U petak, 23. ožujka biskup Antun Škvorčević pohodio je Kaznionicu u Požegi i ondje predvodio euharistijsko slavlje za osobe i djelatnike koji žive i rade u toj ustanovi. S njim su koncelebrirali Slavko Starčević, zatvorski dušobrižnik, i Ivan Popić, kancelar Biskupskog ordinarijata u Požegi. Biskup je u pozdravu podsjetio da ovaj petak prije Cvjetnice narod naziva „žalosnim petkom“, jer se nekoć toga dana slavio spomendan Gospe Žalosne, i da je u Požeškoj biskupiji taj dan izbran kao Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika, na koji se želimo spomenuti onih ljudi koji su bili žrtve zla i zločina, da bismo im iskazivali poštovanje bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost. Podsjetio je da su u ovom zatvoru, osobito tijekom komunističkog vremena, tamnovali mnogi nevino osuđeni ljudi, napose žene, kojima smo iskazali poštovanje i danas neposredno prije svete mise polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća pred spomenikom zatočenici u zatvorskom krugu. Pozvao je sudionike slavlja da zavire u svoje duše i provjere kako oni stoje, i dok razmišljaju o žrtvama zla, da ne bi sami potonulu u zlo u svojim srcima i savjestima. Potaknuo ih neka prihvate ispruženu Božju milosrdnu ruku, kajući se za svoju slabost, grijeh i sebičnost.
U homiliji je biskup ustvrdio da je pri svakom susretu pa i ovom današnjem prikladno jedni druge zapitati kako smo, ali da nije uvijek lako odgovoriti na to pitanje, jer nas ono što 
nosimo u sebi i oko sebe nerijetko guši te ne uspijevamo točno izreći svoje stanje. Upitao ih jesu li upućeni u ono što se događa u Hrvatskoj, među ostalim i u rasprave koje se trenutno vode o tzv. Istanbulskoj konvenciji. Ustvrdio je da temeljno pitanje nije u tome jesmo li za Konvenciju ili protiv nje, nego jesmo li za ono čovjekovo dostojanstvo za koje se Isus bori u današnjem evanđelju, a upisano je u dnu naše savjesti. Čovjekovo dostojanstvo naime utemeljeno je u njegovoj sličnosti s Bogom, u činjenici da ga je Bog stvorio na svoju sliku kao muško i žensko, i prihvatio ga kao svog sina, odnosno kao svoju kćer. Za razliku od ljudskih propisa i konvencija, koje se donose iz određenih političkih i drugih interesa, Božja konvencija o tome tko smo mi ljudi upisana je u naša srca i savjesti, i kad u sebi čitamo taj božanski kôd, uvijek iznova otkrivamo da smo stvoreni za dobrotu, poštenje, čast, ljubav i dostojanstvo. Dok Isus raspravlja sa Židovima o ljudskom dostojanstvu po Bogu, neki od njih su pograbili kamenje da ga ubiju, smatrajući da se rasprava s neistomišljenicima može okončati nasiljem, proganjanjem i ubijanjem.
Biskup je podsjetio nazočne da je kleveta jedan od vrlo čestih načina na koji se čovjeku oduzima dostojanstvo, zbog koje se i sâm prorok Jeremija u prvom čitanju žali Bogu. Ustvrdio je da je kleveta neistina o nekom čovjeku koju neka druga osoba, ugušenog glasa savjesti, zastupa i razglašava zbog nekog vlastitog interesa ili zloće, i oduzima drugome pravo na dobar glas, vrijeđa njegovo dostojanstvo. Kad se čovjek ravna po svojoj savjesti, najtočnije živi, a kad je pak počne gušiti ili bivati ravnodušan na način kako živi, postaje 
protivnik samome sebi, a to je najtužnija što se nekome može dogoditi. Biskup je potaknuo zatvorenike da izoštre osjetljivost vlastite savjesti za ono što je dobro, pošteno i dostojanstvo. Upozorio je da im je zakonska pravednost odredila kaznu zbog kršenje zakona, ali im njezin odsluženje ne može ozbiljnije pomoći, ako oni sami sebe ne budu nastojali izgrađivati s nutarnjih polazišta svoje savjesti. U tom smislu zamolio je nazočne da se prebrzo ne svrstavaju za neke politike i konvencije, nego da najprije provjere sami sebe, s kakvih polazišta nutarnje osjetljivosti pristupaju prema sebi samima. Upozorio ih je, ako ne budu živjeli iz nutarnje osjetljivosti savjesti, neće uspjeti biti pošteni i časni ljudi, postat će sami sebi besmisleni i promašeni. Također ih je upozorio da im savjest može otupjeti kroz bavljenje lošim programima u medijima, i povođenje za iskrivljenim stavovima koji se promiču u javnosti. Naprotiv, na temelju Božje riječi dobro oblikovana savjest dat će im mjerila, kriterije po kojima će prosuđivati stvarnost oko sebe i koji će pomoći njihovoj slobodi da se pravilno opredijeli. Biskup je poručio nazočnima da njihovo ljudsko dostojanstvo od njih traži da ne budu ljudi koji bacaju kamenje jedni na druge, nego da izgrađuju sebe u nutarnjoj osjetljivosti svoje duše i savjesti, te časno, pošteno, s ljubavlju i praštanjem djeluju prema drugima. Na kraju im je poručio kako ih je Bog stvorio i pozvao da žive u svojoj hrvatskoj zemlji – ne da ona po njima bude gora, kad se prepuste površnosti, nutarnjoj tuposti i nemaru za sebe – nego da bude bolja, ljepša i svjetlija zato što oni u njoj nastoje živjeti u povezanosti s Bogom i djelovati po dobro oblikovanoj savjesti.
Na svršetku slavlja biskup je nazočnima zaželio da im u srcima i u savjestima bude lijepo i radosno, kako bi i u okolnostima zatvora mogli živjeti iz nutarnjeg stanja u kojem osluškuju Božju blizinu. Zahvalio je svima koji im u ovoj ustanovi nastoje biti dobri, od gospodina upravitelja do svih njegovih suradnika. Zahvalio je zatvorskom dušobrižniku Slavku Starčeviću što nastoji povremeno dolaziti k njima u ovu ustanovu, i svojom prisutnošću uvijek iznova dozivati u svijest da su bića s kojima se Bog ne poigrava, nego ih voli i želi da budu njegovi u punini. Zahvalio je pjevačicama iz bučke župe. Potom je jedna zatvorenica u ime svih nazočnih zahvalila biskupu što je svojim pohodom posvjedočio da je uz njih i da ih smatra pripadnicima svoga duhovnog stada, zaželjela mu sretan Uskrs te mu uručila dar što su ga izradile zatvorenice. Zahvalivši na čestitci, biskup je nazočnima podijelio sličice s likom bl. Alojzija Stepinca s molitvom i pjesmom njemu u čast.
