U nedjelju, 14. studenog požeški biskup Antun Škvorčević posvetio je novoizgrađenu župnu crkvu bl. Ivana Merza u Slatini uz sudjelovanje svećenika Slatinskog dekanat na čelu s dekanom Draganom Hrgićem i slavonsko-podravskim arhiđakonom Vladimirom Škrinjarićem te vjernicima slatinskih župa. Na slavlju je bio i paroh pravoslavne Parohije sv. Petra i Pavla u Slatini Dragan Gaćeša te predstavnici javnih vlasti predvođeni slatinskim gradonačelnikom Denisom Ostrošićem. Biskupa i sudionike slavlja na početku je pozdravio domaći župnik Nikola Jušić, predstavivši ujedno zdanje nove crkve. Podsjetio je kako je prije osam godina biskup Antun prigodom desete obljetnice Župe predvodio misu i blagoslovio gradilište za novu crkvu, a poslije ugradio i kamen temeljac koji je o svom pohodu Hrvatskoj blagoslovio papa Benedikt XVI. Potom je istaknuo kako je projekt crkve djelo arhitekta Borisa Vučića Šnepergera iz Zagreba, koji je njime želio uprizoriti sliku velike usidrene lađe u Slatini, da bi svojom ljepotom i čistoćom prostora primala sve one koji žele krenuti za Kristom, po uzoru na bl. Ivana Merza. Zahvalio je svim donatorima, spomenuvši pokojnog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog Milana Balenovića, potom Županiju Virovitičko-podravsku, grad Slatinu, mnoge župljane koji su velikodušna srca sudjelovali svojim darovima. Posebnu zahvalu uputio je Požeškoj biskupiji, koja je od početka pratila gradnju crkve, te nastojala pronaći sredstva da ona zasja u punom sjaju. Župnik je izrazio osobitu radost što biskup Antun posvećuje crkvu, hram Božji jer je upravo on svojom pastirskom zauzetošću osnovao ovu župu i pokrenuo gradnju crkve.
Uvodeći u slavlje posvete, biskup Antun se pridružio župnikovim pozdravima upućenima sudionicima slavlja. Spomenuo je kako ga neki pitaju je li ova crkva koja se danas posvećuje lijepa. Istaknuo je kako je ona djelo ljudskih ruku, te kako ne bi bila lijepa da nije njih, vjernika, Isusove žive Crkve, koji otvaraju svoja srca da u njima djeluje Isus Krist u snazi svoga Duha, i po tome ova materijalna zgrada postaje znak njihove ljepote. Čestitao je svima onima koji su pomogli izgradnju ovog materijalnog hrama, a još više onima koji se trude oko trajne izgradnje župe kao duhovnoga hrama u Isusu Kristu. Kazao je kako vjeruje da se danas s nama ovom djelu raduje i sv. Josip, zaštitnik slatinske Župe iz koje je proizašla Župa bl. Ivana Merza. Biskup je podsjetio okupljene vjernike da danas slavimo Svjetski dan siromaha, kazavši kako ima materijalno siromašnih, ali da je od toga puno teže duhovno siromaštvo. Zahvalio je Bogu za ljude duhovno bogate u hrvatskom narodu, što nam je po njihovoj svetosti uputio posebnu poruku ohrabrenja. Jedan od njih je i bl. Ivan Merz, zaštitnik ove Župe, te sv. Nikola Tavelić, čiji spomendan danas slavimo. On je najstariji hrvatski proglašeni svetac, istaknuo je biskup, koji je svojim mučeništvom u Jeruzalemu povezao našu domovinu s Isusovom zemaljskom domovinom, i svime onim što je Gospodin za nas ondje ostvario. Ustvrdio je da i onima koji su materijalno siromašni u gradu Slatini, ova materijalna zgrada koju danas posvećujemo želi poslužiti njihovu duhovnom bogatstvu, i biti trajno vidljivi znak žive Crkve koja se ostvaruje u njihovim srcima. Potom je biskup protumačio kako slijedi blagoslov vode, kojom će biti poškropljeni zidovi novoizgrađene crkve i nazočni vjernici, podsjećajući ih da su u svetom krštenju postali Isusova živa Crkva i pozivajući ih da se obnove u toj svijesti.
