Dragi vjernici i svi koji sa zanimanjem pratite internetski portal Požeške biskupije!
U svojoj poruci za ovogodišnju korizmu u Godini Božje riječi, pod naslovom »Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka« (Ps 119,105), biskup Antun potaknuo nas je da se zajednički i pojedinačno hranimo Božjom riječju na »način na koji je Crkva od starine pristupala čitanju Svetog Pisma a koji se naziva lectio divina – božansko čitanje.«
Zbog opasnosti od zaraze koronavirusom onemogućeno nam je slušanje navještaja Božje riječi u liturgijskim slavljima u našim crkvama. Radi toga, pored nedjeljnih cjelovitih liturgijskih čitanja i njihova razmatranja po metodi lectio divina svakodnevno stavljamo na našu biskupijsku web-stranicu evanđelje koje se toga dana čita u svetoj misi, kako biste odvojili određeno vrijeme i u svojim ga domovima čitali, zatim uz pomoć malog komentara koji ga slijedi razmišljali i njegov sadržaj usvojili za život, te zaključili s dodanom molitvom.
Neka na taj način Božja riječ u mračnim životnim okolnostima bude svjetiljka, ohrabrenje i utjeha na našem životnom putu.
Čitanje svetog evanđelja po Ivanu (Iv 8, 51-59)
U ono vrijeme: Reče Isus Židovima:
⁵¹ »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko čuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.«
⁵² Rekoše mu Židovi: «Sada vidimo da imaš đavla. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ ⁵³ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?»
⁵⁴ Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi – Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, ⁵⁵ no ne poznajte ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. ⁵⁶ Abraham, otac vaš, usklikta u želji da vidi moj Dan. I vidje i obradova se.« ⁵⁷ Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« ⁵⁸ Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!« ⁵⁹ Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.
Poticaj na razmišljanje
Ulomak se otvara Isusovim svečanim ponavljanjem riječi ‘amen’ (r. 51: »Zaista, zaista…«), s popratnom tvrdnjom da njegova riječ daje život onome tko je prima i čuva. Snažna oprečnost sa završnim retkom – »pograbiše kamenje da bace na nj« – jest nedvojbeni znak da je njegova riječ odbačena.
Između prvog i posljednjeg retka smješten je razgovor-sukob, kojemu je konačni obzor velika oprečnost život-smrt a referencijalna točka lik Abrahama, čijim se potomcima Židovi smatraju: on je njihov otac. Na izazovni pritisak pitanja Isus samo neizravno odgovara, ali iz njegovih riječi izranja temeljna istina: on se proglašava Sinom jedinoga pravog Oca, kojeg želi proslaviti. On govori i djeluje u njegovo ime. Zbog toga on, bez da bude hulitelj i lažac, može tvrditi: »Prije negoli Abraham posta, Ja jesam.« Ne postoji život za čovjeka osim u priznavanju toga Boga koji se očituje u Sinu.
Između Oca i Sina je potpuno zajedništvo. Prema njemu teži povijest spasenja, čije je obećanje primio Abraham, i kojoj je po vjeri vidio dovršenje. Za Židove, potomstvo Abrahamovo samo po tijelu, takva tvrdnja je sablažnjiva. Njihove riječi su podsmijeh i poruga. Evanđelist finom zajedljivošću naglašava kako upravo Isusovi protivnici, a da toga nisu svjesni, proglašavaju istinu o njemu time što ga pokušavaju ocrniti kao sirotog luđaka: »Zar si ti veći od oca našega Abrahama?« Pitanje je retoričko, ali ne u smislu u kojem su to htjeli Židovi, nego baš suprotno: Isus jest (r. 58), otprije i oduvijek, to jest on je Bog! (usp. Iv 1, 1).
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, ti si isti jučer i danas i u vijeke! Ti si jedini u kojemu možemo sigurno usidriti naš život. Ti si nas opravdao/učinio pravednima ne po našim djelima, nego zbog naše vjere. Želimo živjeti s tobom i samo u tebi za Boga Oca. Želimo biti raspeti tvojoj nepojmljivoj ljubavi i samo od te ljubavi želimo živjeti i umrijeti, umrijeti da bismo živjeli. Neka više ne prevagne čovjek od tijela i krvi, idol našeg ‘ja’, nego ti, samo ti budi naš život, ti naše posvećenje, ti naša neizreciva radost u ljubavi prema tebi do kraja kao što si ti nas ljubio. Kriste, ti nisi umro uzalud, jer tvoja nas je ljubav oživjela i preporodila, i mi – razapeti i slobodni – čvrsto vjerujemo u tebe, pravoga našeg brata, koji si oduvijek i zauvijek Bog. Kriste, ti si jedini, Gospodin; sve je u tebi imalo početak, sve će u tebi biti potpuno dovršeno.
Tijekom dana više puta ponovi i živi riječ:
»Ja ću se radovati u Gospodinu.« (Ps, 104, 34).
