešto što nadilazi sadašnji trenutak. Na taj način svaki smisao nadilazi trenutak i pojedini događaj u kojem nam dolazi ususret. Kad o Božiću čujemo da se kaže: »Djetešce nam se rodilo«, mislimo na dijete u jaslama zajedno sa svom drugom djecom, ali ga također razlikujemo od sve druge djece, jer on nije rođen samo svojim roditeljima, već i svima nama. Tako i smisao događaja uvijek nadilazi pojedinu zgodu, po kojoj je ušao u naš život. Tko vidi samo ono što mu je sada pred očima ne dokučuje smisao, ni smisao Božića niti onaj života općenito. Smisao, eto dubine stvarnosti koja tvori njegov sadržaj. A budući da smisao svakog događaja nadilazi ono što nam stoji pred očima, da bismo ga htjeli, potrebna nam je riječ.
Ako sada kažemo da »u početku bijaše Smisao«, kanimo reći da je u početku bilo ono što daje sadržaj i značenje svakom životu. To je dubina stvarnosti o kojoj se govori kad se upotrebljava riječ Božja. Taj posljednji smisao, koji daje sadržaj i značenje svakom drugom događaju, podaren je svijetu u događaju Božića (W. PANNENBERG, Presenza di Dio /Božja nazočnost/, Brescia, 1974, str. 119-120).