Na Veliki petak, 2. travnja 2021. biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali obred Muke Gospodnje u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i u katedralnoj Župi Sv. Terezije.
Nakon naviještenih biblijskih čitanja i otpjevanog proglasa Isusove Muke po Ivanu, biskup je u homiliji zapitao sudionike slavlja jesu li primijetili kako sveti tekstovi ne govore o patnji i smrti kao takvima, jer su oni neuhvatljivi našim umnim i drugim sposobnostima, ostaju nedokučivi misterij. Evanđeoski nam izvještaj predstavlja osobu koja pati, smrt nedužnog Isusa. I upravo tu je sva težina događaja koji slavimo. Bog nije ostao daleko od stvarnosti patnje i smrti, koju mi ne razumijemo, nego je u Sinu svome Isusu Kristu ušao u njih. No, to se nije zbilo tako da je on u patnji i umiranju očajavao, i potvrdio njihov besmisao i našu izgubljenost u tom misteriju, nego je u Isusu Kristu patio i umro za nas. To je Božja formula s obzirom na patnju i smrt, to je njegov pristup. Veliki petak nije beznadni dan, nego pun nade, jer je sam Bog ušao u naše patnje i umiranja. U Isusovoj patnji i umiranju prisutna je pobjeda Božjeg „za nas“, njegove ljubavi, ustvrdio je biskup. Potkrijepio je tvrdnju vlastitim iskustvom, kazavši da posjećujući umirovljeničke domove susreće one koji su označeni trpljenjem, od kojih ga neki nose potišteno i s ogorčenjem. Ali, nastavio je biskup, kako susreće i one koji prihvaćaju patnju, prikazujući je za svoje sinove i kćeri, za domovinu, za Crkvu, pa i za mene i moje poslanje. Istaknuo je kako se s velikom zahvalnošću sjeća patnje, koju je za njega prikazivala njegova majka i tolike druge drage osobe. Kazao je da je patnja na svoj način ugrađena u njegovo postojanje, i da on zapravo živi od nje, od patnje ljubavi. To je patnja smisla, istaknuo je biskup. Kad netko prikazuje sebe za drugoga i kad umire za drugoga, kojeg li smisla! Tako je Bog smisleno pristupio misteriju naše patnje i našeg umiranja, naglasio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka mu danas zahvale što nas nije ostavio u našim izgubljenostima i beznađima, nego nas je prigrlio ljubavlju Sina, koji je išao trpjeti i umirati za nas do kraja. Zahvalivši Gospodinu Isusu za veliko djelo njegove ljubavi, kojom je svoju patnju i ljubav ugradio u svakoga od nas, zaključio je homiliju riječima: Mi tu ljubav prihvaćamo, želimo od nje živjeti, i molimo da ona pobjedi u nama naše nemoći i naša umiranja.
