Na Veliki petak, 15. travnja Službu muke Gospodnje u požeškoj Katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i u katedralnoj Župi Sv. Terezije.
Nakon naviještenih biblijskih čitanja i otpjevane Muke Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, biskup je u homiliji rekao da mu je jedan događaj, kojem je bio očevidac, pomogao da nešto dublje razumije što nam se dogodilo u Isusovoj muci i smrti. Naime, jednom 
prigodom pozvala ga je na objed određena obitelj s petero djece. Tijekom objeda šestogodišnja djevojčica, u svojoj djetinjoj živahnosti povukla je stolnjak, te su dva tanjura pala na pod i razbila se. Djevojčica je briznula u plač, i svi pokušaji odraslih da je smire bili su bezuspješni. Stvorilo se mučno ozračje. A onda joj je njezin otac u jednom trenutku rekao: »Nemoj plakati! Nisi ti kriva što su se tanjuri razbili, nego sam kriv ja, jer ih nisam dobro postavio na stol, i zato su pali.« Na te očeve riječi djevojčica se smirila, a u obiteljskom zajedništvu zavladalo je radosno ozračje. Povezujući taj događaj s naviještenim ulomkom iz Knjige proroka Izaije, koji se redovito 
naziva Četvrta pjesma o Sluzi Gospodnjem, biskup je ustvrdio da je spomenuti prorokov opis patnika jedna od najzrelijih vjerskih misli koju ima čovječanstvo. Ona se sastoji u činjenici da je nedužni Sluga patnik preuzeo na sebe grijehe i krivnju drugih, ubrojio se među zločince, solidarizirao se s njima da ne budu oni krivi – baš kao što je u spomenutom događaju otac preuzeo krivnju svoje kćerkice. Biskup je kazao da u Isusu Kristu prepoznajemo tog Slugu Gospodnjega koji je na sebe preuzeo naše zločine i grijehe, i tako nam donio oslobođenje. Naglasio je kako bi svijet mogao biti drugačiji kad bi se ljudi, umjesto da samo nastoje što primjerenije kazniti one koji su počinili zlo, više trudili biti solidarni – ne s njihovim zločinima – nego s njima samima. Jer kažnjavanjem zločinca ne nadvladava se zlo, nego zapravo umnaža, istaknuo je biskup. Spomenuo je kako mu u ovom razmišljanju na Veliki petak dolazi na pamet pitanje: što bi 
se dogodilo kad bi neki hrvatski branitelj preuzeo na sebe nečiju krivnju i na taj način se izdigao iznad zla što mu ga je netko počinio, kao i netko u Ukrajini koji je bio žrtva zločina? Istaknuo je da mi nismo dorasli Božjem izazovu kad je u Isusovoj muci i smrti na križu na sebe preuzeo sve naše zločine, darujući nam nadu da nećemo skončati po mjeri naših zločina, nego po mjeri solidarnosti Božjeg milosrđa s nama. Rekao je da se uskrsnuće događa kad Bog pobijedi zlo i zločin, i kad nam ne dodjeljuje sudbinu po zlu koje smo počinili, nego po svojoj božanskoj ljubavi, većoj i jačoj od zla. Pozvao je sudionike slavlja da svojim pobožnim srcem u molitvi i poklonu križu zahvale Gospodinu Isusu što je tako bio solidaran s nama da je na sebe preuzeo naše zloće i grijehe.
Uslijedila je Sveopća molitva u kojoj je bila i nakana za mir u Ukrajini. Potom je u procesiji pred oltar donesen ljubičastim velom pokriveni križ, koji je biskup otkrio i tri puta ga svečano predstavio pjevajući: „Evo drvo križa“ te ga uzdigao a vjernici su uskliknuli: „Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet!“. Zatim su svi nazočni pojedinačnim poklonom ili cjelovom iskazali počast križu i zahvalnost Gospodinu Isusu koji je na njemu trpio. Nakon završne biskupove molitve nad narodom, započelo je bdijenje pokraj Isusova groba u kapeli sv. Ivana Pavla II. u kripti Katedrale gdje su se pojedine skupine organizirano izmjenjivale u molitvi i sabranosti.