Na početku homilije biskup je postavio pitanje: zašto posvećujemo ovu crkvu? Kazao je kako je u središte njezina svetište stavljen veliki kameni žrtvenik, koji nas podsjeća da je Isus Krist izvršio najveće djelo ljubavi, kao čin poslanja Očeva, podnio je za nas žrtvu ljubavi na oltaru križa kako bi nas oslobodio od ropstva zla smrti. Riječ je o svemirskom događaju koji je Bog ostvario, čiji dionici postajemo po euharistijskom slavlju i svetoj pričesti. Oltar je od čvrsta kamena kao znak čvrstine Isusove božanske ljubavi. Biskup je zahvalio svima onima koji su oltar podigli kako bismo sjedinjeni s Isusom u obnavljanju njegove žrtve križa hvalili Boga za njegovo djelo ljubavi i po svetoj pričesti bili dionici njegova uskrsnuća. Kazao je kako je drugi znak u svetištu kameni ambon, moćan i velik. On nas podsjeća na kamen odvaljen s Isusova groba i anđele koji navještaju najveće djelo Božje: Pobjedu života nad smrću u Isusu Kristu, što Crkva čini naviještanjem Božje riječi s ovog mjesta u svakom svetom slavlju. Treći pak znak u svetištu je sedes, sjedalo za predvoditelja slavlja, koji ne djeluje u svoje ime, nego „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. Ustvrdio je kako je prvenstveno oltar, a potom sedes i ambon znakovi koji svjedoče o veličini spasenjskih događaja koji se u crkvi slave za koji je posebno uređen njezin prostor i posvetom uspostavljen na najvišu razinu liturgijskog dostojanstva.
Primjer za takvo uređenje liturgijskog prostora biskup je pronašao u današnjim svetim čitanjima, koja nas dublje upućuju u otajstvo posvete crkve. U ulomku iz Knjige Nehemijine čuli smo prikaz prvog slavlja okupljenog naroda nakon povratka iz babilonskog sužanjstva 444. godine prije Krista na jeruzalemskom trgu kod Vodenih vrata. Podigli su visoku drvenu pozornicu s besjedištem na koje se uspeo svećenik i književnik Ezra sa svitkom Knjige ponovljenog zakona, podsjetivši čitanjem knjige okupljeno mnoštvo na savez koji je Bog sklopio s njihovim očevima, na što su nazočni ustali a Ezra blagoslovio Boga Velikoga uz popratni poklik naroda „Amen, Amen!“ da bi svi kleknuli i licem do zemlje i poklonili se Bogu Otaca i svoje povijesti. Potom su čitali Knjigu zakona po odlomcima a leviti razlagali smisao pročitanog da narod može razumjeti što se čita. Po tvrdnji svetog pisca narod se rasplakao kad je ponovno čuo što je Bog učinio za njihove očeve, očitujući tako kajanje za nevjernost koja je imala za posljedicu babilonsko sužanjstvo. Nazočni su bili pozvani na radost obnovljene vjernosti Bogu saveza i na blagovanje od kojeg je trebalo ponijeti i onima koji nisu na njoj sudjelovali, napose siromasima: „Jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu“.
Biskup je ustvrdio kako u navedenom sinagogalnom slavlju Službe riječi, na kojem je sudjelovao i Isus u nazaretskoj sinagogi nalazimo svojevrsni predložak po kojem se odvija i obred svete mise. Najprije u Službi riječi naviještamo Božja djela koja je on za nas ostvario, čiji je vrhunac Isus Krist i njegovo djelo spasenja u smrti i uskrsnuću, da bismo zatim u euharistijskom dijelu za njih zahvaljivali i slavili ih te pričesnim blagovanjem postali njihovi dionici, nosili ih siromašnima i bolesnima da i oni na taj način budu uključeni u otajstvo Božje ljubavi. Biskup je istaknuo kako se Bibliju može čitati na različitim mjestima i uživati u njezinim književnim ljepotama, ali da vjernici u liturgijskom slavlju Božju riječ ne čitaju nego naviještaju kao događaj koji slave i postaju njegovi dionici, za što je potreban prostor, posvećena crkva, opskrbljena svim obrednim sastavnicama. Upozorio je na plač onih koji su slušali ulomke iz Knjige zakona, ustvrdivši kako je Božja riječ takav govor da bi njezino naviještanje trebalo u vjernicima uvijek probuditi duh i pokrenuti ih na život u skladu s njezinim zahtjevima. Zapitao se, nije li ravnodušnost zavladala i u mnogim vjernicima te ih nerijetko više uzbuđuju različiti ljudski govori, nego li Božja Riječ? Kao što u prvom današnjem čitanju slušamo kako se narod poklonio nakon što je čuo zapis Knjige zakona, i mi smo pozvani reći Bogu svoj „Amen“ – „Tako je“, i pokloniti mu se cijelim svojim bićem, ne samo ustima, nego i životom, dodao je biskup. Pozvao je vjernike da u novoj posvećenoj crkvi ponajprije euharistijskim slavljima zahvaljuju Bogu što nam svjedoči da nas se nije odrekao zbog naše grješnosti, nego nam se daruje svojom ljubavlju u Isusu Kristu. Potaknuo ih je neka ne zaborave da nema uzbudljivijeg događaja nego čuti da nas Bog voli i pohađa u žrtvi ljubavi koja je promijenila našu sudbinu iz smrti u život. Nema ljepšega nego biti dionik toga otajstva u svetoj euharistiji i pričesti, zaključio je biskup.
