U nedjelju, 10. listopada, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi sv. Vida u Okučanima euharistijsko slavlje i krstio Antu, peto dijete roditelja Perice i Ivane Mijatović. Na početku slavlja pozdravio ga je okučanski župnik Mario Radman.
U homiliji biskup je rekao da zajedno sa sudionicima slavlja stoji pred izazovom Božje riječi za koju pisac Poslanice Hebrejima u današnjem drugom čitanju kaže da je živa, djelotvorna, oštrija od svakog dvosjekla mača i prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu, prosuđuje nakane i misli srca i kojoj ništa nije skriveno. Spomenuo je kako ga pogađa činjenica da mi kršćani dajemo nerijetko puno više pozornosti i vremena ljudskim riječima nego Božjoj riječi, oduzimajući joj tako djelatnu snagu u nama. Pozvao je sudionike slavlja da danas zajedno s njime odluče da će Božjoj riječi dati veće značenje u svom životu, odgovarati Bogu da on ima pravo, dopustiti mu da se u našoj svakodnevici očituje njegova snaga i pobijedi njegova moć. Ustvrdio je kako je utješno da se obitelj Mijatović nije ravnala po većinskim ljudskim mišljenjima i govorima koji kod nas vladaju o potomstvu, jer bi tada zaključila da joj je dovoljno imati samo jedno ili možda ni jedno dijete, nego su roditelji u dubini svojih bića osluškivali Božju istinu o braku i opredijelili se za služenje životu i svojim petim dijetom.
Istaknuo je da su se spomenuti roditelji ponijeli na način koji u ulomku prvog čitanja iz Knjige mudrosti opisuje sveti pisac. Naime, on svojim sunarodnjacima Židovima u grčkoj dijaspori u Egiptu, u gradu Aleksandriji u kojem se skoncentriralo sve znanje onodobnog Mediterana i gdje je većinski narod živio u skladu s grčkom filozofijom, poručuje da ostanu vjerni baštini svojih otaca, Božjoj objavi i njegovim spasonosnim djelima, očitovanima napose u oslobođenju iz egipatskog ropstva i uvođenju u obećanu zemlju. Biskup je pozvao sudionike slavlja da i oni u suvremenom svijetu ne žive površno i polovično, prilagođujući se općem potrošačkom mentalitetu, nego u skladu s Božjim naumom i projektom o nama, koji nam predstavlja Božja riječ. Ustvrdivši da starozavjetni pisac u spomenutom ulomku nije tek ustima zamolio, nego iz dubine svoje duše zavapio Bogu da mu udijeli duh mudrosti, biskup je pojasnio kako je znanje stvar čovjekova nastojanja da vlastitim zalaganjem usvoji puno podataka i informacija o stvarnosti u kojoj se nalazimo i po njima organizira život, čiji je pristup danas olakšano digitalnim sredstvima. Međutim, pukim gomilanjem znanja ne postaje se boljim čovjekom. Mudrost je cjelovito stanje čovjekova bića u koje su uključeni i njegov um i srce, duša i savjest, njegov duh. Mudrost je dar Božji, istinsko počelo prosuđivanja života ne po onome što smo naučili, nego na temelju iskustva Božje blizine u našem srcu, svjetlo koje i naše znanje upravlja pravim putem, ustvrdio je biskup. Još je kazao da je znanje prvenstveno zbivanje na razini „imati“, a mudrost na razini „biti“ i da čovjek kroz mudrost raste u svojoj sličnosti Bogu, koji je mudrost sama. Iskustvo nam potvrđuje, nastavio je biskup, da čovjek koji puno zna a nije mudar, može svoje znanje zloupotrijebiti do te mjere da uništi i sebe samoga.
