Na Veliki četvrtak, 1. travnja požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s članovima Prezbiterija Požeške biskupije predvodio je Misu posvete ulja u požeškoj Katedrali, na kojoj su sudjelovali i predstavnici ovogodišnjih kandidata za svetu Potvrdu iz župa Katedralnog arhiđakonata.
U homiliji biskup je spomenuo kako mu je neki dan jedan prijatelj u razgovoru kazao da bi u Hrvatskoj trebalo ponovno uvesti „verbalni delikt“, obrazloživši to aktualnom niskom razinom komunikacije na najvišoj državnoj razini. Biskup je istaknuo kako mu je odgovorio da se ni sam ne snalazi najbolje u spomenutom načinu komunikacije, jer je od mladosti bio poučavan u građanskoj pristojnosti ili bontonu, po kojem se znalo kako se jedni prema drugima trebamo ponašati i kako govoriti jedni s drugima i jedni o drugima. Ustvrdio je kako naviještena misna čitanja upućuju napose svećenike kako trebaju govoriti.
Podsjetio je kako prorok Izaija u prvom čitanju a Isus u evanđelju citirajući njegove riječi kaže da mu je poslanje biti navjestitelj radosne, dobre vijesti. Biskup je ustvrdio da je Isus Krist govornik koji nastupa s jasnih božanskih polazišta, i koji ne izgovara tek neke riječi, nego je on sam Riječ koja zbori. Kazao je da sv. Luka u današnjem evanđeoskom ulomku, opisujući kakva je Isusova navjestiteljska riječ, kaže da ona ima moć oslobađati, da je posebno upućena siromasima, riječ koja je moćna iscijeliti slomljena srca, utješiti žalosne, razveseliti one koji su na Sionu, riječ zahvaljivanja. Biskup je upozorio nazočne svećenike da su kao služitelji i poslanici Božje Riječi izloženi velikoj napasti da u suvremenom svijetu budu zaraženi virusom kojekakvog govora i neprimjerenih riječi kojima možda potkapaju, ili i ukapaju jedni druge. Postavljeni da budemo u službi Isusa Krista koji je Svjedok vjerni, kako tumači sv. Ivan u ulomku drugog čitanja, i koji nas je učinio kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu, da budemo na slavu njegovu, lako možemo postati dionici nekih osobnih razračunavanja i javnih inata. Poručio im je da ih Božja riječ na dan njihova svećeništva poziva da provjere od kakve su oni riječi, kakvu riječ zastupaju, naviještaju i slave. Kazao je neka nikada ne zaborave da je Isus Krist Riječ, a oni njegovi ponizni služitelji.
Podsjetivši nazočne svećenike kako na poticaj pape Franje ove godine osobitu pozornost i pobožnost iskazujemo sv. Josipu, biskup je naglasio kako evanđelisti nisu zapisali da je on izgovorio bilo koju riječ, nego da je najpozornije slušao Božju Riječ, kako bi je usvojio, od nje živio i ostvarivao ono što mu je povjeren. Spomenuo je kako na Veliki četvrtak u godini posvećenoj Sv. Josipu želi svećenicima predstaviti ga kao uzor i to na način kako je to papa Franjo učinio u svom govoru svećenicima Belgijskoga papinskog zavoda na audijenciji, 18. ožujka ove godine. Papa je istaknuo da je sv. Josip uzor svećenicima kao »otac koji prihvaća, čuva i sanja“, što su tri glavna njegova obilježja koje valja imati na umu u pastirskoj službi. Sv. Josip je ostavljao po strani osobne projekte, nije tražio objašnjenja za iznenađujuću i otajstvenu stvarnost pred kojom se našao, nego ju je, ljubeći je, prihvatio u vjeri. Takvo bi ponašanje, primjerice, trebao imati svećenik poslan u novu župu, neopterećen prethodnim pastoralnim planovima. Sveti Josip je učitelj duhovnoga života i razlučivanja, te ga možemo zazivati kako bismo bili oslobođeni prevelikih razmišljanja u kojima se katkada, iako s najboljim namjerama, na kraju izgubimo. Ona pokazuju našu težnju da „uhvatimo“ i „posjedujemo“ ono što nam se događa, umjesto da to prihvatimo prije svega tako kako nam se predstavlja.
Sveti Josip je otac koji čuva. Biti čuvar bitan je dio njegova poziva i njegova poslanja. Čuvati – za Josipa, kao i za svakog svećenika koji na njemu nadahnjuje svoje očinstvo – znači nježno voljeti one koji su mu povjereni, misliti prije svega na njihovo dobro i na njihovu sreću, diskretno i u ustrajnoj velikodušnosti. To je Josipova ljubav koja se konkretizira u budnom, pozornom srcu koje moli. Tako pastir ne napušta svoje stado, nego stupa ispred njega kako bi mu otvorio put, stoji usred njega kako bi ga hrabrio, i iza njega kako bi poveo posljednje. Ne stavlja u središte sebe i svoje ideje, nego dobro onih koje je pozvan čuvati, izbjegavajući napast prevlasti i nebrige. Na to je pozvan svećenik u odnosu prema zajednici koja mu je povjerena, biti pozoran čuvar, spreman na promjenu u skladu s onim što zahtijevaju prilike. Nije pozvan biti „monolitan“, krut kao od gipsa u načinu obavljanja svoje službe koji je možda po sebi dobar, ali koji nije u stanju uočiti promjene i potrebe zajednice.
Ondje gdje drugi ne vide ništa, Josip istražuje Božje djelovanje, postajući „sanjar“, onaj koji gleda dalje. U Mariji i Isusu pronalazi znakove njegove prisutnosti, te vjerujući više Bogu nego vlastitim dvojbama, predaje mu se kao sredstvo za ostvarivanje većeg plana, u službi koju obavlja skrovito, velikodušno i neumorno, sve do tihoga kraja života. Svećenici bi na taj način trebali znati sanjati zajednicu koju vole, kako se ne bi ograničavali i htjeli očuvati samo ono što postoji, nego biti spremni krenuti od konkretnoga života ljudi, kako bi promicali obraćenje i obnovu u misionarskom smislu, te kako bi pomogli rasti u zajednici koja je u hodu, i koju tvore učenici što ih vodi Duh, a potiče Božja ljubav. Biskup je pozvao svećenike da u ovoj godini, posvećenoj svetom Josipu, na poticaj pape Franje iznova u molitvi otkriju lik svetog Josipa, poslušnoga Božjoj volji, poniznoga suradnika na velikim njegovim pothvatima, pokornoga i kreativnog sluge. Preporučio im je da sebe i svoje poslanje stave pod njegovu zaštitu te od njega nauče „umijeće očinstva“.
