Biskup u Slatini predvodio spomen na komunističke žrtve ubijene u Slatinskom Drenovcu

U župnoj crkvi sv. Josipa u Slatini požeški biskup Antun Škvorčević zajedno sa svećenicima Slatinskog i Našičkog dekanata predvodio je u nedjelju, 21. lipnja svetu misu za partizansko-komunističke žrtve Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, ubijene u Slatinskom Drenovcu. Pozdrav biskupu uputio je župnik i slatinski dekan Dragan Hrgić a pripravnici za svetu potvrdu uručili cvijeće. U uvodnoj riječi biskup je podsjetio da se u nedjelju nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova spominjemo ljudi koji su ubijeni u Slatinskom Drenovcu i čije su kosti bačene u tamošnju masovnu grobnicu. Kazao je da tom spomenu želimo pristupiti u duhu riječi pape Ivana Pavla II: »zločinima čišćenjem pamćenja, a žrtvama poštovanjem i molitvom«. Ustvrdivši da postoji kršćanska kultura pamćenja i spomena, biskup je istaknuo da se ona sastoji u nastojanju da pročistimo svoje pamćenje, ne usredotočujući se na zlo i zločince, nego na žrtvu i njezinu veličinu. Dodao je da je njegovanje kršćanske kulture spomena povezano s molitvom za žrtve, ali i za one koji su im nanijeli zlo. Pozvao je sudionike misnog slavlja da u tom evanđeoskom raspoloženju mole za one koji su vrijedni našeg molitvenog spomena. Zahvalio je nazočnima što nastoje biti hrvatsko molitveno srce koje pamti žrtve iz dalje i bliže prošlosti. Posebni pozdrav uputio je slatinskom gradonačelniku i njegovim suradnicima, kao i članovima različitih udruga hrvatskih branitelja, istaknuvši da su oni trajni nositelji sjećanja na one koji su uložili sebe na naše dobro, dostojanstvo i slobodu. Sve sudionike slavlja pozvao je da se pokaju za ono što ih udaljuje od žrtava kojih se spominjemo, a još više od Boga, kako bi ovo euharistijsko zajedništvo zaista bilo susret s Bogom, i po njemu susret s ubijenim žrtvama, među kojima je i slatinski župnik Julije Bürger.
U homiliji biskup je spomenuo kako je neki dan ispred Katoličke osnovne škole u Požegi susreo troje učenika, te ih zapitao kako je završila online nastava i koje je najteže pitanje što su ga tim putem trebali odgovoriti. »Na prvi upit odgovorili su jednodušno kako je sve dobro završilo, o drugom se nisu mogli složiti. Pomogao sam im i kazao: Najteže pitanje na koje – ne samo da nismo uspjeli odgovoriti u školi – nego na njega ne zna odgovoriti čovječanstvo do danas jest: Otkud i zašto zlo u svijetu? Kad nas zadesi neka klimatska, prirodna, saobraćajna ili slična nesreća – lakše je podnesemo. Ali kad nam zlo nanese neki čovjek, osjećamo se duboko poniženi i povrijeđeni«, kazao je biskup, i nastavio: »Ove nedjeljne večeri nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova zaustavljamo se u Slatini pred pitanjem: Zašto su ljudi u vrijeme II. svjetskog rata jedni drugima bili zli, zašto su pobijene tolike nedužne žrtve u Slatini i okolici, napose u Slatinskom Drenovcu, među kojima i trojica svećenika – Julije Bürger, župnik u Slatini, Ivan Đanić, župnik u Orahovici i Josip Martinac, župnik u Voćinu a 1948. bio im je pridružen i Augustin Duković, župnik u Čačincima – i što je netko time želio postići? Nemamo pravog odgovora! Obično samo ustvrdimo da je to učinio netko zao, zločinac, neprijatelj a ne znamo objasniti zašto je on takav. Suočeni smo s neprotumačivim misterijem zla, iracionalno ubojitog, neprihvatljivog, koje se unatoč svemu tome događa. Težini zla pridonosi i činjenica da kad s jedne strane ono bude počinjeno, nekim svojim opet iracionalnim putem traži isti odgovor. Zlo je povezano s potrebom odmazde, zatvarajući nas u bezizlazni krug njegova nutarnjeg naboja negativnosti. Postajemo žrtvom zla najprije tako što nam je ono naneseno a potom i na taj način što na njega odgovaramo istom mjerom. Uvučeni u dinamizam zla postajemo gubitnici vlastite slobode, zarobljenici mraka!« ustvrdio je biskup
Pred počinjenim zlom u Slatinskom Drenovcu, biskup se zapitao: »Ako ga ne možemo razumjeti, kako se onda pred njim trebamo ponijeti? Odgovor nam daje naviještena Božja riječ. Prvo čitanje ulomak je iz takozvanih ispovijesti Jeremije proroka. Duboko osjetljiv za Boga, s njime na zajedničkom valu, prorok je prosuđivao stanje svoga naroda i njegovih vođa polazeći od Božjih mjerila, govorio im istinu koja im se nije sviđala, zamjerio se zbog toga svima i svakome, postao osamljenik protiv koga su se svi urotili, progonili ga i spremali mu smrt. Jeremija shvaća da je nedužni stradalnik ljudske zloće koja ga želi pogaziti, ali ne popušta napasti da uzvrati neprijateljima nekom svojom vlastitom mjerom zla, nego kako čujemo u drugom dijelu današnjeg prvog čitanja, povjerava Bogu svoju sudbinu. Prorok je svjestan da on protiv zla ne može ništa učiniti, ali