U organizaciji Katehetskog ureda, u Požegi je 2. prosinca održana adventska duhovna obnova vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri Požeške biskupije. Program je započeo u Dvorani sv. Terezije Avilske gdje je – nakon pozdrava predstojnika Katehetskog ureda Roberta Mokrog – don Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije progovorio na temu iskrivljenja vjere, odnosno zastranjenja u koja može upasti kršćanin vjernik. Kao oblike iskrivljene vjere naveo je: formalističku, emotiviziranu, intelektualiziranu, legalističku i magijsku vjeru. Za svaki od navedenih iskrivljenih oblika vjere ponudio je duhovni lijek: za formalističku vjeru to je zdrava tradicijska vjera; za emotiviziranu vjeru, koja se temelji isključivo na osjećajima, lijek je nastojanje živjeti po Božjoj volji, a ne po trenutnim osjećajima; duhovni pak lijek za intelektualiziranu vjeru je poniznost i prihvaćanje svojih granica; legalistička se pak vjera liječi pouzdanjem u Božje milosrđe, a ona magijska vjera povjerenjem u Boga i njegovu dobrotu. Kao dva glavna zastranjenja u vjeri naveo je licemjerje i subjektivizam, odnosno relativizam. Dok se 
licemjerje liječi svakodnevnim ispitom savjesti, subjektivizam i relativizam se liječe poniznošću i prihvaćanjem potrebe za spasiteljem. Zaključio je da se danas u svijetu, a tako i u Crkvi, veoma lako može zastraniti u poročnu vjeru, a došašće je pogodno vrijeme da kršćani više razmišljaju o svojoj vjeri i nad njom bdiju. Nakon kratkog odmora uslijedio je ispit savjesti u crkvi sv. Lovre na temelju ulomka o ozdravljenju dječaka iz Matejeva evanđelja, a zatim su vjeroučitelji imali prigodu za svetu ispovijed.
Biskup Antun Škvorčević potom je predvodio euharistijsko slavlje u spomenutoj crkvi sv. Lovre. Pozdravljajući vjeroučitelje, napose don Marinka Mlakića rekao je da su u duhovnoj 
obnovi stali pred Boga da im on osvijetli srca i savjesti. Poručio im je da će se doista obnoviti i postati duhovno jasniji u svom poslanju, ako dopuste Božjoj blizini i moći da ih iznutra zahvati, pročisti, osvijetli i osnaži. Ustvrdio je kako je znakovito što se su upravo vjeroučitelji na posljednji dan liturgijske godine okupili u molitvi da bi u Crkvi Isusovoj koja živi u Požeškoj biskupiji mogli što bolje vršiti poslanje u ovom dijelu naše Domovine, koja je minulih dana potresena i ranjena događajima u Haagu. Pozvao ih je da povjere Bogu sve svoje i naše zajedničke nemoći, kao i svoje želje za dobrim i uspješnim.
U homiliji biskup je ispričao nazočnima kako mu je nedavno jedna Romkinja, kad ju je upitao kako je, odgovorila protupitanjem zašto on misli da bi ona trebala biti dobro, kad cijeli svijet nije dobro. Taj njezin pesimizam povezao je s onim o čemu prorok Danijel govori u prvom čitanju, dok opisuje kako njemu i njegovu narodu nije dobro pod vlašću poganskog kralja Antioha, koji ih je nemilice tlačio. Antiohovo kraljevstvo, kao i tri prethodna (asirsko, babilonsko i Aleksandrovo) prorok je označio različitim zvijerima, likovima nemani iz morske dubine. More, naime, u Svetom pismu redovito označava ono što je čovjeku nepoznato i neprijateljsko. Sva četiri kraljevstva poput krvoločnih zvijeri 
proždiru čovjeka, ali prorok Danijel vidi kako nakon svih tih neljudskih vladavina na oblacima nebeskim, odozgor a ne iz morskih dubina dolazi Netko kao Sin Čovječji, i kako njemu bi predana sva vlast, i tako konačno uspostavljeno čovječno kraljevstvo. Biskup je ustvrdio, da i u najtežim vremenima ljudske povijesti ima onih koji proročkim, Božjim pogledom vide kako zadnju riječ nema nemoć ljudskog zla, nego Bog koji je gospodar povijesti. Naglasio je da je tu istinu veoma važno danas navijestiti vjeroučiteljima, i ohrabriti ih da budu dalekovidni, da usred svijeta u kojem nerijetko vladaju zvjerski odnosi imaju oči i uši osjetljive za djela koja Bog čini u njemu, da se odupru napasti pesimizma kako se zapravo u svijetu ne događa ništa novoga i kako se ništa ne može promijeniti. Ustvrdio je da se na suvremene pesimiste, koji ne vide i ne osjećaju Božje djelovanje u svijetu, mogu primijeniti riječi kojima psalmist opisuje poganske idole kao ljudske tvorevine koje imaju oči, a ne vide, i uši, a ne čuju. U tom smislu upozorio je vjeroučitelje na opasnost da postanu žrtve suvremenih idola u Hrvatskoj, a da su među njima i oni koje nabraja Isus u evanđelju: pijanstvo, proždrljivost i životne brige. Takve Isus naziva ljudima otežala srca.
