Prigodom 29. obljetnice osnutka požeške 123. brigade Hrvatske vojske, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je 24. listopada u crkvi sv. Lovre u Požegi euharistijsko slavlje za njezine poginule, nestale i preminule pripadnike.
U homiliji biskup je spomenuo kako se u Hrvatskoj trenutno najviše pripovijeda o nekim događajima, i da je najvjerojatnije jedan od njih prepiranje predsjednika države i predsjednika vlade, a drugi možda koronavirus. Rekao je da nam naviješteni evanđeoski ulomak svjedoči kako je i u Isusovo vrijeme bilo događaja o kojima su u određeno vrijeme svi pripovijedali. Prvi je pokolj u kojem su rimski vojnici poubijali neke Židove koji su iz Galileje kao hodočasnici došli u Jeruzalem pomoliti se u hramu, a Pilat ih je smatrao pobunjenicima. Drugi je nesreća kad se kula u Siloamu srušila na osamnaestero ljudi i usmrtila ih. Kazao je kako je među Isusovim suvremenicima postojalo gotovo jednodušno javno mnijenje da je smrt tih ljudi bila Božja kazna za njihove grijehe. Međutim, Isus se usprotivio takvom tumačenju, uvjeravajući svoje suvremenike da im je polazište potpuno pogrešno kad te događaje smatraju Božjom kaznom i misle da su oni bolji od onih ljudi koji su stradali. Isus je ustao u obranu Božju i stradalih ljudi, ustvrdio je biskup.
Povezujući to sa sudbinom hrvatskih branitelja i s razlozima zašto su u ratu baš oni poginuli, biskup je ustvrdio da o tome postoje različita tumačenja. Kazao je da njihovi sudrugovi, oni koji su s njima dijelili ponos što mogu braniti domovinu, ali i spremnost pritom položiti svoj život za našu slobodu, o njima misle i govore sasvim drugačije od onih koji ih prosuđuju po nekim svojim mjerilima i interesima. Ustvrdio je da najtočnije o njima mogu govoriti i s najboljih polazišta o njima prosuđivati najbliži članovi njihovih obitelji, zato što su njihova polazišta stavovi suosjećajne, milosrdne, plemenite i dobre ljubavi prema njima. »Stoga su ovakva slavlja određene postaje na kojima se valja zapitati što su hrvatski branitelji danas u našem hrvatskom društvu? Jesu li zaboravljeni ili prepušteni različitim i svakakvim polazištima s kojih se prosuđuje njihovo djelo?«, upitao je biskup. Naglasio je da im se mi ovakvim slavljima u Crkvi želimo približiti s onih polazišta s kojih im pristupa Bog, te je napomenuo kako ih je Isus predstavio u današnjem evanđelju, a sv. Pavao im je u ulomku prvog čitanja iz poslanice Efežanima naznačio temelje. Isus nas uvjerava da Bog ne prosuđuje čovjeka po zlu koje je učinio, nego on svakom pojedincu, pa i onom najgorem, uvijek pristupa kao svom ljubljenom stvorenju, koje je u nekim svojim opredjeljenjima potamnilo, naglasio je biskup. Spomenuo je kako to ne znači da je Bogu svejedno kad se čovjek opredjeljenjem za zlo svrstava na gubitničku stranu, nego ga on uvjerava i pomaže da bude biće plodno dobrotom i ljubavlju, puninom života, kako nam svjedoči Isusova prispodoba o neplodnoj smokvi u današnjem evanđelju. »Bog je strpljivo biće koje zna čekati. On je milosrdno biće koje unatoč svemu voli«, ustvrdio je biskup, te je preživjelim pripadnicima 123. brigade obrazložio Isusovim argumentima zašto nisu poginuli u ratu, nego su još na ovome svijetu: »Još vam je Bog dao vremena da učinite ono dobro što još možda niste učinili, a možete učiniti: još plemenitosti, još međusobnog poštovanja i dobrote. To je naša šansa za koju se Isus zauzima, kad nas poziva: „Obratite se!“«
Još je biskup dodao da naši poginuli branitelji ostaju nama živima trajni izazov i poticaj da se po primjeru njihove žrtve, plemenitosti i ljubavi uključimo u onaj dinamizam pobjede o kojem razlaže apostol Pavao u spomenutom ulomku iz poslanice Efežanima, govoreći o životu i postojanju svakoga od nas kao o Božjem daru. Pozvao je nazočne da uvijek toga budu svjesni, a osobito istine da nam je Bog najveći dar udijelio u Sinu svome Isusu Kristu koji je s neba sišao k nama, da nas svojom žrtvom na križu oslobodio od prikovanosti za prolaznu zemlju, i sa sobom uzdigne u vječni život. Isusova žrtva na križu, u kojoj on sebe posvema dade za nas, kako veli sv. Pavao, jest najsudbonosniji događaj ljudske povijesti, u koji je na svoj način uključena i žrtva kojom su hrvatski branitelji dali svoje živote za slobodu nas i naše domovine, ustvrdio je biskup. Pored toga je kazao da se kao vjernici usuđujemo ustvrditi da su se poginuli hrvatski branitelji, koji su svi ili većina njih bili kršteni, činom svoga sebedarja za nas sjedinili s Isusovom žrtvom za nas na križu koja je jača od smrti, i da je u njihovoj pobjedi na svoj način prisutna i pobjeda naše slobode, koja nije tek izvanjska okolnost nego dopire do onih dubina našeg bića gdje se bije bitka na život i smrt. Naime, Isusovo sebedarje za nas na križu prodire u ranjenost našeg duha zlom, prolaznošću i smrtnošću, i tu nas liječi lijekom besmrtnosti, kad po krštenju u Crkvi Isusovoj postajemo dionici toga Isusova djela za nas. Na temelju tih misli biskup je pozvao sudionike slavlja neka se ne prepuste inerciji zla ili utjecaju zlonamjernih ljudi, nego da se potaknuti Božjim sebedarjem bore za konačnu pobjedu u punini njezina značenja koje nam je objavio Isus Krist. To je Božji dinamizam duha ljubavi kojega ima u našoj Hrvatskoj domovini, i koji bi trebalo prepoznati, usvojiti i s njime surađivati u nastojanju da naša zemlja bude prostor većega i boljeg ljudskog dostojanstva, u kojoj ćemo jedni druge poštivati s polazišta Božjih i njegove istine o nama, zaključio je biskup.
