U nedjelju, 16. listopada 2022. požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Župu sv. Marije Magdalene u Bebrini i predvodio slavlje blagoslova obnovljene župne kuće. U ime okupljenih vjernika u dvorištu župne kuće župnik Marko Čubelić uputio je pozdrav biskupu Antunu, prikazavši tijek njezine obnove po fazama i zahvalivši mu za novčanu pomoć Požeške biskupije, za dolazak u župu i predvođenje slavlja njezina blagoslova. U ime župljana biskupa je pozdravila Ivana Ruda a Lucija Crnac i Sara Grgić odjevene u narodnu nošnju predale su mu cvijeće. Biskup Antun zahvalio je župniku Marku i predstavnicama župljana na izrazima dobrodošlice, očitujući radost što nam ovim slavljem Isus Krist još jednom svjedoči da nismo sami na našem počesto teškom životnom putu, jer nas on trajno prati svojom prisutnošću po obećanju: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime i ja sam među njima«. Kazao je kako će njihova lijepa lica suncem obasjana postati još ljepša kad im on u svetoj misi obasja duše svojom božanskom 
svjetlošću. Dodao je kako mu u ovom trenutku u misli naviru svi oni župljani koji su od davnine prolazili kroz ovu staru župnu kuću, i u susretima sa župnikom razgovarali o svojim životnim poteškoćama i mukama, ali još više o brizi za svoju dušu, koja je po tim susretima bila ohrabrena čvršćom upućenošću na Boga, a njihovo se zajedništvo sa župnikom i s Crkvom uvijek iznova obnavljalo. Istaknuo je da će i obnovljena župna kuća biti u službi spomenutog zajedništva, a njezin blagoslov pomoći da bude na njihovu duhovnu korist sve ono što će se u njoj zbivati. Blagoslovio je zatim vodu kojom je najprije poškropio nazočne vjernike, podsjetivši ih time da su po svetom krštenju postali živa građevina Isusove Crkve, a onda i zidove obnovljene župne kuće.
Potom su vjernici u procesiji krenuli prema župnoj crkvi gdje je biskup Antun predvodio svetu misu. U homiliji rekao je sudionicima slavlja da je idući prema crkvi u procesiji svoj pogled svratio na njihovu župnu crkvu i njezin zvonik, koji se uzdiže usred njihova naselja. Prepoznao je kako iz njega na svoj način zrači ponos njihovih prethodnika što pripadaju Isusovoj Crkvi u svojoj župi, te je sve nazočne pozvao da i oni budu takvi, naglasivši kako je biti član Crkve mnogo više od pripadnosti bilo kojoj ljudskoj organizaciji. Podsjetio je sudionike slavlja da je Crkva živi Isus Krist prisutan među nama, koji želi u nama i s nama ostvariti svoje djelo spasenja, i potaknuo ih riječima koje je u ulomku drugog čitanja apostol Pavao uputio svom učeniku Timoteju, da žive od Božje riječi, i da već ovdje na zemlji tako budu sjedinjeni s Isusom Kristom, te uzmognu s njime biti proslavljen u vječnosti. Pozvao ih je da i oni poput svojih vjernih i ponosnih predaka neprestano tragaju za Božjom moćnom riječju, i na taj način ne dopuste da 
postanu žrtvama nemoćnih, počesto zločestih i pokvarenih ljudskih govora kojima su svakodnevno putem medija i na druge načine izloženi u svom životnom okruženju. Napomenuo je kako im naviještena misna čitanja svjedoče da je molitva osobito učinkovit način očitovanja njihove pripadnosti Bogu, Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Ustvrdio je da molitva nije samo naš ljudski govor Bogu, nego ponajprije naša šutnja pred Bogom, osluškivanje Boga, slušanje i razmatranje njegove riječi, te promatranje svog života njegovim božanskim pogledom. Molitva je sredstvo koje nas uvodi u Božju stvarnost, u svijet njegovih mogućnosti, te mi kroz osluškivanje Božje riječi koja je „bogoduha“, puna Duha Svetoga, postajemo mudri ljudi, kako sv. Pavao uvjerava Timoteja u spomenutom čitanju. Napomenuvši kako je mudrost koja se stječe slušanjem i vršenjem Božje riječi nešto mnogo veće i dragocjenije od ljudske pameti i znanja koja se postiže obrazovanjem, ustvrdio je da je mudrost sastavnica srca koje se susrelo sa samim Bogom i njegovim djelom u Isusu Kristu, i koje se ponaša i živi u skladu s poticajima njegova Duha.