Na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali večernje euharistijsko slavlje, na kojem su uz svećenike iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije Avilske sukladno epidemiološkim mjerama sudjelovali predstavnici učenika, roditelja, učitelja i drugih djelatnika Katoličke osnovne škole u Požegi, čiji je sv. Josip zaštitnik.
U homiliji biskup se prisjetio kako se u jednoj dvorani – u koju su se on i drugi učenici njegove škole okupljali u različitim prigodama – nalazio veliki natpis: »Tišina, snima se!«. Napomenuvši kako su se u ono doba pitali što to zapravo znači, zapodjenuo je razgovor s nazočnim učenicima o njihovu iskustvu šutnje. Napomenuo je da uz tišinu kao isključivanje vanjskih zvukova, postoji i ono što nazivamo šutnja kao odsutnost razgovora s ljudima. Protumačio je da postoje različiti razlozi zbog kojih ljudi šute. Ima onih kojima je ljutnja razlog da prestanu razgovarati s onima na koje su se naljutili. Međutim, postoji šutnja koja je izraz osluškivanja neke neuhvatljive dubine našeg postojanja, po kojoj se u nama događa više od znanja, iskustvo onoga što nam na neki način pripada, a mi si sami to ne možemo priskrbiti, nego samo primiti kao veliki dar i doživjeti kao iskustvo nečije blizine, ustvrdio je biskup. Na pozadini ovog razmišljanja o tišini i šutnji, ocrtao je lik sv. Josipa kao čovjeka koji, premda potječe iz davnog doba, ostaje silno zanimljiv i danas. Kazao je da je sv. Josip upravo kroz svoju šutnju – nigdje u evanđeljima nije zapisana ni jedna njegova izgovorena riječ – posvjedočio da se može ne samo postati dionikom blizine neke druge ljudske osobe, nego i doprijeti do najvećih dubina Božje ljubavi. On je u tišini mogao čuti Božji glas, jer ga nije osluškivao ušima nego srcem, a to je način na koji se najviše i najbolje može čuti, ustvrdio je biskup. Naglasio je da je Bog sv. Josipu u tišini njegova srca priopćio svoj naum s njime a u službi nas ljudi, te da ga je on poslušno prihvatio i u svom životu vjerno ostvarivao. »Bog je naumio da sv. Josip, koji je bio iz Davidova kraljevskog roda, bude njegov suradnik u rađanju Isusa Krista, Sina Božjega, začetog po Duhu Svetom od Marije Djevice. Taj pak Božji Sin u našu ljudsku situaciju i u naše ljudske nemoći i prolaznost unio je Božju ljubav, moćniju i snažniju od smrti«, ustvrdio je biskup, i nastavio: »Da sv. Josip nije njegovao tišinu i šutnju, njegovo srce ne bi bilo sposobno čuti ono što Bog želi s njime, i ne bi znao odgovoriti, surađujući s Bogom«. Pripomenuvši da je ovih dana u očekivanju proljeća promatrao kako su jaglaci u vrtu procvali i očitovali ljepotu stvarnosti, biskup je podsjetio kako rast spomenutog cvijeća i prirode nije neko izvanjsko događanje koje možemo čuti svojim ušima, nego se ono odvija u savršenoj tišini, tiho i jedva zamjetljivo, a tako snažno i stvarno. Navedena nam slika iz prirode pomaže razumjeti da je tišina prostor našeg duha i srca u kojem raste ono što Bog u tišini i sabranosti može unijeti u nas, i po toj Božjoj snazi mi rastemo iznutra, ustvrdio je biskup. Pozvao je učenike da svrnu svoje oči na lik sv. Josipa na nedavno obnovljenom katedralnom bočnom oltaru, koji držeći u naručju dijete Isusa kao da se hvali: Pogledajte! Ja sam surađivao s Bogom da se on rodi, i da u njemu svi mi uzrastemo do one veličine čovjeka koju je za nas Bog namijenio kad nas je stvorio. Kazao je djeci da dobro zna kako se njihovi roditelji i učitelji, djedovi i bake, i svi drugi koji ih vole, raduju kad vide kako oni rastu tjelesno, ali da također zna da u djeci postoji čežnja da izrastu u velike ljude, ne samo u fizičkom, nego i u duhovnom smislu. Sv. Josip, kao i drugi sveci, nisu bili veliki po nečemu što se oko njih, izvanjski dogodilo, niti po čudesima koja su neki od njih činili, nego po to tome što su Božjom snagom svojim nutarnjim rastom sve više postajali ljudi veliki duhom. Na temelju te istine biskup je poželio učenicima da se, dok stječu znanja koje će im koristiti u životu, svakog dana sjete kako su im zaista potrebni trenuci tišine i šutnje, jer tim putem u njih ulazi ne samo snaga ljubavi njihovih roditelja i učitelja, nego i snaga Božje ljubavi, po kojoj najbolje rastu. Naglasio je kako je jedna od najvažnijih uloga Katoličke osnovne škole koju pohađaju upravo ta da im uz stjecanje potrebnog znanja za život, na osobiti način kroz molitvu, sabranost i tišinu pomaže u njihovu duhovnom rastu. Protumačio je učenicima da se molitva nije puko izgovaranje određenih riječi, nego sabranost srca i budnost u vjeri po kojima se dospijeva u ozračje Božje blizine. Poželio im je da, kao što jaglaci rastu obasjani toplinom sunca, i oni rastu obasjani Božjom blizinom i toplinom njegove ljubavi, te da već sada budu veliki hrvatski ljudi, jaki duhom te se u svojim obiteljima i školi znaju odvojiti od televizora, kompjutora i drugih suvremenih uređaja koji ih nerijetko ispunjaju sadržajima koji im oduzimaju dostojanstvo i vrijeme, te ga nemaju za trenutke tišine i sabranosti u molitvi. Zamolio je sv. Josipa da im pomogne kako bi po ispunjenosti Božjom blizinom i ljubavlju postali duhovno sposobni jedni drugima biti dobri i plemeniti, i da ih ništa ne ponizi na njihovu školskom putu.
