Tijekom euharistijskog slavlje u požeškoj Katedrali, 26. lipnja biskup Antun Škvorčević zaredio je za svećenike đakone Marka Gerendaja iz Župe sv. Marka Evanđelista u Našicama i Roberta Medveda iz Župe sv. Ilije Proroka u Brodskom Stupniku.
Osvrnuvši se na jučerašnje kratko, ali razorno nevrijeme koje je u Požegi i okolici nanijelo višestruku štetu, i preporučivši Bogu sve koji su njime bili pogođeni, biskup je pozvao sudionike slavlja neka dopuste Božjoj riječi da ih prosvijetli i ohrabri i u navedenim životnim okolnostima i događajima koje si ne znamo do kraja protumačiti. Ustvrdio je da prezbitersko ređenje u Požegi nije neki naš ljudski nego božanski događaj, čiju dubinu, širinu i visinu možemo dohvatiti također samo u svjetlu i uz pomoć Božje riječi. Polazeći od naviještenog Ivanova evanđeoskog ulomka, u kojem Isus obznanjuje da je on Dobri Pastir, biskup je istaknuo značenje koje tome nazivu daje sam Gospodin. On je Dobri Pastir po spremnosti da položi svoj život za ovce. On nije najamnik koji bježi pred naletom vukova koji raspršuju stado i proždiru ovce, nego pastir koji nikad ne napušta svoje stado, imenom poznaje svaku ovcu, i one slušaju njegov glas i idu za njim. Biskup je kazao ređenicima Marku i Robertu kako su se oni u svom dosadašnjem životu suočili s brojnim izazovima i da su ih različiti glasovi pozivali da ih slijede, ali da su u konačnici čuli glas kojim ih je Isus Krist pozivao, prepoznali u svom srcu tko je on za njih, odazvali se i krenuli za njim, upoznavajući svakodnevno sve dublje otajstvo kojeg tim putem postaju dionici, te su rasli u povjerenju i ljubavi prema njemu i njegovoj Crkvi. Pozvao je sudionike slavlja da zahvale Isusu Kristu što je na taj način ušao u ređeničke živote, postao njihov posebni životni glas kojem su poklonili svu mladenačku pozornost, upoznali ga i prihvatili kao svoju sudbinu, što im je svojom milošću pomogao da se odazovu na njegov poziv i postanu svećenici u njegovoj Crkvi.
Tko je svećenik i koje je njegovo poslanje u Crkvi, naznačio nam je sv. Pavao u ulomku prvog čitanja iz Poslanice Rimljanima, kazao je biskup. Apostol prikazuje Crkvu kao veliko otajstvo, usporedivši je s tijelom koje ima mnogo udova. Biskup je pripomenuo kako mnogi ljudi promatraju danas Crkvu izvanjski, kao neku udrugu građana ili organizaciju koja na dobro organiziran način funkcionira već dugi niz godina. No, Crkva nije organizacija nego živi organizam, prisutna osoba uskrsloga, živoga Isusa Krista, a mi smo njegovi udovi, uvjerava nas Pavao. Još je biskup podsjetio kako je Crkva po Apostolovoj tvrdnji darovana, milosna stvarnost u kojoj Isus sve one koji su po krštenju s njime sjedinjeni u jedno tijelo, snagom svoga Duha čini svojim živim udovima, osposobljujući ih za služenje, poučavanje, ohrabrivanje, darežljivost, predsjedanje, milosrdnost. Biskup je pozvao nazočne svećenika da na današnjem slavlju prepoznaju sebe u dimenzijama milosnog dara, da se prisjete kako su oni sami taj milosni dar Crkvi u našoj Hrvatskoj domovini i našoj Požeškoj biskupiji, te da budu svjesni kako se on trajno može ostvarivati samo u njihovu poniznom suradničkom služenju, naviještanju i slavljenju Isusove pobjede nad smrću. Podsjetio je da svećenici djeluju „in persona Christi“, jer ih je Isus Krist u sakramentu Svetoga reda snagom svoga Duha tako pridružio sebi Glavi, da vjernici i drugi ljudi, kad ih gledaju, u njima prepoznaju živoga Isusa Krista koji vodi svoju Crkvu i snagom svoga Duha daje učinkovitost njihovu djelovanju. Poručio je ređenicima Marku i Robertu da ih Isus Krist u sakramentu Svetog reda kao izabrane i dragocjene svoje prijatelje danas uspostavlja u zajedništvo prezbitera požeške mjesne Crkve, da u povezanosti sa subraćom i s njime Glavom, vrše svoju svećeničku službu. Kao što cijelo tijelo osjeća bol kojim je pogođen neki njegov ud, kazao je neka i oni budu suosjećajni u zboru prezbitera požeške mjesne Crkve, i neka u njima svaki vjernik prepozna da ih je pozvao i poslao Isus Krist, Dobri Pastir te da su njegova slika. Istaknuo je kako je najvažnije obilježje Krista Dobrog Pastira njegova spremnost položiti život za svoje ovce. Pozvao ih je neka svoju raspoloživost da se cijelim svojim životom založe u svećeničkom poslanju, koje im Isus Krist povjerava, posvjedoče znakovitim činom prostracije pred oltarom u obredu ređenja. Još im je poručio da će na taj način ući u onaj dinamizam Isusova svećeništva u služenju Božjem narodu, koje traje već dvije tisuće godina. Njegova trajnost, kazao je, nije u organizacijskim sposobnostima ljudi u Crkvi, nego u Kristovoj božanskoj prisutnosti među nama i djelovanja po onima koji mu vjeruju, polažu svoj život za njegovo djelo i u tom pronalaze svoj smisao. Poželio je da bude blagoslovljeno sve ono što će Isus Krist snagom svoga Duha ostvariti u novim svećenicima po sakramentu Svetog reda, kao i sve ono što će oni nastojati činiti u poslanju koje im se povjerava. Također im je poželio da ih na putu svećeničkog predanja, žrtve i ljubavi prati Isusova Majka, koja je i naša svećenička Majka.
