26. kolovoza 2017.

4

subota
Rut 2, 1-3.8-11; 4, 13-17; Ps 128 (127); Mt 23, 1-12
Licemjerje

Farizej je čovjek vjernik, koji se osobno upustio u avanturu vjere i u obdržavanje Zakona. No, strah da će se izgubiti i morati pred Boga stati praznih ruku, razlog je zbog kojeg si taj čovjeka usred same avanture vjere ponovno traži sigurno utočište. Što ima jednostavnijega od toga da se vjeru svede na obdržavanje zakonskih propisa! A da bi se to postiglo, najjednostavnije je odanost vjere svesti na obdržavanje zakonskih propisa. A onda je neizbježno da jedna stvar pokrene drugu: farizej se automatski smatra boljim od drugih; sitničavosti njegove kazuistike omogućuju mu njegov osjećaj veće vrijednosti, jer drugi uviđaju da je na njih natovaren nepodnošljivi teret (Mt 23, 4.), dok on – kad je potrebno – uz pomoć kazuistike može zaobići zakon. Licemjerje je očigledno: farizej laže samom sebi i vara druge. On posjeduje sve izvanjske značajke prave vjernosti Bogu, a zapravo je religija koju on svjedoči daleko od vjere, i umjesto da ljude privodi k Bogu, on samo privlači poglede na sebe , jer se trudi u svemu biti primijećen a da toga više uopće nije svjestan (Mt 23, 5-6.). Licemjerje je suptilna napast; nju se mora razotkrivati tijekom cijele povijesti Crkve.