ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Mih 5, 1-4a; Ps 80 (79); Heb 10, 5-10; Lk 1, 39-45
Marija, novi kovčeg saveza
Prizor pohođenja podsjeća na prenošenje kovčega saveza u Jeruzalem (2 Sam 6, 2-11). Poput tog kovčega i Marija kreće u zemlju Judinu, u blizinu Jeruzalema (Lk 1, 39); njezino putovanje prouzročilo je iste izraze radosti (Lk 2, 42-44), odnosno »odredni ples« (dijete »zaigra« u Elizabetinu krilu kao David pred kovčegom); Marija ulazi u Zaharijinu kuću (Lk 1, 40) kao kovčeg u kuću Obed-Edomovu; Elizabetin pozdrav (Lk 1, 43) gotovo doslovno ponavlja riječi što ih je David izgovorio pred kovčegom; konačno Marija, baš kao i kovčeg saveza, ostaje tri mjeseca u kući rođakinje koja ju je ugostila (Lk 1, 56). Ova namjerna simbolika je misao vodilja evanđelista Luke: događaji oko Isusova rođenja jesu ispunjenja proročanstava. Dijete je uistinu iščekivani Mesija. Marija, nova škrinja zavjetna, je prikazana kao Božje prebivalište i ujedno u liku žene pobjednice. Kovčeg saveza je bio znak Božje prisutnosti u svom narodu; no on je također predvodio narod u borbi. Blagoslov što ga izriče Elizabeta (Lk 1, 42) podsjeća na poklike Jaela i Judite nakon njihove pobjede nad neprijateljem. Marija je žena koja je svom narodu osigurala konačnu pobjedu nad zlom. Odsad Bog više ne prebiva u hramu ili u kovčegu, nego u živim osobama.
