U nedjelju, 27. veljače požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Sv. Nikole Biskupa u Pleternici. U uvodnoj riječi podsjetio je sudionike svete mise da se već prema ustaljenoj tradiciji zadnje nedjelje u mjesecu veljači spominjemo svih poginulih, nestalih i preminulih hrvatskih branitelja iz pleterničkog kraja. Kazao je kako nikada ne bismo smjeli zaboraviti one koji su nam svojom žrtvom omogućili slobodu i dostojanstvo, nego svjesni veličine toga dara, čuvati na njih spomen u svojim srcima. Tu zadaću osjećamo osobito važnom u trenucima pokrenutog rata u Ukrajini, koji uzrokuje patnju i trpljenje nevinih ljudi. Pozvao je nazočne da spominjući se naših žrtava Domovinskog rata, u svoje molitve uključe sve one koji stradavaju zbog rata u Ukrajini. Dodao je kako ove nedjelje neposredno pred početak Korizme želimo otvoriti sinodsko savjetovanje u svim župama Požeške biskupije, pa tako i u pleterničkoj Župi. Potom je župnik Antun Ćorković upoznao župljane s programom spomenutog savjetovanja. Protumačivši da hrvatska riječ „sinoda“ dolazi od grčke riječi „synhodein“ što znači „zajedno hodati“, biskup je napomenuo da Crkva nije neki naš privatni posao, nego zajednički hod njezinih članova s Isusom Kristom. Sinodsko savjetovanje je sabranost vjerničkog srca koje osluškuje što nam govori ponajprije Isus Krist, napose po svojoj riječi, što nam Crkva kaže po Svetom Ocu, biskupima i svećenicima, a potom i što kao vjernici čujemo osluškujući jedni druge, ustvrdio je biskup. Poželio je da sinodski hod, koji je pokrenuo papa Franjo bude blagoslovljen u župama Požeške biskupije i u cijelom svijetu. Potom je biskup zajedno sa sudionicima slavlja izmolio sinodsku molitvu Duhu Svetom, zaključivši otvorenje sinodskog savjetovanja pjevanim poklikom „Ja sam Put i Istina i Život!“
U homiliji biskup se zapitao: što se to dogodi u nečijem srcu da ono povjeruje kako će ratom, nasiljem, ponižavanjem ljudi, razaranjem i ubijanjem nešto postići, kao što su to očitovali oni koji su pokrenuli rat u Ukrajini. Podsjetivši kako sveti pisci u misnim čitanjima ove nedjelje usmjeravaju našu pozornost na dubinu ljudskoga bića, biskup je pozvao sudionike slavlja neka ne podlegnu napasti da ostanu samo na onome što se oko njih izvanjski događa a svoju nutrinu prepuste slučajnosti ili mraku u kojem se ništa pravo ne može vidjeti te u tom slučaju i za njih vrijede Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, da su se prepustili hodu za slijepim vođama. Ustvrdivši da je za svakoga od nas ključno pitanje kako ne biti slijep u srcu, biskup je kazao da je najprije potrebno provjeriti jesmo li prijetvorni. Spomenuo je da biti prijetvoran znači izvanjski pokazivati jedno a u svojoj nutrini misliti i osjećati nešto drugo, biti dvoličan i neiskren. Po Isusovim riječima u evanđelju, prijetvornost je gledati trun u oku bližnjega a ne opažati brvno u vlastitom oku, odnosno druge proglašavati nepoštenima i nepravednima, a ne vidjeti vlastito nepoštenje i nepravednost, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da ispituju svoje srce i savjest, provjeravaju u svjetlu Božje riječi jesu li njihove misli i prosudbe prave i točne, ili su možda plod vlastite zavedenosti zlom zbog koje onda stvarnost u sebi i oko sebe krivo vide i procjenjuju. Kako doći do nutarnjih bistrina iz kojih progovara izvorni čovjek, onaj koji se napaja na Božjim izvorima života, njegove dobrote i ljubavi, upitao je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da se u novije vrijeme u Hrvatskoj na različitim razinama, napose na političkoj, govori o potrebi transparentnosti, osobito u materijalnom poslovanju, jer će se – kako mnogi vele – na taj način iskorijeniti korupcija u društvu. Međutim, naglasio je kako netransparentnost u materijalnim pitanjima ima temelj u neiskrenosti prema samima sebi i drugima, u zavaravanju sebe i drugih oko sebe. Napomenuvši da je Bog posvemašnja jasnoća bitka, da u njemu nema ni traga mraka, negativnosti ili zloće, i da je on čista transparentnost, biskup je ustvrdio kako je iluzorno očekivati da ljudi mogu biti transparentni u svom ponašanju bez njega. Samo, naime, onaj čovjek koji je u svom srcu i savjesti ispunjen Božjom blizinom i njegovim svjetlom, istinski je ponizan i iskren prema samome sebi, prema Bogu i svojim bližnjima.
