Učenici katoličkih gimnazija iz Požege i Virovitice, kojima su se primjereno okolnostima pandemije predstavnički pridružili i drugi srednjoškolci iz Požeške biskupije, napose maturanti, hodočastili su 7. svibnja 2021. Gospi Voćinskoj. Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Uz župnika i rektora voćinskog svetišta Ivana Ereiza, koncelebrirali su svećenici vjeroučitelji i duhovnici u spomenutim gimnazijama.
U homiliji biskup je pozdravio ravnatelje, profesore i djelatnike katoličkih gimnazija i drugih srednjih škola, zahvalivši im što svojom ljubavlju i marom prate učenike u njihovu rastu. Pozdravio je i svećenike koji ih kao njihovi vjeroučitelji i duhovnici podsjećaju da nisu bića životne površnosti, nego one dubine, širine i visine o kojoj je progovorio maturant Matko u pozdravu, a do koje se stiže životom po mjerilima Božjim. Kazao je kako voli hodočašća nazivati „školom u prirodi“, jer nas priroda oko nas, ako smo dovoljno duhovno osjetljivi uvodi svoje otajstvene dimenzije i zakonitosti, te nas poziva da sebe prepoznamo kao jedno od najvećih Božjih djela u njoj.
Primijetivši kako je ovih proljetnih dana nastavila zimska hladnoća, i kako priroda zbog nedostatka topline koja se u ovo doba godine očekuje ne uspijeva rasti i cvasti, biskup je ustvrdio da se nešto slično događa i s nama ljudima kad se ohladimo za Boga i onostranost kojoj pripadamo. Govoreći o prirodnoj zakonitosti rasta, kazao je da on ima svoju vidljivu dimenziju, i mi u ovo doba godine opažamo kako biljni svijet oko nas raste, ali kako se to zapravo raste, otkud dolazi njegova snaga i tko ga u konačnici omogućuje živim bićima ostaje nam nedokučivi misterij Božje stvaralačke moći. Poželio je mladim hodočasnicima da nitko od njih ne ostane na niskoj razini života, već da svatko od njih bude biće koje će uz pomoć Božje blizine i njegovom snagom rasti u svojoj ljudskosti, a onda u tom i drugima oko sebe pomagati. Napomenuvši da nije riječ o tome da budemo viski stasom, nego veliki duhom, kazao je kako nas ovdje u voćinskom svetištu Isusova Majka trajno podsjeća da je ona rodila Sina Očeva koji je oduvijek s Ocem u onom odnosu koji se zove ljubav, da je ta ljubav snaga Duha Svetoga koji ih povezuje u jedno, te da smo mi ovdje na zemlji odjek te nebeske ljubavi. Istaknuo je kako nam taj Sin Očev, u evanđeoskom ulomku poručuje da je on naš najveći prijatelj. »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam… Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane … Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
Svakom čovjeku je potrebno u životu mnogo toga materijalnoga, ali najviše nam je potreban prijatelj, ustvrdio je biskup. Kazao je kako je prijatelj onaj koji nam bez računa i kalkulacije, uvijek želi i čini najbolje, a da je prijateljstvo stanje na razini „našeg „biti“, a ne na razini „imati“. Isus Krist je takav prijatelj s kojim se može izrasti do smisla, do neba, do Boga i vječnosti. Da bismo pomogli mladim ljudima tako rasti, otvorili smo i naše katoličke škole, a u svim drugim školama ponudili učenicima vjeronauk, uvjereni da se samo s Bogom, i Isusom Kristom može ostvariti puninu našeg postojanja, a ne tek zadobiti nešto materijalnoga, ustvrdio je biskup. Bog nam je u Isusu Kristu posvjedočio kako nitko od nas nije zanemarivi sitni podatak koji se slučajno pojavio u nekom trenutku povijesti, nego osobe koje on smatra svojim prijateljima i koje želi obdariti najvećim dobrom.
Napomenuvši kako bi bilo zanimljivo da smo prije ove svete mise napravili anketu, pitajući svakoga od nazočnih što smatra prvim i najvažnijim u svom životu, biskup se osvrnuo na novija anketna istraživanja o vrijednostima među mladim u Hrvatskoj. Kazao je da je velik dio mladih stavio Bogu na prvo mjesto, izrazivši radost što su oni time posvjedočili kako znaju da postoje vrednote koje ljudi ne mogu sami sebi proizvesti, nego nam one prethode i ostaju poslije nas. Još je spomenuo kako su nakon Boga mladu u svojim anketnim odgovorima kao najveće vrijednosti naveli obitelj i prijateljstvo. Na temelju toga poručio je mladim hodočasnicima kako je lijepo što se oni na ovom hodočašću žele izmjeriti mjerilima Božjih vrednota: nema veće ljubavi, nego kad netko položi život svoj za prijatelje. Isus Krist je moćnom Božjom ljubavi sebe poklonio za nas, umro za nas na križu. On je najčvršća točka našeg postojanja, jer je u njem Božja ljubav išla za nas do kraj, do u smrti. U svetoj misi postajemo dionici te Božje ljubavi, da bismo uzmogli živjeti po njezinim mjerilima. Bog nam ne zapovijeda ništa drugo, nego da ljubimo. U zapovijedi ljubavi sažete su sve druge zapovijedi. Ona nema prisilnu, nego životvornu snagu, poželjna je jer nas uzdiže na najvišu razinu našeg dostojanstva i smisla.
Prijateljstvo se, za razliku od bratstva i sestrinstva koje je biološka datost, događa kao stvarnost slobode. Dok su nam braća i sestre krvno zadani, te u tom postoji određena prisila, prijatelje slobodno izabiremo, te je ono dragocjena mogućnost posebne razine našeg postojanja. Međutim, nema nekog recepta ni logičkog postupka po kojem si biramo prijatelje i od drugih bivamo izabrani, to je otajstveno događanje, dar slobode, ustvrdio je biskup. Pozvao je mlade hodočasnike da ne budu ravnodušni na činjenicu da su izabranici Božji, te ih je potaknuo da s radošću sudjeluju u slavlju svetih sakramenata, jer su napose krštenje i euharistija znak da nas je Bog izabrao. Naglasio je kako je ljubav o kojoj Isus govori uvijek sebedarje, te da njegova zapovijed da ljubimo jedni druge nije teret, nego lijek protiv individualizma i sebičnosti. Protumačio je da se može „dati život za drugoga“, ne samo fizički, nego u svakom, pa i najmanjem učinjenom djelu iz velikodušnosti, kao što je nastojanja usrećiti svoje bližnje, svako jutro zapitati se kako ne biti na teret drugome, prihvatiti ograničenja karaktera i slabosti bližnjega pokraj sebe. Pozvao je mlade hodočasnike da danas u Marijinom svetištu u Voćinu promisle kako se to daje život za drugoga, nastojeći rasti u svojoj osobnosti po ljubavi kojom ih ljubi Isus Krist i koja je u njima moć da ljube jedni druge i tako uljepšavaju svoju školu, obitelj i domovinu.
