Prigodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje biskup Antun Škvorčević predvodio je 17. studenog u požeškoj Katedrali sv. Terezije euharistijsko slavlje za poginule i preminule hrvatske branitelje te sve žrtve Domovinskog rata. Na slavlju su sudjelovali roditelji poginulih i preminulih hrvatskih branitelja iz požeškog kraja, Antonija Jozić, županica Požeško-slavonske županije i Željko Glavić, požeški gradonačelnik te učenici i nastavnici Katoličke osnovne škole u Požegi, predvođeni ravnateljem Franom Barišićem i predstavnici Katoličke gimnazije u Požegi.
U homiliji biskup je zapodjenuo razgovor s nazočnim učenicima, protumačivši im da je razlog zbog kojega sada nisu na nastavi u školi nego na svetoj misi u crkvi opravdan i veoma važan: to je trideseta obljetnica stradanja mnogih ljudi, koji su svojom žrtvom nastojali obraniti slobodu i dostojanstvo Hrvatske, što je bilo povezano s velikim stradanjem napose u Vukovaru. Uvjerivši se kako djeca dobro znaju što se prije trideset godina zbilo u Vukovaru, biskup je obranu toga grada protumačio u svjetlu Božje riječi, naviještene u misnim čitanjima, počevši od Isusovih riječi u evanđeoskom ulomku. Kazao je kako je njegovu riječ o tome važno poslušati zbog toga što on nije tek jedan od nas ljudi, nego utjelovljeni Sin Božji koji je među nas došao s one strane našeg postojanja, iz Božje vječnosti, ne samo da bi nam nešto govorio, nego živio s nama Božju istinu o nama
Biskup je svoje izlaganje započeo od Isusove prispodobe o slugama kojima je gospodar na odlasku povjerio odgovarajuću vrijednost da je svojim marom uvećaju. Podsjetio je kako je to Isus ispripovjedio svojim učenicima na putu u Jeruzalem, gdje će položiti svoj život u smrt za nas. No, naglasio je kako on nije ostao u grobu, nego je uskrsnuo, i kad ne bi bilo tako mi se ne bismo danas u njegovo ime okupili u požeškoj Katedrali. Tumačeći smisao spomenute prispodobe, biskup je pojasnio da „mne“ koje je gospodar podijelio svojim slugama, nisu „mine“ – razorne eksplozivne naprave – kako to u prvi mah može zazvučati u našim ušima, nego se tom hebrejskom riječju u njezinom osnovnom značenju izriče nešto što je velika vrijednost, i iz koje ima korijen i poznata riječ „amen“, koju redovito izgovaramo na svršetku naših molitava a znači „tako je“ ili „neka tako bude“. Drugim riječima, „mna“ koju je pojedini sluga dobio od svog gospodara označava neku čvrstu, trajnu vrijednost, da njome tako raspolaže te ostvari dobit. Stoga gospodar pohvaljuje one sluge koje su na njima znali zaraditi, a onoga slugu koji je, misleći da je najsigurnije primljenu mnu negdje sakriti, proglašava zlim i lijenim, te ga kažnjava oduzimanjem svega onoga što je imao, ustvrdio je biskup. Napomenuo je kako se u prvi mah može činiti da ova Isusova prispodoba nije aktualna, ali dubljim razmišljanjem lako se uviđa da nam je Isus njome želio pomoći da otkrijemo kako se puniji, bogatiji, vječni život stječe po našoj spremnosti da same sebe uložimo u ono što je vrijedno. To je Božji put: On je u Isusu Kristu uložio sve, da bi za nas ljude ostvario sve, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako nam naše iskustvo svakodnevno potvrđuje: ako živimo sebično samo za sebe, jedva ćemo što ili ništa postići, a kad se odvažimo živjeti za drugoga i velikodušno položimo sebe za njega, sve postižemo. Zaključio je: Tko sve daje, sve dobiva!