Poručio im je da je njihova duhovna obnova trenutak u kojem provjeravaju stanje njihova srca s obzirom na ono što ih očekuje na koncu života i na kraju povijesti, odnosno s obzirom na smrt. Ustvrdio je da je to događaj prema kojemu ide cijeli njihov život, i stoga ih je pozvao da se na najbolji mogući način pripravljaju za smrt. To je osobito važno, naglasio je biskup, u suvremenoj civilizaciji koja smrt potiskuje u stranu, i čovjeka potiče da se ne bavi pitanjem kako dobro umrijeti, već kako dobro živjeti. Poručio im je da će, ako 
budu nastojali oko dobre smrti, sigurno dobro živjeti, i to ne samo do smrti, nego do u vječnost. Čovjek čije je srce otežalo ne zna se pravo suočiti sa smrću, i onda poseže za eutanazijom ili nekim drugim načinima kojima želi postići da mu umiranje i smrt budu što manje bolni. Naprotiv, ustvrdio je biskup, ispravan stav pred smrću zauzimamo onda kad se za nju pripremamo vjerom u Isusa Krista, koji je umro za nas, i u naše umiranje unio najmoćniji lijek besmrtnosti – ljubav Božju koja je jača od smrti. Naglasio je da se takav stav u evanđelju naziva budnost. Pozvao je vjeroučitelje neka evanđeoskom budnošću bdiju da im smrt ne bude smrtna, te svakodnevnim životom vjere iscrtavaju sliku svijeta u svojim savjestima, kako je govorio pjesnik Tin Ujević. Poželio im je da na svršetku liturgijske godine, osnaženi Isusovim Duhom budu moćni usred nemoći svijeta, te da onima u školi i izvan nje svjedoče kako u Crkvi vjeruju onome što je Isus Krist ostvario, nadaju se njegovim nadama i ljube njegovom snagom.
Nakon popričesne molitve svi su nazočni izmolili molitvu vjeroučitelja. Na svršetku slavlja biskup se zanimao kakva su iskustva vjeroučitelji ponijeli s Euharistijskog kongresa. Pozvao ih je da s ove duhovne obnove otiđu srca osjetljiva za Boga i za čovjeka, osobito za mladog 
čovjeka kojemu služe u svom vjeroučiteljskom poslanju. U tom smislu potaknuo ih je da se aktivno uključe u programe pastorala mladih i pastorala duhovnih zvanja, napose u »Djelo za zvanja« u svojim župama koje ćemo tekuće pastoralne godine nastojati ostvarivati kao svojevrsni nastavak Euharistijskog kongresa u našoj Biskupiji. Izrazio je radost što su neki od vjeroučitelja očitovali želju postati trajnim đakonima, i potaknuo ih to priopće Katehetskom uredu. Zahvalio je voditelju duhovne obnove don Marinku za njegov doprinos, a nazočnim vjeroučiteljima za sudjelovanje te je na njih i na njihov adventski hod zazvao Božji blagoslov.
