Na blagdan sv. Klare, djevice, 11. kolovoza 2021. u požeškoj samostanskoj crkvi sestara klarisa središnje euharistijsko slavlje predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s prepoštom požeškoga Stolnog kaptola Sv. Petra Ivicom Žuljevićem, župnikom Župe Duha Svetoga u Požegi i gvardijanom franjevačkog samostana Darkom Sudarićem, župnikom Župe Sv. Leopolda Mandića u Požegi Jozom Jurićem, župnikom Župe Sv. Terezije Avilske u Požegi Mariom Večerićem, i drugim svećenicima. Tijekom slavlja s. Marija Katarina od Presvetog Lica položila je svoje prve zavjete.
U homiliji se biskup osvrnuo na požare koji u ovo ljetno doba haraju svijetom: gori na sve strane, od naše Dalmacije, preko Grčke pa sve do Amerike. Podsjetio je da Isus u današnjem evanđeoskom ulomku, govoreći o trsu i lozi tvrdi kako se osušene loze bacaju u vatru koja ih proguta, biskup je pozvao nazočne da mole neka prestanu požari koji gutaju šume i druga dobra, nerijetko i ljude. No, kazao je da nas požari podsjećaju i na onu vatru što su je vidjeli građani Asiza kad je Klara pobjegla iz svoga roditeljskog doma i odlučila živjeti predanje Isusu Kristu po uzoru sv. Franje. Ispripovjedio je kako je Franjo na nagovor svoje subraće jednom pozvao Klaru na večeru, na kojoj je jelo bilo skromno, a za to vrijeme stanovnicima Asiza se pričinjalo kao da gori Sveta Marija od Anđela gdje su večerali. Međutim, kad su dojurili da bi gasili požar, ondje nije bilo nikakve vatre koju bi trebalo gasiti, već je to bila vatra Franjine i Klarine žarke ljubavi kojom su nastojali posvemašnje, cjelovito živjeti Isusovo evanđelje. Tu leži Franjina i Klarina tajna, kazao je biskup. Živeći u vremenu kad su ljudi na različite načine pokušavali organizirati javni život po nekim svojim ljudskim modelima, oni su dobro razumjeli kako bi se viteštvom, trgovinom, društvenim statusom i ženidbom mogli izvrsno smjestiti na društvenoj ljestvici svoga doba, ali da to nije ono što im srce govori i traži, ustvrdio je biskup. Kad čovjek pita srce kako treba živjeti, kako ostvarivati svoju sadašnjost i osvajati budućnost, a još više kako doseći vječnost, onda se on susreće s Bogom živim, s Isusom Kristom i njegovim evanđeljem, koji je rekao „oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo“. On je došao na ovaj svijet da naša srca već zapaljena ognjem čežnje i propinjanja za drugačijim, boljim i punijim životom, zahvati plamenom svoje ljubavi, te – kao što se zlato u vatri pročišćuje – pročisti i našu prolaznost, daruje život vječni. To može ostvariti samo ljubav kao posvemašnje i cjelovito predanje za drugoga.
Biskup je potkrijepio to ulomkom prvog čitanja iz Knjige proroka Hošee. On je, naime, u davnom 8. stoljeću prije Krista proživio iskustvo bračne nevjere svoje žene koja ga je napustila, a on ju je i dalje volio, uvjeren u pobjedu ljubavi, koja će iz pustinje nevjere opet dovesti odmetnutu ženu u zaručničko zajedništvo. Na temelju tog vlastitog iskustva prorok je progovorio o Božjoj vjernoj ljubavi prema svome narodu usred njegove nevjere, stavljajući mu u usta snažne riječi: »Primit ću je, stoga; dovesti je u pustinju, njenu progovoriti srcu. I ondje će mi ona odgovarati kao u dane mladosti, kao u vrijeme kad je izašla iz Egipta. Zaručit ću je sebi dovijeka. Zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i ljubavi; zaručit ću te u vjernosti«. Biskup je naglasio da se ove riječi odnose i na naše ljudsko postojanje. Upozorio je sudionike slavlja da će ih negativnost poput vatre proždrijeti ako se budu zadovoljili nekom niskom razinom postojanja, označene sebičnošću, možda zloćom i pokvarenošću. No, ako po primjeru Isusa Krista i sv. Klare budu živjeli životom ispunjenim vjernošću, posvemašnjim predanjem i ljubavlju prema Bogu, u njima će pobijediti božanska moć ljubavi. Polovičnost i blijeda opredjeljenja u našem osobnom i društvenom životu u Hrvatskoj, popraćena sebičnošću, zloćom i pokvarenošću, glavni su razlog lošeg stanje kod nas, ustvrdio je biskup. Još je rekao da se ta sebičnost i zloća očituje kao taština i u rječniku javnog života te se pitamo što se to s nama događa, da od najviših državnih dužnosnika do najnižih razina vlada neki govor, koji svjedoči o određenoj nutarnjoj i duhovnoj praznini ljudi. I što nam je u takvom ozračju činiti? Isto ono što su činili i kako su živjeli sv. Franjo i sv. Klara. A kako su oni živjeli jednim dijelom nam otkriva apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Druge poslanice Korinćanima, kad kaže da se u Isusovoj nemoći križa i u njegovu gubitništvu, ljudski gledajući, očitovala Božja moć kao čovjekova pobjeda i njegovo dostojanstvo. Dok moćnici ovoga svijeta sve svoje pouzdanje stavljaju u vojnu, gospodarsku i političku moć, svjedočeći time da njima Bog nije potreban, mali i jednostavni ljudi – a upravo među takve su se svrstali Franjo i Klara – posvema vjeruju Bogu i dopuštaju mu da on u njima ostvaruje svoje naume, ustvrdio je biskup. Protumačio je kako je siromaštvo za koje su se Franjo i Klara opredijelili bilo sveto i veličanstveno zato što su oni odbacili sve ljudsko na što bi se mogli osloniti samo zato da se u njima očituje Božanska snaga. To je zakonitost Isusova križa i njegove nemoći, da bi se u njoj očitovala Božja pobjednička snaga, ono što Bog može ostvariti u čovjeku. Križ je pustinja u kojoj se čovjek nema na što drugo osloniti osim na Boga od čije moći živi, sav za njega otvoren posvemašnjim predanjem.
Izrazivši radost što navedeno Klarino i Franjino opredjeljenje živi u braći franjevcima i sestrama klarisama već duže od osam stoljeća, a osobito po nazočnosti sestara klarisa koje dvadeset godina djeluju u požeškom samostanu, biskup je kazao da one po svojim redovničkim zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće svjedoče kako nisu vezane za ništa ljudsko, nego dokraja za Božje. Zahvalio im je za to opredjeljenje njihove slobode, i ohrabrio da ni u jednom trenutku ne posumnjaju da su krenule pravim putem. Sestri pak Mariji Katarini od Presvetog Lica poželio je da uz Božju pomoć i zagovor svete majke Klare bude duboko uvjerena kako se isplati sebe cjelovito darovati Bogu, i iz te darovanosti živjeti svoje redovničke zavjete. Zamolio je zagovor svete majke Klare i za sve druge sudionike slavlja, da i u najtežim životnim situacijama napuštenosti i trpljenja ne pomisle da ih je Bog napustio, nego da vjeruju kako im on po tim stanjima želi očitovati koliko je moćan i želi u njima ostvariti svoje vječno kraljevstvo.