je snažno uvjeren da Bog zna i može nešto početi i sa zlom, te njemu povjerava svoju životnu parnicu. Siguran je kako je Bog veći od zla i može ga spasiti da ne postane žrtva, nego pobjednik. Vjeruje da je Bog s njime kao snažan junak, te je njegov odgovor na zlo posvemašnje povjerenje u Boga i predanje vlastite sudbine u njegove ruke«, kazao je biskup, i nastavio: »Sv. Pavao u današnjem drugom čitanju uvjerava Rimljane kako je u slobodi prvog Adama, opredijeljenoj protiv Boga, izvor zla koje čovjeku oduzima početno dostojanstvo što mu ga je Stvoritelj udijelio, i koje ga je učinilo gubitnikom. Jeremijin pak primjer pravednika koji je sebe povjerio u Božje ruke te mu zlo ne može nauditi, potpuno je ostvaren u drugom Adamu, Isusu Kristu, kojeg je ljudska bijeda zla osudila i u smrt predala, a on sav predan u volju Božju, izdišući govori: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“! (Lk 23,46). Pisac Poslanice Hebrejima tumači: „I bi uslišan zbog svoje predanosti (…), posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja“ (Heb 5,7.9). Putem potpune predanosti Ocu do u smrt, Sin Očev oslobodio nas je zarobljenosti zlom, te više ni jedna ljudska zloća nema zadnju riječ, nego Sinovljevo predanje, moćnije od svake ljudske nemoći ranjenosti zlom. U novom Adamu, Isusu Kristu na svoj način prisutan je svaki onaj koji je kršten i sjedinjen s njime postao dionikom njegove baštine, života vječnoga. Zlo nema više vlast nad krštenikom, jer on pripada Pobjedniku nad smrću i njegovu gospodstvu. „To će biti baština pobjednikova“ (Otk 21,7), zaključuje s ushitom pisac Knjige otkrivenja.«
»Pred zlom iz II. svjetskog rata koje se utisnulo u naše pamćenje, nemirima u kojem se i danas zbog više razloga nalazimo, silno je potrebna utemeljeno ohrabrujuća riječ. Može nam je pružiti samo Onaj koji je pobijedio zlo i smrt. Isus nam u današnjem evanđelju tri puta ponavlja: „Ne bojte se ljudi!“ (Mt 10, 26.28.31). Dok u svom srcu prebiremo večeras žrtve Slatinskog Drenovca, odzvanja posebnom snagom Isusov poziv: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt 10, 28). Žrtvama kojih se spominjemo ubili su tijelo, ali nisu mogli ubiti dušu. No, premda živi tijelom, ubojice su bili ljudi čije su duše ubijene mržnjom. Količina počinjenog zla nad nedužnim ljudima pod različitim zastavama tijekom XX. stoljeća, i rasprave koje s različitih svjetonazorskih polazišta o njem ni danas kod nas ne prestaju, nose sa sobom opasnost da u pojedincima i skupinama pokrenu nove podjele i mržnju, te ostanemo – ne samo pojedinci – nego narod ubijene duše. Potrebno je da se na Isusov poziv priznamo njegovima kao pojedinci i narod, moćan praštati i promicati pomirenje, kako bi nas Gospodin priznao svojima pred Ocem nebeskim. Njegova je riječ: „Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10,33).
Završavajući homiliju biskup je rekao: »Naviještena Božja riječ potiče nas da večeras posvjedočimo kako s obzirom na sudbinu žrtava u Slatinskom Drenovcu vjerujemo Božjoj pravdi ljubavi, ostvarenoj u Isusu Kristu na križu, te poput Jeremije zlo i zločince predamo njezinu sudu. Usredotočujemo se na žrtve, gledamo ih pobjednički živima u Božjem zagrljaju, i s piscem Knjige mudrosti ispovijedamo: „Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru“ (Mudr 3,1-3). To su naši pravednici, nedužno ubijeni u Slatinskom Drenovcu i na drugim mjestima stradanja, promatrani vjerom u Boga, većeg od zla, osvijetljeni Isusovom ljubavlju jačom od smrti«, zaključio je biskup, zaželjevši nedužno ubijenim žrtvama vječni počinak u Božjem miru.
Pri svršetku misnog slavlja, biskup je spomenuo kako zacijelo nije slučajno što je iz nekadašnje kapele u Slatinskom Drenovcu ostao sačuvan kip Presvetog Srca Isusova, jer nam je Bog po njemu želi poručiti da žrtvama iz Slatine, a osobito iz Slatinskog Drenovca pristupamo srcem koje nije zatrovano mržnjom, nego izliječeno Božjom blizinom koju slavimo u svakoj svetoj misi, napose kad se spominjemo naših poginulih. »Neka im svima Bog udijeli puninu životu koju nam je priskrbio u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, a nama neka podari prave osjećaje i raspoloženje srca kojim ćemo ih pamtiti i u molitvi trajno s njima biti povezani. To je ljepota kršćanske kulture spomena«, kazao je biskup, zahvalivši svećenicima i svim nazočnima vjernicima što su bili dionici ovog spomen slavlja. Izrazio je radost što su među njima bili i krizmanici, te im je poručio neka ne dopuste da u njih uđe duh zloće, nego da u dubini njihova bića, njihove jedinstvene i neponovljive osobe budu oblikovani snagom Isusova Duha, koju će za nekoliko dana primiti u sakramentu svete potvrde. Na sve nazočne vjernike, osobito na hrvatske branitelje zazvao je Božji blagoslov.