Polazeći od prvog čitanja u kojem starozavjetni mudrac Sirah upozorava da trebamo voditi računa o tome što i kako govorimo, biskup je ustvrdio da je naš govor izvanjsko očitovanje onoga što nosimo u svojim srcima, kako onih naših najplemenitijih osjećajâ, tako i naše prijetvornosti ili dvoličnosti. Pozvao je sudionike slavlja da ispitaju, ne samo svoje srce i savjest, nego i svoj govor, osobito u kontekstu aktualnih prijeporâ na javnoj sceni u Hrvatskoj, u kojima ima zaista mnoštvo prijetvornih riječi, koje dovode mnoge ljude u napast da defetistički zaključe kako se u Hrvatskoj ne može nikome vjerovati. Istaknuo je da hrvatski narod nosi jednu posebnu ranjenost u svom govoru, a to je psovka, te smo nažalost poznati kao psovački narod. Ustvrdio je da psovači iznose pred druge svoj nutarnji mrak, nemoć ili – kako neki kažu – svoje nutarnje smeće. Kazao da je psovka najružniji čovjekov govor, napose kad je njezin predmet sâm Bog, te da je do kraja prijetvoran onaj čovjek koji za sebe tvrdi kako je vjernik a psuje Boga. Istaknuo je kako je psovač zapravo slijepac iznutra i zagađivač duhovnog okoliša. Ustvrdivši kako Bog nama ljudima nikad nije izgovorio ni jednu ružnu riječ, nego nam u Sinu svomu Isusu Kristu stalno ponavlja da nas voli, biskup je upozorio kako je psovanje Boga stanje čovjekove najveće udaljenosti od njega, u kojem on zaista umire. U njemu se ostvaruje ona duhovna raspadljivost o kojoj govori sv. Pavao u ulomku drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima. Apostol, naime, tumači kako se grijehom kao nekom injekcijom u nas ubrizgava zlo i negativnost koja razara naše srce, te ono onda iz sebe iznosi mrak, svojim nas mrakom zasljepljuje, uzrokuje naše duhovno raspadanje i umiranje. Čovjek zapravo ne umire onda kad je tjelesno preminuo, nego kad je ranjen grijehom počeo svojim duhom umirati, i kad u njemu ne pobjeđuje život, nego smrt. U Isusovu uskrsnuću naša raspadljivost obučena je u neraspadljivost a naša smrtnost u besmrtnost, u pobjedu života nad smrću. Stoga sv. Pavao hvali Boga što nam je u Isusu Kristu dao mogućnost da budemo s njime pobjednici, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da potaknuti naviještenom Božjom riječju požele još zauzetije u svoje srce i dušu unositi snagu Isusove ljubavi s križa, jer je to jedini način da iznutra ozdravimo od naše duhovne sljepoće koja se zove zlo i grijeh. Ova zemlja propada po onima koji pokreću ratove, stavljajući se u službu protu Božjih i protu ljudskih projekata koje je u njima skovala duhovna sljepoća, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je kako se prije trideset godina, dok su jedni pokretali rat u Hrvatskoj, u srcima i savjestima naših branitelja dogodila nutarnja jasnoća da je obrana vlastite domovine, njezine slobode i dostojanstva čin nesebičnosti, i da položiti život za te vrijednosti nije gubitništvo, te su navedenim opredjeljenjem svoju smrtnost odjenuli u besmrtnost a svoju raspadljivost u neraspadljivost. Zahvalio je svim onim hrvatskim braniteljima čija su srca i savjest tijekom rata bili prostor u kojem nije odjekivala zloća, mrak i sljepoća sebičnosti, nego plemenitost i dobrota. Na taj način upisali su se ne samo u neko naše ljudsko pamćenje, nego su postali dionici onog Božjeg djela koje se počelo ostvarivati kad je Isus Krist postao čovjekom, a osobito kad je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću postao pobjednik svih naših umiranja. Na križu nije progovorila samo ljudska zloća koja je razapela Isusa Krista, nego i Božja ljubav moćnija od ljudske zloće. Božja ljubav koja je progovorila na Isusovu križu dala je konačnu vrijednost svakoj ljudskoj plemenitosti i spremnosti položiti svoj život za drugoga, dala im je pobjedničku snagu. Članovima obitelji poginulih, nestalih i preminulih branitelja, koji još uvijek trpe zbog njihove smrti, biskup je poželio da budu utješeni Božjim utjehama koje izviru iz Isusova križa na kojem je Bog posvjedočio da je za nas išao do kraja, do u smrt. Kazao je da bi danas zajedno sa svima nazočnima želio u svoje srce unijeti suosjećajnost za sve one koji su ovih dana zbog rata u Ukrajini izloženi patnji i trpljenju, te ujedno zajedno s njima moliti da Božja snaga i njegovo svjetlo tako dopre do pokretačâ rata da se obrate i te u njihovim savjestima zavlada mir i postanu mirotvorci. Pozvao ih je da se za nekoliko dana na Čistu srijedu, odnosno Pepelnicu na poticaj pape Franje postom, molitvom, pokorom i novčanim darom očituju svoju solidarnost sa žrtvama rata u Ukrajini.
Na svršetku misnog slavlja biskup je uputio Bogu molitvu za poginule, nestale i preminule hrvatske branitelje. Zamolio ga je da njihovim najbližima podari utjehu, a svim sudionicima poželio da vole Boga iskrenim srcem, te u njihovu duhovnom životu nikada ne bude prijetvornosti i dvoličnosti i da bude blagoslovljeno sve ono dobro i plemenito što će nastojati ostvarivati ove korizme u programima njihova župnog sinodskog savjetovanja.
