U Kutjevu, 4. studenog svetu misu zadušnicu za preminulog župnika Marijana Đukića predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s pedesetak svećenika.
U homiliji biskup je rekao: »Zaredale su svećeničke smrti ove godine u Požeškoj biskupiji. Šesti se svećenički zemaljski život ugasio, poslanje završilo. Preminuo je kutjevački župnik vlč. Marijan Đukić. Mnoštvo je pitanja koja i ova smrt postavlja, a istinski odgovor je samo jedan: Isus Krist jučer i danas, isti je i uvijeke, jedina naša nada, uskrsnuće i život! U toj vjeri svećenik Marijan Đukić se rodio, svoje svećeništvo živio i umro, u njoj je istina o njemu i nakon smrti, za vječnost. To je utjeha ovog oproštaja, u kojoj želim posvjedočiti svoje duboko kršćansko suosjećanje njegovim sestrama Marijani i Kati, nećacima i drugoj rodbini, braći svećenicima, vjernicima župa u kojima je službovao, napose Kutjevčanima, na čelu s vlč. Dejanom Ilićem, župnim vikarom«. Podsjetivši na osnovne podatke iz Pokojnikove biografije, biskup je kazao da se »Marijan Đukić rodio 10. lipnja 1954. u Domaljevcu, u Bosanskoj Posavini, od oca Marka i majke Kate r. Lucić. Osnovnu školu polazio je u rodnom Domaljevcu. Upisao se 1969. u Sjemenište i Gimnaziju „Paulinum“ u Subotici, položivši ispit zrelosti 1973. godine. Biskup Matija Zvekanović primio ga je među svećeničke kandidate Subotičke biskupije te ga uputio u Bogoslovno sjemenište u Đakovo gdje je na Visokoj teološkoj školi završio studij. Vojni rok služio je u Vranju 1975.-1976. Za đakona ga je zaredio đakovački ili bosanski i srijemski biskup Ćiril Kos u đakovačkoj Katedrali 1978., a za svećenika subotički biskup Matija Zvekanović, 15. srpnja 1979. u župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista u Starom Žedniku. Godinu dana vršio je službu župnog vikara u Župi sv. Terezije Avilske u Subotici, a zatim istu službu u Župi sv. Petra i Pavla u Bačkom Monoštoru, da bi 1984. bio imenovan upraviteljem Župe sv. Josipa Radnika u Đurđinu, odakle je zbog ratnih zbivanja 1992. prešao u Hrvatsku. Inkardiniran je u Zagrebačku nadbiskupiju godine 1993. te mu je povjerena uprava Župe Uznesenja BDM u Končanici, koju je vršio do 1996., kada preuzima Župu sv. Bartola Apostola u Dežanovcu i Župu Gospe Lurdske u Uljaniku. Godine 2000. imenovan je župnikom Župe Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u Davoru, a privremeno je upravljao i Župom sv. Ilije Proroka u Orubici. Potom je 2010. premješten za župnika u Župu Rođenja BDM u Kutjevo. Zahvatila ga je opaka bolest te se s njome hrvao tijekom tri duge godine.« Kazao je kako mu je vlč. Marijan, predosjećajući završetak svoga života, šest dana prije smrti napisao: »“Zadnje vrijeme polako me uništava moja bolest, koja je krenula u pogrešnom toku i svakim danom je sve teže podnosim, te moram često u bolnicu, na terapiju, a vjerojatno i na operacije, i u takvom stanju jednostavno ne mogu više obavljati župničku službu te molim da me stavite u neku mirovinu.“ Pretekao nas je Gospodin i prije zemaljskog umirovljenja pozvao ga je u vječni mir na sam Dušni dan, 2. studenog u 67. godini života i 42. godini svećeništva«, kazao je biskup i nastavio: »Kao da je vlč. Marijan predvidio dan smrti, kad je u svojoj Oporuci odredio: „Moje zemne ostatke sahranite u mojem rodnom mjestu Domaljevcu, na groblju gdje sam dugi niz godina slavio Misu za pokojne i propovijedao na Dan mrtvih“. Njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu upravo na Dušni dan postao je najsnažnija propovijed svima nama o tome tko je on bio i kako je na zemlji živio. Sam je to sažeo u jednu rečenicu kad u Oporuci kaže: „Svoj život sam darovao Bogu i vjernicima gdje sam obavljao svoju svećeničku službu, od Subotice, Bačkog Monoštora, Đurđina, zatim u Hrvatskoj u