Govor o mudrosti biskup je povezao s evanđeoskim ulomkom u kojem sv. Marko pripovijeda da je Isusu pristupio „netko“ – ne navodeći njegovo ime, kako bi se svaki čovjek u svako vrijeme i na svakom mjestu gdje se bude naviještalo ovo evanđelje mogao poistovjetiti s njime – i upitao ga: „Učitelju dobri, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Taj čovjek, mladić navedenim je pitanjem posvjedočio kako ga njegovo materijalno bogatstvo, prolazno „imati“ nije ispunjavalo u dubini njegova bića, nego da je čeznuo za drugačijim, vječnim „biti“. Odgovarajući mu, Isus ga je pozvao neka sve što ima razdijeli siromasima i slijedi ga, oslobodi se tereta bogatstva za koje je i sam posvjedočio da ga ne usrećuje Međutim, on je otišao od Isusa namrgođen jer se nije mogao odreći navezanosti na materijalno. Biskup je pripomenuo kako evanđelist Marko ne kaže što se s njime na kraju zbilo u životu, prepuštajući svakome od nas koji danas slušamo ovo evanđelje da dovršimo dijalog između njega i Isusa, o smislu i besmislu našeg postojanja, da zaključimo kako ima viših vrijednosti od kojih se istinski živi nego li su materijalne.
„Hoćete li i vi otići namrgođeni, jer Isus traži od nas nešto što nam se ne sviđa?“, upitao je biskup sudionike slavlja. Upozorio je da ljudi najčešće biraju ono što im se sviđa po kriteriju svoje sebičnosti, koja ih guši u srcu i ne potiče njihovu slobodu na prava opredjeljenja. Pozvao je sudionike slavlja da prosvijetljeni naviještenom Božjom riječi shvate kako je Bog stvorio materijalna dobra za to da imamo dovoljno za dostojan život, ali nas Isus upozorava da one ne smiju postati cilj našeg života jer ćemo završiti u gubitništvu ako se sebično na njih navežemo. Materijalno treba služiti čovjeku a ne čovjek materijalnom, ustvrdio je biskup. Kazao je da temeljno ljudsko pitanje nije „imati ili nemati“, nego „biti ili ne biti“, kako je to izrekao Shakespeare u glasovitoj dilemi kraljevića Hamleta: „To be or not to be“. Bog nam ne treba zato da bismo tek „imali nešto“, nego da bismo „bili netko“, i da bismo mogli uzrasti do one razine na koju nas jedini može uzdići Gospodin Isus putem najmoćnije stvarnosti koja je na križu pobijedila i samu smrt, a to je božanska ljubav, istaknuo je biskup.
Još je kazao kako je sebično opredjeljenje u braku da se napreduje samo na razini „imati“ jedan od glavnih razloga što mnogi od njih završavaju rastavom i što se obitelji raspadaju. Izrazivši radost što su supružnici Mijatović svojim mudrim opredjeljenjem za peto dijete posvjedočili da nisu zakazali na razini „biti“, da je čovjek najveće bogatstvo na ovoj zemlji, biskup je podsjetio na činjenicu da su obitelji u Hrvatskoj u nedavnoj prošlosti živjele materijalno puno siromašnije, ali da su bile osjetljive za druge vrijednosti koje osmišljavaju život, i bile ponajprije bogate djecom, te da stariji rado potvrđuju kako je život unatoč svemu bio tada lijep, jer su članovi obitelji živjeli međusobnu povezanost, jedni drugima se radovali i bili bogatstvo jedni drugima. I to iskustvo nas potiče da razmišljamo o prioritetnim vrijednostima u našem životu za koje se trebamo zauzimati, kazao je biskup. Homiliju je zaključio molitvom Gospodinu Isusu neka nam pomogne da budemo vjerniji njegovoj riječi, dosljedniji istini o nama koju je on posvjedočio na križu, da u Hrvatskoj rastemo na razini života po prisutnosti u nama Božje ljubavi i njegova duha mudrosti. Zamolio je Isusovu Majku, koju posebno štujemo u mjesecu listopadu da moli s nama i za nas da tako bude ne samo u obitelji Mijatović, nego i u mnogim drugim obiteljima u Okučanima i u drugim mjestima.