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja iz Knjige izlaska, u kojem sveti pisac prikazuje kako su Izraelci, idući pustinjom prema obećanoj zemlji, putem nailazili na neprijateljska plemena, među kojima i Amalećane, s kojima su ulazili u oružane sukobe, biskup je naglasio da ratovi ne mogu riješiti prijeporna pitanja među ljudima i narodima, kako nam svjedoči i trenutni rat u Ukrajini. Oni nas strovaljuju u stanje gubitništva u kojem toliki nedužni ljudi stradavaju, gubeći ljudsko dostojanstvo, pa i sam život. Ustvrdio je da je molitva moćnija od bilo kojeg oružja, kako nam to spomenuti ulomak prikazuje slikom Mojsija koji u molitvi na brdu drži uzdignute ruke prema Bogu, pomažući da njegov narod pobjeđuje. A čim mu klonu ruke, narod postaje gubitnik. Povijesno nas iskustvo uvjerava da se Božje pobjede događaju ondje, onoliko i onako, kako u molitvi postoje ruke uzdignute i srce otvoreno prema Bogu, da ga on može zahvatiti snagom svoje ljubavi. Upravo se to dogodilo u Isusu Kristu, koji je svojim nemoćnim rukama uzdignutima i pribijenima na križ pobijedio ljudsku zloću koja ga je osudila na smrt, a svojim uskrsnućem u snazi Duha Svetoga pobijedio i samu smrt. Stoga, tkogod s njime ima uzdignute ruke i srce Bogu, taj s njime i pobjeđuje, ustvrdio je biskup, pozvavši nazočne da se i na ovom slavlju još jedanput opredijele na njegovu pobjedničku stranu. Izrazio je želju da bebrinska Župa, kao i sve druge župe u Požeškoj biskupiji ne budu tek neke nemoćne ljudske organizacije, nego zajedništvo otvorenog srca do srca koje vjeruje Bogu i kroz svakodnevnu molitvu doziva Božju blizinu i njegovu moć u osobne, obiteljske i narodne nemoći, i tako na najbolji način žive svoje postojanje u ovom povijesnom trenutku. Poželio je da i oni poput svojih predaka budu vjerni Isusu Kristu, nastojeći jedni druge prihvaćati s poštovanjem, jedni drugima pomagati da budu što više Božji, jer su stvoreni na božansku mjeru punine njegove ljubavi za kojom čezne njihovo nemirno srce, kako je govorila 
zaštitnica naše požeške Katedrale sv. Terezija Avilska, čiju smo svetkovinu jučer proslavili. Riječima spomenute svetice: »Nada te turbe, sólo Dios basta« – »Neka te ništa ne plaši, samo je Bog dostatan« – pozvao je sudionike slavlja da se uspnu do Svetičine visine i bistrine duše, i iskuse kako im samo Bog može ispuniti čežnje srca i učiniti ih istinski sretnima, jer on nas je za sebe stvorio i po svojim mjerilima srce nam skrojio. Potaknuo ih je da svakodnevno u srcu ponavljaju spomenute Terezijine riječi i da se ničega ne plaše. Poželio im je da budu blagoslovljeni na tom duhovnom putu u suradnji sa svojim župnikom, izgrađujući zajedništvo u kojem će se već ovdje na zemlji u svojoj župi osjećati kao u kući Očevoj, zaključio je biskup.
Na svršetku misnog slavlja zahvalio je župniku Marku i njegovim suradnicima za strpljivost kojom su zahtjevni pothvat obnove župne kuće priveli kraju, kao i svima onima koji su dali svoj doprinos, te ih je pozvao da i nadalje s njime surađuju u vršenju njegova svećeničkog poslanja. Zahvalio je brojnim ministrantima za njihovo služenje oltaru, a pjevačima za pjevanje. Svim pak sudionicima poručio je da će s ovog slavlja u srcu ponijeti snagu vjere koju su očitovali i uključiti ih u svoju molitvu, preporučivši se u njihove molitve.
