O 26. obljetnici vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, 1. svibnja središnje biskupijsko spomen-slavlje u župnoj crkvi sv. Vida u Okučanima predvodio je požeški biskup msgr. Antun Škvorčević u zajedništvu s vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj msgr. Jurom Bogdanom, generalnim vikarom Vojnog ordinarijata don Markom Medo, svećenicima Novogradiškog dekanata te okupljenim vjernicima. Uvodeći u misno slavlje, biskup je rekao: »Od srca pozdravljam preuzvišenog gospodina msgr. Juru Bogdana, vojnog ordinarija i njegova generalnog vikara, braću svećenike i sve druge nazočne u okučanskoj župnoj crkvi sv. Vida, kao i sve vas koji ste s nama povezani putem platforme na web-stranici i facebooku Požeške biskupije i TV Laudato, te Hrvatskoga katoličkog radija! Spominjemo se 26 obljetnice vojno-redarstvene akcije „Bljesak“. U srcu nam je zahvalnost za slobodu koja je njome ostvarena, a u mislima i molitvi oni koji su dali svoje živote za naše dostojanstvo, te oni koji su u to doba podnijeli poniženje, progon, i velike patnje. Među njima su i banjalučki Hrvati, prognani sa svojih ognjišta prije 26 godina, čiji određeni broj živi u Okučanima. Želimo ih sve povjeriti Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću, moleći ga da poginulima i preminulima daruje vječni mir, a živima ljubav, koja gradi zajedništvo dobra u hrvatskoj domovini. Povjerimo svoje molitve sv. Josipu, zaštitniku Hrvatske, čiji spomendan danas slavimo. Kajući se za sebičnosti i zloće, podjele i međusobne prezire, omalovažavanja i uvrede, uđimo u ovo sveto slavlje.«
Započinjući homiliju biskup je kazao: »Ovih dana, vezano za spomen 26. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ u Okučanima, netko je na nacionalnoj razini otvorio temu cirkusa. Složio bih se s njime samo s obzirom na to da mi od povijesnih događaja i od nas samih možemo napraviti cirkus, ali to događaji u svojoj biti nikada nisu. Naime, u dnu zbivanja nije privid kojim se nerijetko bavimo, nego zbilja kojoj treba pristupiti s poštovanjem i određenom suzdržanošću. Tek tako je moguće prepoznati i postati dionici onih odrednica nekog događaja koje se nisu potrošile u prošlosti, nego imaju snagu u sadašnjosti te daju smisao našem postojanju. Primijetili ste da Isus u današnjem evanđelju uči Filipa i druge učenike kako vidjeti osobe i događaje dublje i spoznati ih u istinskim dimenzijama njihove stvarnosti. To nam može biti od pomoći u našim nastojanjima gledanja, spoznavanja i izricanja sudova o onome što se zbilo u događajima kojih se danas spominjemo, napose djela hrvatskih branitelja, da ne bismo – kako nas upozorava sv. Jakov Apostol – promatrajući stvarnost površno „postali suci što naopako sude“ (Jak 2,4). Ili da se i na nas ne bi trebao primijeniti proročki prijekor koji je Isus upotrijebio za svoje suvremenike: „da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne čuju“ (Mk 6,12).«
Zatim je biskup nastavio: » Isus u evanđelju usmjerava našu pozornost na ono što se u svakoj osobi i događaju ostvaruje kao nevidljivo u vidljivom, kao nad-spoznajno u spoznajnom, nad-povijesno u povijesnom. Filip želi vidjeti nevidljivog Oca, na što ga Isus uvjerava: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14,9). Učenik je očima gledao Isusovu izvanjsku pojavnost, ali nije vidio u njoj skrivenu zbilju. Na svoj tipičan način sv. Ivan u današnjem evanđelju rabi glagol „vidjeti“ kako bi njime označio dva reda stvarnosti: onaj vidljivi, znakovni i onaj otajstveni, naznačen u znaku, koji pripada višoj, nadnaravnoj razini. Filip nije razumio da se Ocu stiže po Isusovoj osobi kad je pogleda prodornim očima vjere. U vidljivoj Učiteljevoj prisutnosti nije znao prepoznati Očeve riječi i djela. Da bi vidio Oca u Sinu potrebno je vjerovati u njihovo uzajamno jedinstvo. Samo se vjerom prepoznaje su-prisutnost između Oca i Sina. A vjera je moć duha koju čovjek ne može naručiti, svojom voljom proizvesti, nego je ponizno tražiti i s povjerenjem iščekivati da je primi kao dar. Isus navodi dva temelja kao polazište vjere: njegov osobni autoritet, i svjedočanstvo djela koja čini.«
