Na drugu nedjelju kroz godinu, 14. siječnja biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre. Pozdravljajući okupljene vjernike rekao je kako smo nakon Božićnog vremena, koje je završilo prošle nedjelje blagdanom Krštenja Gospodinova, započeli s liturgijskim „Vremenom kroz godinu“, tijekom kojeg je raspoređeno slavlje Kristova otajstva u čijem je središtu njegova muka, smrt i uskrsnuće. Pozvao je nazočne da u ovom misnom slavlju tom otajstvu pristupe pjesmom, molitvom, duhovnom budnošću, vedrinom i ljepotom.
U homiliji biskup je rekao da se i od početka nove godine na javnoj sceni umnažaju promišljanja što bi trebalo učiniti da kao društvo idemo naprijed, i da je poticajno što su određene agencije, koje se bave gospodarskim stanjima u pojedinim zemljama, primijetile 
kako je u Hrvatskoj učinjen mali pomak nabolje te su se stvorili povoljniji investicijski uvjeti. Ustvrdio je, međutim, kako je uz nastojanja da napredujemo na gospodarskoj razini silno važno i izazovno da napredujemo na osobnoj razini našega ljudskog bića, te da je u tom smislu potrebno pitati se kako stoji s čovjekom u Hrvatskoj. Poručio je nazočnima da svakim svojim dolaskom na svetu misu oni potvrđuju kako su svjesni da s Bogom na osobnoj razini mogu najbolje napredovati i najdalje stići. Rekao je da nas današnja misna čitanja potiču da trajno osluškujemo Božji glas i u život provodimo njegove poticaje.
Može li se Boga čuti? Spomenuo je kako je prije nekog vremena ostao iznenađen činjenicom da je jedna majka u dječjem vrtiću, dok je razgovarala s njime, u mnoštvu drugih dječjih glasova čula svoje dijete koje ju je dozivalo, prepoznala ga po glasu. Dodao 
je i vlastito iskustvo u nedavnom telefonskom razgovoru da ga je nakon dužeg vremena po glasu prepoznao prijatelj od kojeg se tome nije nadao jer je bio slaba sluha. Podsjetio je tim primjerima da naša sposobnost čuti drugoga, nije toliko u našim ušima, nego u dubini našega bića, u srcu koje voli. Jer ljubav je blizina koja čuje, razumije, suosjeća, vidi, pokreće. Ustvrdio je da je stari i iskusni svećenik Eli u današnjem prvom čitanju imao tu sposobnost za Boga, i da je stoga mogao poučiti malog Samuela kako osim njegova glasa može čuti nebo, i da Božjem pozivu u slobodi i bez prisile odgovori spremnošću na poslušnost, i željom krenuti u život proročkim putem.
Razlog zašto mnogi ljudi u Hrvatskoj ne čuju jedni druge biskup je pronašao u činjenici što su se udaljili jedni od drugih, u svom braku i obitelji, jer se među njima dogodila najveća nutarnja razdaljina koja se zove mržnja, i koja razara moć njihova duha da čuju jedni druge. Kazao je, ako želimo čuti glasove upućene putem radio valova, trebamo se uključiti na određenu frekvenciju. Istaknuo je da je vjera onaj pravi val, frekvencija, na koju trebamo naštimati sluh svoga duha kako bismo čuli Božji glas i razumjeli istinu o sebi. Oni pak čije su sve frekvencije naštimane na vlastitu sebičnost, ne čuju ništa više od toga te se 
nerijetko rugaju onima koji putem vjere čuju Božji svijet i u njem se snalaze. Naglasio je da nam Sveto pismo svjedoči kako Bog nutarnjim putem poziva čovjeka na određeno poslanje, ali da je njegov glas uvijek nježan, topao, tih, da ne bi poništio čovjekovu slobodu, i prisilio ga da se opredijeli za njega. Ustvrdio je kako u prepoznavanju Božjeg glasa imaju važnu ulogu ljudi budna duha, poput Elija u današnjem prvom čitanju, ili Ivan Krstitelj u prepoznavanja Isusova glasa u današnjem evanđelju. Dimenzije Isusova pitanja „Što tražite“, upućenog učenicima u evanđelju, kao i učeničko pitanje „Gospodine, gdje stanuješ“ te Isusov odgovor „Dođite i vidite“, imaju dimenzije u kojima odjekuje Božji poziv i čovjekov odgovor na izazov traganja za vlastitim smislom života. Naglasio je da tu nije riječ samo o gledanju očima, nego nutarnjim pogledom duha, koji se zove vjera. Podsjetio je nazočne da kršćanstvo nije skup nekih ideja, i da Isus Krist ne poziva ljude da prvenstveno nauče njegov nauk, nego da slijede njegovu osobu uz koju i s kojom čovjek može čuti i vidjeti Božju istinu o njemu samom, i o punini života na koju ga Bog poziva.
Zaključio je da je Isus Krist najveća naša šansa, i u tom smislu izrazio radost što na ovom slavlju sudjeluju i mladi iz požeškog Kolegija koji razmišljaju o svećeničkom zvanju, čija su 
srca prostor u kojem osluškuju Boga. Potaknuo je sudionike slavlja da poput Elija, Ivana Krstitelja, Andrije i drugih ljudi pomažu mladima da čuju Boga, da svojom inertnošću ne zatvaraju prostore duha. Izrazio je želju da svi oni u ovom Gradu ne budu gluhi duhovni prostor, da u njima odjekuje Božja blizina po ljubavi za njega, te da trajno čuju Božji glas. Pozvao ih je da mole za kolegijaše, kao i za druge mlade, da se odazovu Božjem pozivu, te da krenu putem duhovnog zvanja, i na tom putu budu sretni i blagoslovljeni.
Na svršetku misnog slavlja biskup je podsjetio sudionike na evanđeosko pitanje „što tražite“ od života, od sebe i od drugih, te ih potaknuo da putem vjere krenu čvršće s Isusom Kristom, i da u njegovu svjetlu promatraju stvarnost oko sebe. Zaželio je da ih pri tom prati Božji blagoslov.
