Na Groblju Krista Kralja u Požegi, 23. prosinca 2020. u kanoničku grobnicu položeno je mrtvo tijelo umirovljenog svećenika Požeške biskupije Valentina Halića. U ograničenim okolnostima sprovodne obrede predvodio je biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola sv. Petra i svećenicima Požeške biskupije.
U homiliji je biskup rekao:
»Poštovani članovi požeškoga Stolnog kaptola, braćo svećenici, ožalošćena rodbino, dragi sudionici ovog sprovodnog slavlja! Na ovom oproštaju od posmrtnih ostataka preč. Valentina Halića svima vam izričem svoje duboko kršćansko suosjećanje, dijeleći s vama tugu rastanka od još jednog člana Prezbiterija požeške mjesne Crkve i požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra. S osobitim osjećajima poštovanja svjedočim svoje suosjećanje sestrama preminulog svećenika Anamariji i Viktoriji s obiteljima te braći Antunu i Augustinu s obiteljima, Stjepanu Vuku, čađavičkom župniku i Mirku Rončeviću, načelniku Općine Čađavica sa zamolbom da moju sućut prenesu vjernicima i građanima navedene Župe i Općine. Želio bih podsjetiti na ono što je časnog pokojnika činilo prepoznatljivim u neponovljivosti i jedinstvenosti njegove ljudske i svećeničke osobe. Spomenuo bih ponajprije nekoliko nadnevaka iz njegova života i službi koje je obnašao. Prečasni Valentin Halić rodio se 12. veljače 1943. godine u Maloj Subotici u Međimurju od oca Ivana i majke Karoline r. Novak. Osnovnu školu polazio je u Maloj Subotici i Čakovcu, a srednju Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu kao svećenički kandidat u Međubiskupijskom sjemenište na Šalati. Nakon mature 1962. godine stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i započeo studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, da bi ga privremeno prekinuo služenjem vojnog roka u Pirotu i Petrovaradinu. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u zagrebačkoj katedrali 1968. godine a za svećenika 1969. Povjerena mu je služba župnog vikara u Đurđevcu. Potom je 1971. imenovan upraviteljem Župe sv. Petra Apostola u Čađavici, gdje je proveo cijeli svoj svećenički vijek. Uz spomenutu župničku službu u Čađavici nakratko je 1984. bio župnik „in solidum“ u Župi sv. Marije Magdalene u Sopju zajedno sa slatinskim župnikom Franjom Udovičićem i sladojevačkim župnikom Stjepanom Hlevnjakom, a privremeno je 1992. upravljao i Župom Podravska Moslavina te bio bilježnik Našičkog dekanata. Nakon osnutka Požeške biskupije u dva mandata bio je član biskupijskog Ekonomskog vijeća a 2000. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi.
Od bogoslovskih dana pokazivao je posebnu osjetljivost za pravdu. Za nju se zauzimao pokatkad i na vrlo emotivan način te su ga komunističke vlasti 1978. godine osudile na 4 mjeseca zatvora u Lipovici. Zbog zdravstvenih razloga umirovljen je 2015. godine, i otada je živio u Svećeničkom domu u Požegi sve do 21. prosinca ove godine kad mu je kod objeda pozlilo te je hitno prevezen u Opću županijsku bolnicu u Požegi, gdje je ubrzo preminuo u sedamdeset i osmoj godini života i pedeset i drugoj godini svećeništva. Tako je za njega i liturgijsko i životno vrijeme došašća, nada i iščekivanja završilo pred ovogodišnji Božić rođenjem za vječnost.
Prečasni Valentin Halić volio je Crkvu i vršio savjesno svećeničko poslanje na svoj osobit način. Teško osjećajući nepravdu, progon vjernika i Crkve te svih domoljuba, zauzimao se za slobodu, napose u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine. Za demokratskih promjena na prvim slobodnim izborima bez prikrivanja podupirao je stranku nacionalnog programa neovisnosti Republike Hrvatske. U svom pastoralnom djelovanju nastojao je biti vjeran crkvenim propisima što mu je pokatkad priskrbilo i određena nerazumijevanja kod vjernika. Ostao je upamćen kao čovjek reda koji je na svoj način ostvarivao. Rado se tijekom mirovine sjećao Čađavice i njezinih vjernika te se onamo svraćao kad mu je to bilo moguće. Od srca zahvaljujem prečasnom Valentinu Haliću za sve što je tijekom 44 godine svoga svećeničkog služenja u Čađavici nastojao činiti, ulažući sebe za dobro Crkve i spasenje duša. Molim Gospodina da mu oprosti sve grijehe, slabosti i propuste. U njegovo ime molim i sve one koje je možda u trenutcima naglosti nesvjesno i nenamjerno povrijedio.