Polazeći od naviještenog evanđelja podsjetio je nazočne vjernike kako ih posveta crkve i slavlja na kojima će u njoj sudjelovati uvode u dinamizam onoga što je Bog za nas već ostvario u Isusu Kristu i onoga što se još konačno ima zbiti. Kazao je kako nas Isus u današnjem evanđelju uvjerava da je naš život, kao i cijela ljudska povijest u Božjim rukama, i da je on svojom mukom i uskrsnućem postao Gospodar povijesti i njezin dovršitelj. Biskup se osvrnuo na Svjetsku konferenciju o klimatskim promjenama koja je jučer završila u Glasgowu, na kojoj se državnici nisu uspjeli dogovoriti da će zajednički u idućim godinama dokinuti fosilna goriva koja najviše zagađuju okoliš i zagrijavaju klimu te stavljaju u opasnost budućnost planeta zemlje, nego ih samo smanjiti. Kazao je da u još jednoj posvjedočenoj ljudskoj nemoći da donese prave odluke možemo pomisliti na propast svijeta. Upozorio je na Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, koje najavljuju velike svemirske promjene, sunca koje će pomrčati, mjesec potamnjeti, zvijezde popadati i sile se nebeske poljuljati. No, istaknuo je biskup, to nije kraj svega postojećeg nego njegovo dovršenje, znak da dolazi Sin Čovječji koji je ključ svega stvorenog. Vjernik ne iščekuje kraj svijeta uzrokovan ljudskom nemoću, nego njegovo dovršenje Božjom moći, te je evanđeoski govor o spomenutim svemirskim zbivanjima radosna vijest za vjernike, jer ne iščekuju od ljudi da spase zemlju i svemir, nego od Onoga koji je sebe položio „da život imaju“. Ljubav koja je za nas išla na križ, ima zadnju riječ. Sin čovječji, pobjednik nad smrću, ključ je razumijevanja svemira i svega postojećeg. Biskup je pozvao sudionike slavlja da se na svakoj svetoj misi u novoj posvećenoj župnoj crkvi utvrde u navedenoj svijesti vjere te usred mnogih strahova očituju slobodu života povjerena Bogu i njegovoj ljubavi jačoj od smrti.
U tom sklopu biskup Antun progovorio je i o vjerničkom pristupu cijepljenja protiv pandemije te ja kazao: »Jedna od hrvatskih nemoći jest i pitanje cijepljenja protiv zaraze COVID-19. Zbog toga su se kod nas pojavile podjele. Jedni tvrde da se treba cijepiti, a drugi to odbijaju. Ali što činiti nakon tih priča? Znam da je Isus s obzirom na bolest bio sasvim jasan: liječio je bolesne. Evanđelisti naglašavaju da je i svojim učenicima naložio „Idite i naviještajte: Približilo vam se kraljevstvo nebesko i liječite“. Naviještanje i liječenje! Pored toga peta Božja zapovijed obvezuje nas da se brinemo za svoje zdravlje, ali uvijek tako da računamo s time kako svojom brigom, kao i medicinska znanost svojim mogućnostima ne mogu preko smrti. Znanost i medicina nisu apsolutne, nisu dogma, nisu predmet vjere. Ni cijepljenje nije predmet vjere. No, mi trebamo učiniti sve što možemo za svoje zdravlje, i to tako da uvijek imamo na umu kako postoji punina zdravlja za kojom težimo a koja se zove spasenje što u nama može ostvariti jedino Bog, moćan polomiti posljedice grijeha, najveće nemoći i bolesti, uništiti i samu smrti. Isus liječi tjelesne bolesti, obznanjujući da je moćan ozdraviti stanje naše ranjenosti zlom i grijehom. To nas potiče da razumom obrazložimo ono što vjerujemo, te upotrebljavamo sva sredstva koja služe našem zemaljskom zdravlju, uvijek tako da ono smjera prema našem konačnom zdravlju, spasenju u Isusu Kristu, koji je naša nada. Cijepljenje stoga ne predstavljamo kao našu spasenjsku nadu, ali ga u prolazu ovim svijetom trebamo toliko vrednovati i poštivati koliko služi našem tjelesnom zdravlju do smrti. Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju. Postoje oni koji se njime znanstveno bave, te ja kao biskup ne nastupam s tog naslova, nego govorim kao vjernik. Kao vjernik prepoznajem Isusa koji je liječio, te radi toga prihvaćam ono što stručnjaci zastupaju s obzirom na liječenje pojedine bolesti, poštujem kako njih same tako sve one koji se svakodnevno žrtvuju u bolnicama za bolesne. Nemamo pravo to prezreti kao da njihovi napori ništa ne vrijede, zastupajući svoje mišljenje sve do toga da prihvaćamo određene teorije urote te niječemo i samo postojanje virusa. Vjernik neće nastupati na način da stvara podjele s obzirom na to pitanje. Dakako, uzet će u obzir da o njem nema jedinstva među svim znanstvenicima, ali razboritost povezana s vjerom obrazložit će mu da kao i s obzirom na 