U nastavku homilije biskup je dodao: »Na navedeni Gospodinov poziv da vjerom prepoznamo tko je on, dobro je postaviti i šire pitanje, što zapravo vidimo kad razmatramo pojedine događaje i djela određenih ljudi? Vidimo li samo pojavnu stvarnost ili nam je ona znak i poziv da se po njoj vjerom vinemo do dublje razine zbivanja i prepoznamo Boga na djelu? Nametljivi sekularizam, prisutan u društvu ne zanima se gotovo za ništa drugo osim za vidljivu, empirijsku, opipljivu stvarnost. Među ostalim i on je pokretač astroloških i magijskih „učenih priča“ pseudo religijskog značenja. Nasuprot dvaju navedenih pristupa pozitivizma i praznovjerja, Isusov učenik pristupa realnoj stvarnosti izoštravanjem pogleda vjere, koji omogućuje prepoznati Boga na djelu u ljudskim zbivanjima, zamršenima, misterioznima, ali nikada apsurdnima. Čuli smo u evanđelju kako Gospodin obećava svojim učenicima da će onaj koji vjeruje u njega činiti djela koja on čini, pa i veća će od njih činiti (usp. Iv 14,12). No, valja nam dobro uočiti da veličinu djela Isus mjeri redom vrijednosti koje je on sam uspostavio: križem kao znakom iznad svih znakova. Na križu, naime, vidimo nedužnoga kojeg je zloća osudila na patnju i groznu smrt. Ali, događaj je dublji od onoga što vidimo. Razapeto tijelo znak je onoga što nadilazi vidljivo a istinska je realnost ono što se po tom znaku ostvaruje. Križ je znak mučeništva, predanja, ljubavi koja se daje, položenog života za bližnjega, po čemu se ostvaruje duboki zahvat na razini čovjekove slobode za njegovu vječnu sudbinu. To traži od nas da vidimo i cijenimo drugačiji vrijednosni sustav od onoga kojim se bavi svijet, red vrijednosti koji na kraju sve ‘privlači’ k Isusu Kristu i njegovu djelu spasenja.«
Potom je biskup Antun kazao: »Dok se spominjemo vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ želimo se podsjetiti kako u trenutku kad mržnja i zlo unose u ove prostore biljeg smrti, određuju ljudsku sudbinu oduzetom slobodom i progonom, suprotstavljaju joj se ljudi koji su povjerovali da svojom žrtvom i ljubavlju mogu učiniti više i bolje za čovjeka i njegovu budućnost nego li mržnjom, te su darovali sebe za nas, položivši i svoj život za našu slobodu i dostojanstvo. Našli su se na taj način na onoj ravni na kojoj djeluje sam Bog, kako nam je on posvjedočio u Sinu svome Isusu Kristu. On je na zlo i smrt, sebičnost i gubitništvo odgovorio svojim predanjem i žrtvom, bio „ubijen (…) u tijelu, ali oživljen u duhu“ (1 Pt 3,18) i tako podario smisao i snagu svim ljudskim žrtvama za slobodu i svako drugo dobro. Našoj povijesti i događajima koje pokreće čovjek dao je duboku dimenziju, uhvatljivu pozornom duhu, a vidljivu očima vjere. Tim raspoloženjem stojimo danas u Okučanima pred svim žrtvama „Bljeska“, zahvalni Isusu Kristu što nas nije prepustio našim nemoćima zla i sebičnosti, te povijest naših neuspjeha svojom žrtvom ljubavi pretvara u događaj svoje pobjede nad smrću. I danas u Okučanima on je temelj svih naših nada.«
Zaključujući homiliju rekao je: »Želio bih, draga braćo i sestre, zajedno sa svima vama prepoznati ih, uzimajući Isusov križ za mjerilo onoga što nam se dogodilo prije 26 godina, kako bismo polazeći od njega gradili našu sadašnjost i budućnost. Na to nas potiče i današnji spomendan sv. Josipa Radnika u Godini njemu posvećenoj. On je, naime, u događajima kojih je bio dionik, budnim vjerničkim pogledom prepoznavao Boga na djelu, odvažio se svojom slobodom biti njegov suradnik, te je u skromnosti i jednostavnosti postao jedan od važnih protagonista Božje pobjede u ljudskoj slabosti. Zahvalni našim hrvatskim braniteljima za dobro koje su učinili, napose poginulima i umrlima, molimo neka sv. Josip, zaštitnik Hrvatske, pomogne da tako bude. Dragi okučanski vjernici! Tim istim pogledom vjere želio bih danas prepoznati i one duboke dimenzije događanja u srcima ljudi koji su prije 26 godina prognani sa svojih ognjišta iz banjalučkog kraja, gdje nije bilo vojno-redarstvenih akcija. Oni su s neizmjernom tugom i strahom napustili svoj rodni kraj i prešavši preko rijeke Save u Davoru nastanili se jednim dijelom i ovdje u Okučanima. Mržnji koja je pokrenula progon najsnažniji je odgovor tiha patnja jednostavnih i skromnih ljudi poput sv. Josipa, u koju je utkana snaga Isusova križa te svojom prisutnošću u navedenom događanju pobjeđuje svu okrutnost zla, i ne dopušta mu da im zadnju riječ. Molimo da Bog udijeli svoju utjehu i snagu svima onima koji su pretrpjeli navedeno poniženje i progon, i vjeruju njegovoj ljubavi više nego li mržnji i osvetničkim osjećajima. Neka tako bude. Amen.«
Nakon popričesne molitve, sudionici slavlja su pozdravili nebesku majku pjesmom Kraljice neba, a zatim je biskup Antun na početku njezinog mjeseca svibnja Blaženoj Djevici Mariji povjerio Hrvatsku domovinu. Uslijedila je molitva pape Franje sv. Josipu. Na svršetku misnog slavlja biskup je zahvalio sudionicima slavlja, osobito biskupu Juri i nazočnim svećenicima, što su se danas sjetili naših poginulih i preminulih branitelja na najbolji, molitveni način. Poželio je da Bog svima poginulima i preminulima u vrijeme vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ udijeli puninu svoga života u slavi uskrsloga Isusa Krista, a svim njihovim najbližima udijeli svoju utjehu. Na sve sudionike slavlja, napose na one kojima je dodijeljena dužnost voditi ovu zemlju, da imaju dovoljno mudrosti i sloge činiti zajednički ono što je najbolje za opće dobro građana i ove zemlje, zazvao je Božji blagoslov.