Mnoštvo je crtica iz njegova života koje svjedoče o karakteru, vrlinama i duhu kojima je stvarao posebno ozračje u crkvi i društvu. Spomenut ću samo jednu, iz koje je moguće prepoznati barem djelomično duhovni profil njegova lika. Volio je sjesti za stol i blagovati s osobama koje je uveseljavao svojim razgovorom, temama i tumačenjima zbivanja na svoj poseban način. U nekoliko prigoda duhovito je za stolom u blagovaonici Svećeničkog doma izjavio da ne želi umrijeti gladan nego sit, te je i druge poticao na blagovanje. Znakovito je da mu je prije dva dana srce klonulo upravo za stolom u vrijeme objeda, i da je ubrzo nakon toga preminuo. No, u tom njegovu šaljivom povezivanju smrti sa stolom i blagovanjem, bila je zacijelo prisutna čežnja njegova srca, glad za puninom života i konačnog smisla postojanja, o kojoj je razmišljao na temelju Božjih obećanja i mogućnosti ostvarenih u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, zbog kojih se i opredijelio biti svećenik. U kratkom ulomku iz Knjige Izaije proroka, naviještenom u prvom čitanju, Bog se objavljuje kao biće posve zauzeto za čovjeka, i služeći se obiteljskom slikom stola i blagovanja tumači da će na kraju povijesti čovječanstva i svemira biti uspostavljeno zajedništvo svih naroda na brdu Sionu. Ondje će nestati sve što je zastiralo život u svoj njegovoj izvornoj jasnoći kako ga je Bog stvorio, i gdje će on obrisati svaku našu suzu, ublažiti bol i dokinuti smrt.
U dramu naše ljudske prolaznosti i smrtnosti uključio se sam Sin Očev, koji pred svoju smrt okuplja za stol svoje učenike, kako smo čuli u evanđelju, da bi im pružio blagovati euharistijski kruh i piti vino kao predokus i početak zajedništva za stolom u kraljevstvu Božjem, ostvarenom obećanju danom po proroku Izaiji. U svakom euharistijskom slavlju Isus sa svojim prijateljima obnavlja navedenu gestu blagovanja, pričesnike ispunja snagom svoje žrtve na križu i čini dionicima pobjede nad smrću, kraljevstva Božjeg, koje se treba još potpuno ostvariti na svakom pojedinom od nas i na svemu stvorenju. U Isusovoj riječi koju je u naviještenom evanđelju uputio apostolima odzvanja obećanje namijenjeno svim njegovim vjernim učenicima tijekom povijesti: „Da, vi ste ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih“ (Lk 12, 24-27). U jutarnjim satima na dan svoje smrti svećenik Valentin sjeo je s Isusom za euharistijski stol u kapeli Svećeničkog doma, blagovao s njime euharistijski kruh i pio čašu te njegova smrt za stolom u blagovaonici, vjerujem, samo je prijelaz za Isusov stol u vječnosti. Postao je tako dionikom punine života u koji je vjerovao, kojem se nadao, koji je naviještao i slavio u svetim otajstvima.
Svećeniče Valentine! I ti si tijekom svoga svećeničkog služenja i poslanja u Crkvi ustrajao s Isusom u kušnjama. Stoga, vjerujem, nećeš ostati gladan u vječnosti, nego ćeš za stolom u Gospodinovu kraljevstvu biti hranjen njegovom ljubavlju jačom od smrti, kojoj su bila predokus i početak sva tvoja svećenička predvođenja misnih slavlja i hranjenja svetim tijelom i krvlju za euharistijskim stolom u Čađavici, požeškoj Katedrali, Svećeničkom domu i drugim mjestima tvoga zemaljskog boravka. Neka ti je vječni mir u uskrslom Gospodinu kojem si na zemlji odano služio. Amen!«