Biskup je ustvrdio kako se ta istina očitovala i na primjeru hrvatskih branitelja koji su sebe žrtvovali u Vukovaru, Škabrnji i u tolikim drugim mjestima tijekom Domovinskog rata. Gledajući izvanjski i površno, oni su bili slabi ljudi, oskudno naoružani i vojnički neuvježbani. Ali, dali su se cjelovitom ljubavlju u obranu slobode i dostojanstva Domovine, te poginuvši za navedene vrijednosti očitovali svoju veličinu. Ako se u prvi mah moglo učiniti da su žrtvom svoga života u obrani Domovine sve izgubili, promatrajući Isusovim očima, oni su sve dobili u vječnosti, postali pravi pobjednici. Ta istina, da se žrtvom vlastitog života za vrijednosti Boga i čovjeka ništa ne gubi, nego sve dobiva, prisutna je u čovječanstvu od davnine, kako nam svjedoči ulomak današnjeg prvog čitanja iz Druge knjige o Makabejcima. U njem sveti pisac prikazuje mučeničku smrt sedmorice sinova vjerne i hrabre majke Makabejke, koji žive u 2. st. prije Krista, kad je bezbožni kralj Antioh IV. Epifan pod prijetnjom smrti zabranio Židovima ispovijedati vjeru u svoga Boga i živjeti u skladu sa Zakonom koji su od njega primili po Mojsiju kad je s njihovim praocima, oslobodivši ih egipatskog ropstva, sklopio savez na Sinaju. Juda Makabejac podiže ustanak i staje na čelo pobunjenika protiv bezbožnog kralja, potičući pripadnike svog naroda da se ni po cijenu mučenja i smrti radi kraljevih sebičnih interesa ne odreknu svoga identiteta i dostojanstva utemeljenog u Božjem Zakonu. Primjer čvrste vjernosti vjeri svojih otaca bila je spomenuta majka Makabejka, koja je središnji lik u ulomku današnjeg prvog čitanja, naglasio je biskup. Kazao je kako je ona svoje sinove na „jeziku otaca“ poticala da se ne boje bezbožnog kralja i njegovih prijetnji, te da se ni po cijenu smrti ne odreknu vjernosti Bogu otaca i njegovu Zakonu, u kojoj ih je ona rodila i odgojila. Biskup je protumačio kako se taj jezik otaca ne odnosi tek na riječi njihova materinjeg jezika, nego na vrijednost njihova osobnog i narodnog dostojanstva, a osobito na vrijednost saveza koji su njihovi oci sklopili s jednim i pravim Bogom. Upozorio je na snažno obrazlaganje majke Makabejke navedenih opredjeljenja svojih sinova, uvjeravajući ih da ih nije ona otkala u svojoj utrobi, nego da je njihov autor sâm Bog Stvoritelj, i da je stoga opravdano iz vjernosti prema njemu izložiti se i samoj smrti, u uvjerenju da će im on u uskrsnuću tijela podariti novi život. Majka Makabejka ne ljubi svoje sinove nekom sebičnošću, nego ljubavlju ukorijenjenom u istinu o nama da smo svi Božje djelo, njegovi sinovi i kćeri. I iz te ljubavi ih uvjerava: Kako vas je Bog iz ničega otkao u mojoj utrobi, tako ćete – ako položite život za njega, za vjeru otaca, za savez s Bogom – u uskrsnuću zadobiti baštinu Božju, život koji samo on može ostvariti u punini, ustvrdio je biskup.
Dodao je kako nas spomen na one koji su u Vukovaru i na drugim mjestima obrane naše Domovine položili živote, potiče da novom snagom i opredjeljenjem prionemo uz istinu o nama, da nitko nije izgubljen tko se usuđuje cjelovito pripadati Bogu, i žrtvovati svoj život za ljudske i Božje vrijednosti. Pozvao je nazočne da se raduju našim ljudskim pobjedama, ali da pri tom uvijek imaju na umu najveću i najvažniju pobjeda nad smrću koju je Bog ostvario u uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista, a koju slavimo u svetoj misi, te je ona pravo mjesto spomena ljudskih žrtava, jer se u njoj ostvaruje i njihova konačna pobjeda nad smrću. Kazao je da u tom svjetlu želimo promatrati naše hrvatske branitelje i sve druge žrtve rata o tridesetoj obljetnici žrtve Vukovara i Domovinskog rata. Još je spomenuo kako mu je u pripremi za ovu svetu misu dok je čitao ulomak prvog čitanja u čijem je središtu „majka Makabejka“, odmah došla na pamet „majka Vukovarka“ Kata Šoljić, koja nije svoje sinove slala u rat da poginu iz mržnje prema napadačima, već ih je poticala da idu braniti dostojanstvo Domovine i slobodu svojih obitelji. Stoga dok zahvaljujemo za ono što su naši hrvatski branitelji učinili, jednako tako zahvaljujemo i njihovim majkama i drugim članovima obitelji za sve ono čime su doprinosili da njihovi sinovi, muževi, očevi i braća u vrijeme ratnih nevolja i stradanja budu snažni iz izvorâ Božjih iz kojih se živjelo u hrvatskom narodu tijekom naših trinaest stoljeća. Pozvao je sudionike slavlja, napose djecu i mlade neka svojim srcem koje razumije Boga budu nasljedovatelji velikih ljudi iz naše hrvatske povijesti.