Končanici, Dežanovcu, Uljaniku, Davoru, Orubici i Kutjevu“. A u spomenutom pismu koje mi je napisao neposredno prije smrti dodaje: „Gdje god sam bio nastojao sam dati sve od sebe. Na pastoralnom planu sam pokušavao navješćivati Riječ Božju i od povjerenog stada učiniti zajednicu vjernika koja će svoj život živjeti u Crkvi, a poslije osnivanja i u Požeškoj Biskupiji. Posebno puno sam radio u ovoj teškoj Kutjevačkoj župi gdje su veliki problemi (…) sve do kutjevačke crkve koja je trenutno u obnovi i za koju mi je jako stalo da je vidim u svoj njezinoj ljepoti“. Istim žarom završio je izgradnju i opremanje filijalne crkve u Kuli, kako bi prognani Srijemci imali ondje svoj dostojan duhovni dom«. Biskup je naglasio »da u tvrdnji vlč. Marijana „Svoj život sam darovao Bogu i vjernicima“ na svoj način prepoznajemo ostvarivanje Isusova poziva iz naviještenog evanđelja, da se treba odreći svega i nositi svoj križ kako bismo bili njegovi učenici. Zacijelo je on prije toga u svojoj mladenačkoj slobodi po Isusovu naputku iz današnjeg evanđelja sjeo, promislio i dobro odmjerio te sebi obrazložio – ne kako će sagraditi neku kulu ili voditi određeni rat – nego kojim će putem najbolje izgraditi zdanje svoga života i biti pobjednik. Odlučio se kao svećenik cjelovito darovati za duše, služiti im putem vjernosti Isusu Kristu«. Kazao je da vlč. Marijanu želi »od srca i bratski zahvaliti što je od utemeljenja Požeške biskupije savjesno i požrtvovno vršio poslanje koje mu je bilo povjereno u nekoliko župa«. Nazočnim vjernicima prenio je zahvalu mons. Ivana Penzeša, administratora Subotičke biskupije i mons. Slavka Večerina, imenovanog subotičkog biskupa, koji u sažalnici kažu: »Vlč. Marijan Đukić je svojim marljivim radom i vedrim duhom ostavio neizbrisiv trag u našoj Biskupiji, u srcima mnogih svećenika s kojima je iskreno prijateljevao, ali i tolikih vjernika laika. Na svemu tomu želimo mu izraziti iskrenu zahvalnost«. Preporučio je dušu preminulog župnika milosrdnom Sucu, u uvjerenju koje je on zapisao u svojoj Oporuci: »Vjerujem da sam u mojim slabostima često i griješio, ali Božje milosrđe je beskonačno i nadam se i ja naći u njegovoj ljubavi«. Obraćajući se preminulom svećeniku, biskup je istaknuo: »Dragi vlč. Marijane! Na zemlji te je resila vedrina duha kojom si radosno nosio sve terete svoga svećeničkog poslanja. Vjerujem da srdačnošću sv. Pavla koju je očitovao prema Filipljanima, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju i ti s njime iz vječnosti poručuješ svojim Kutjevčanima: „Ljubljeni moji (…) ne samo za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! (…) Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov što nisam zaludu trčao niti se zaludu trudio“ (Fil 2, 12.14-16«. Župljanima pak kutjevačke župe poručio je: »Nadam se, dragi Kutjevčani, kako ćete pod vodstvom novog župnika nastojati postupno završiti obnovu svoje župne crkve, vrijednog spomenika vjere i kulture da je vlč. Marijan vidi iz vječnosti – kako reče – u svoj njezinoj ljepoti. Ali, razumjeli ste, zgrada vaše obnovljene župne crkve trebala bi biti znak one ljepote vaših života koje snažno s Bogom izgrađujete, da „svijetlite kao svjetlila u svijetu“ te se toj ljepoti žive kutjevačke Crkve vlč. Marijan može diviti iz vječnosti. Ne zaboravite napomenu sv. Pavla da „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati“ (Fil 2,13). Siguran sam kako će se preminuli župnik s one obale života zauzimati da se to dogodi. Ostanite s njime povezani svojom molitvom, župnim zajedništvom u vjeri i svakom drugom nastojanju da živite u skladu s pozivom koji vam je Bog uputio u Isusu Kristu, te se jednom u sjaju njegove pobjede nad smrću nađete s vlč. Marijanom u vječnom Božjem zajedništvu«, zaključio je biskup Antun.