druge bolesti i liječenje prihvati ono što većina stručnjaka zastupa. Oni nam trebaju reći što je mudro činiti, bez prisile. Većina kaže da cijepljenje protiv zaraze Covida 19 pomaže, ali ne 100 posto kao ni drugi lijekovi, te ono nije apsolutna pomoć. Takvog lijeka nema. Ne postoji lijek koji spašava od smrti, nego svaki samo do smrti. Jedini lijek koji pomaže u smrti jest Gospodin naš Isus, pobjednik nad smrću. Pozvani smo stoga vjernički poslagati sliku onoga što mi jesmo i što želimo postići i s obzirom na zdravlje u našoj Hrvatskoj. Ono ne bi smjelo biti takvo da Isusovi učenici više vjeruju onima kojima nije stalo do čovjekova cjelovitog zdravlja, svodeći ga na vlastite teorije, i odbijajući ono za što se zauzima većina dobronamjernih stručnjaka. Pozvani smo oblikovati onu svijest vjere na koju nas upućuje Gospodin u današnjem evanđelju: Naš je život konačno u Božjim rukama, i mi idemo prema dovršenju svega postojećega, te upravo zbog toga trebamo voditi brigu o svom zemaljskom zdravlju, dok hodimo prema konačnoj punini spasenja. Kraj svijeta naviještaju oni koji misle da su mu oni gospodari, ali on ide k svom dovršenju jer se za njega i za čovjeka zauzeo sâm Bog, moćan pobjednik nad smrću. Gospodine Isuse, tebi hvala, slava i čast u ovoj posvećenoj crkvi dok ona bude trajala, i u našim srcima dok po svojoj vjeri pripadamo tebi u Katoličkoj Crkvi. Pomogao nam bl. Ivan Merz i drugi naši sveci da tako bude«, zaključio je biskup homiliju.
Slijedila je zatim molitva Litanija Svih svetih, čitanje Povelje o posveti crkve te njezino postavljanje u oltar zajedno s moćima bl. Ivana Merza, mazanje oltara posvećenim uljem kao i 12 križeva postavljenih u lađi crkve, znak dvanaestorice apostola čije je svjedočanstvo vjere u Uskrsloga temelj Crkve, paljenje tamjana na oltaru i kađenje zidova crkve i vjernika u njoj prisutnih, konačno urešavanje oltara i osvjetljavanja cijelog posvećenog zdanja svijećama i svjetlom koje predstavlja uskrslog Krista Gospodina te prinošenje prve euharistijske žrtve na novoposvećenom oltaru.
Na svršetku misnoga slavlja biskup je čestitao okupljenim vjernicima što imaju posvećenu župnu crkvu i tako uspostavljenu u njezinu punom dostojanstvu. Izrazio je i želju da se ono što ova župna crkva označuje, po njima ostvaruje, da nikada ne prezru ovo sveto mjesto, nego da ga poštuju dolazeći pred oltar, sjedinjujući se s Isusom Kristom i njegovom ljubavlju. Dodao je još kako će o Svjetskom danu siromašnih nakon slavlja posvete posjetiti jednu siromašnu obitelj, nastojeći ostvariti ono što je naviješteno u današnjim čitanjima, da i oni koji nisu danas mogli biti prisutni na ovom slavlju, osjete da je to Dan posvećen Gospodinu, Dan siromaha kojima je Gospodin njihovo bogatstvo. Na kraju je još kazao kako župa nema župničkog doma niti dvorane za okupljanja. Zahvalio je bivšem župniku Župe sv. Josipa Vladimiru Škrinjariću, koji je svoju naslijeđenu kuću koja se do sada privremeno koristila kao župna, darovao Župi bl. Ivana Merza. Prije nego je na sve prisutne zazvao Božji blagoslov, biskup je zahvalio sadašnjem župniku Nikoli Jušiću za požrtvovnost i upornost kojom je vodio gradnju župne crkve ne zanemarivši izgradnju žive Crkve u slatinskim vjernicima, zahvalivši i svima onima koji su pridonijeli da ovo slavlje bude lijepo i dostojanstveno kako to novoposvećeni hram zaslužuje.
