Dragi vjernici i svi koji sa zanimanjem pratite internetski portal Požeške biskupije!
Tijekom ove Godine Božje riječi »želimo u župama i obiteljima, u skupinama i pojedincima naše Biskupije, usred žurbe i buke svijeta, pronalaziti vrijeme sabranosti i tišine, čitanja i razmišljanja Svetog pisma, da bismo u svjetlu Božje objave bolje razumjeli njegov naum o nama, novim opredjeljenjem živjeli svoj kršćanski poziv, i bili potpunije dionicima spasenja, ostvarenog u Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka.« (Proglas otvorenja Godine Božje riječi u Požeškoj biskupiji).
Radi toga, pored nedjeljnih cjelovitih liturgijskih čitanja i njihova razmatranja po metodi lectio divina svakodnevno stavljamo na našu biskupijsku web-stranicu evanđelje koje se toga dana čita u svetoj misi, kako biste odvojili određeno vrijeme i u svojim ga domovima čitali, zatim uz pomoć malog komentara koji ga slijedi razmišljali i njegov sadržaj usvojili za život, te zaključili s dodanom molitvom.
Neka na taj način Božja riječ u trenutnim životnim okolnostima bude svjetiljka, ohrabrenje i utjeha na našem životnom putu.
Čitanje svetog evanđelja po Marku (Mk 12,28b-34)
U ono vrijeme:
²⁸ Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« ²⁹ Isus odgovori: »Prva je: Slušaj. Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. ³⁰ Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! ³¹ Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« ³² Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. ³³ Njega ljubiti iz svega srca iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.«
³⁴ Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Poticaj na razmišljanje
Za razliku od Mateja i Luke, ovdje kod Marka ton pismoznančeva pitanja nije polemični i tendenciozan, već jednostavno teorijski i školski, bez više ili manje skrivenih zamki. Štoviše, čini se da između dva sugovornika postoji međusobno uvažavanje točnosti i važnosti onoga što jedan drugome govori. To pak pitanje u ono je vrijeme često bilo predmet rasprave, a ni Isusov odgovor nije bio nešto potpuno novo. U stvari za njega, a onda i za svakog vjernika, to je središnje pitanje na koje će Isus nastojati odgovoriti čitavim svojim životom.
Pismoznancu, pravednom sugovorniku, Učitelj pruža jasnu biblijsku riječ, i to ne samo po navodima iz Pnz 6,4s i Lev 19,18, već i zato što može biti shvaćena jedino unutar objave po kojoj naša ljubav prema Bogu i bližnjemu pretpostavlja prethodni i utemeljiteljski čin: Božju ljubav prema nama. To je podatak koji prethodi svemu drugom, izvor i mjera ljudske ljubavi koja se, ako se rađa iz one božanske, mora mjeriti s njom, ljubeći čitavo čovječanstvo, svakog čovjeka bez razlike, i sa cijelom svojom čovječnošću, srcem, umom i voljom. Marko se pak ne zadovoljava tim podacima, već u svoj tekst uvodi druge dvije važne pojedinosti; polemičku napomenu s obzirom na bogoštovlje (r 33), koja je na tragu drevne borbe prorokâ protiv ritualizma koji molitvu dijeli od ljubavi. To je potvrda jednoboštva (r. 29. 32), u polemici s poganskim okruženjem u kojem je živjela Markova zajednica, da potvrdi onu slobodu koja čovjeku može doći samo od Boga, od stavljanja Boga u središte života. Ta sloboda je već znak Kraljevstva koje dolazi.
Molitva
Bože ljubavi, ti si Gospodin i Učitelj, ti jedini imaš riječi života i možeš čovjeku otkriti njegovu istinu i dostojanstvo. Svi bismo željeli znati što je važno u životu da ne trčimo uzalud; a ako pitamo tebe, to je zato što si ti ljubav, a jedino ljubav poznaje istinu i ne zadržava je za sebe. Daj nam da shvatimo da je sva veličina čovjeka u ljubavi: u sigurnosti da smo oduvijek ljubljeni od Gospodara neba i zemlje, i u sigurnosti da zajedno s njegovim stvorenjima možemo ljubiti i samog Stvoritelja. To je ljudska veličina, i ona je ujedno i ljudska i božanska; to je zapovijed, ali najprije je dar; to je počinak i sreća duše, ali i borba protiv sebičnosti i očaja; to je istina iz koje se rađa sloboda, sloboda u svemu biti ovisnima onoga koga se ljubi i koga smo pozvani ljubiti, dakle od tebe koji si ljubav. Oče, daj mi tu slobodu: slobodu da ti predam svoj život, da ti od njega učiniš jedno evanđelje, povijest i providnost ljubavi za toliku braću; slobodu ljubiti tebe i sve ljude ljubavlju Sina, sve do križa.
Tijekom dana više puta ponovi i živi riječ:
»Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2 Tim 2,11).
