6. ožujka 2018.
utorak
Dn 3, 25. 34-43; Ps 25 (24) Mt 18, 21-35
Opraštanje nije nikad lagano. Razumljivo nam je da bi se Petar rado zaustavio nakon sedmog oproštenja (Mt 18, 21). Isus odgovara da istinsko opraštanje ne poznaje čvrsto postavljenje granice (mt 18, 22). Čovjek uistinu počinje opraštati, kad on sâm pristane živjeti kao onaj koji je doživio oproštenje, kad on sâm pristane trajno biti ovisan o tome da mu bude oprošteno. No, čini se da je čovjeku nepodnošljvo nekome drugom zahvaliti za ono što on jest. Sluga iz prispodobe nije spreman priznati da svoju slobodu duguje Gospodinovu oproštenju (Mt 18, 27), i njome raspolaže kao da je njegovo vlasništvo; on se na nju oslanja, da bi sa svoje strane osudio svoje podložnike. Kršćanin također mora znati da je pozvan produbljivati bezgranično oproštenje, koje je i sâm dobio od Boga, svuda gdje se poziva na praštanje, osobito u zajedničkim pothvatima u promicanju mira i pomirenja.
