Prigodom stote obljetnice rođenja biskupa Đure Kokše u njegovu rodnom mjestu Molvama u prostorima Društvenog doma održan je 26. studenog 2022. znanstveni skup „Biskup Đuro Kokša i njegovo doba“. Skup je organizirala Župa Uznesenja BDM u Molvama, Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu te Društvo za povjesnicu i starine Molve.
Na početku je župnik fra Zdravko Tuba pozdravio predavače i goste, među kojima su bili požeški biskup Antun Škvorčević, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, varaždinski biskup u miru Josip Mrzljak i pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško te im je izrazio dobrodošlicu uime Župe Uznesenja BDM u Molvama i Organizacijskog odbora Znanstvenog skupa. Zatim je provincijal franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, rođeni Molvarac uputio svoju riječ okupljenima, izrazivši zadovoljstvo što franjevci konventualci u Molvama djeluju više od pedeset godina i podsjetivši kako je biskup Kokša nosio u srcu svoje rodno mjesto i rado ga posjećivao kao i njegov prethodnik u službi rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu također Molvarac Đuro Mađerec. Prigodnom riječju obratili su se nazočnima i predstavnici javnog života, koprivničko-križevački župan, načelnik Općine Molve, predstavnik HAZU-a, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i drugi. Potom je pročitano svjedočanstvo o Kokši mostarsko-duvanjskog biskupa u miru Ratka Perića kao i vojnog ordinarija u RH Jure Bogdana, koji su bili spriječeni sudjelovati na Simpoziju. Nazočnim pak biskupima bilo je dodijeljeno da iznesu svoja sjećanja o biskupu Kokši.
U svom nastupu požeški biskup Antun Škvorčević izdvojio je iz svojih sjećanja o njemu tri „sličice“. Spomenuo je kako je na blagdan Svijećnice 1978. godine s tadašnjim rektorom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima msgr. Kokšom sudjelovao na slavlju darivanja svijeće papi Pavla VI. u Sikstinskoj kapeli u ime Zavoda, kako je to u ono vrijeme bio običaj. Prisjetio se da je spomenuti Papa u toj prigodi rektoru Kokši među ostalim kazao „Noi aspettiamo molto da Lei – Mi očekujemo puno od Vas“, što mu u tom trenutku nije bilo jasno sve dok rektor Kokša nije bio imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom u travnju te iste godine. Istaknuo je kako je po mišljenju tadašnjih djelatnika u određenom rimskom dikasteriju biskupu Kokši bila namijenjena posebna uloga u sklopu tzv. Ost-Politik Pavla VI. što ju je u to doba provodio iskusni diplomat Svete Stolice a kasnije državni tajnik kardinal Agostino Casaroli. No, smrću pape Pavla VI. i izborom najprije pape Ivana Pavla I. a potom pape Ivana Pavla II. koji je došao iz komunističke zemlje „Ost-Politik“ u dotadašnjem obliku nije više bila opcija Svete Stolice te je Kokša do kraja života ostao pomoćni zagrebački biskup.
Kao drugu „sličicu“, biskup Antun je naveo poznanstva biskupa Kokše s brojnim umjetnicima i kolekcionarima, dolazeći tim putem do određenih umjetnina za Zbirku koju je oblikovao. Spomenuo je kako se msgr. Kokša na jednom primanju u Njemačkom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici zbog dobrog poznavanja njemačkog jezika svidio supruzi 
poznatog talijanskog kipara Giacoma Manzùa, autora „Porte della morte – Vrata smrti“ na Bazilici sv. Petra, koja ga je pozvala da posjeti njezina muža u ateljeu nedaleko Rima, kamo ga je biskup Škvorčević kao tadašnji student Zavoda sv. Jeronima odvezao svojim automobilom i bio svjedokom kako je Kokša dobio na dar nekoliko njegovih manjih djela. Dodao je kako je od velikog značenja za Kokšino prikupljanje umjetničkih djela bila povezanost s msgr. Pasqualeom Macchijem, tajnikom pape Pavla VI. koji se razumio u umjetnost i bio zauzet na uređenju „Galerije moderne“ Vatikanskih muzeja. Kazao je kako je msgr. Macchi večerom po završetku svoga radnog vremena rado zalazio u Zavod sv. Jeronima a on ga dočekivao na vratima, napose kad je u Rimu boravio hrvatski slikar Ivan Lacković Croata, čijim je crtežima bio oduševljen, primjenjujući na Lackovića naziv „Maximus in minimis – Najveći u najmanjem“, upotrebljavan za Julija Klovića, minijaturista u 16. stoljeću. Biskup Škvorčević je istaknuo kako je msgr. Macchi za primljene Lackovićeve crteže na dar, znao uzvratiti umjetninama različitih majstora, koje je Lacković najvećim dijelom ustupao msgr. Kokši za njegovu Galeriju. Spomenuo je kako je Kokša kao pomoćni biskup nastojao izložiti predmete iz svoje Galerije na trajni postav u Zagrebu te da je već bilo sve dogovoreno da to bude zgrada današnjeg „Zagreb filma“ u Novoj Vesi. No, biskup Škvorčević je kazao da mu nije poznato je li se od tog odustalo, kako neki smatraju, nakon zahlađenih odnosa između msgr. Kokše i predsjednika dr. Franje Tuđmana kad mu je biskup u jednom razgovoru rekao da se ne razumije dovoljno u pitanja Bosne ili su za to postojali neki drugi razlozi. Nije u tom pogledu pomoglo niti zauzimanje Podravaca među kojima je bio Ivan Lacković Croata i Josip Manolić.
Predstavljajući treću „sličicu“ Kokšinog životnog mozaika, biskup Škvorčević je podsjetio kako je njegov stric uoči II. svjetskog rata bio župnik u Ruševu, župi današnje Požeške biskupije, kojeg je prije svog odlaska u Rim posjećivao te je nakon svoga povratka kao pomoćni biskup pokazivao posebnu privrženost Slavoniji. To je očitovao među ostalim i promicanjima arheoloških istraživanja crkvene prošlosti požeškoga kraja, napose ostataka Benediktinske opatije sv. Mihaela u Rudini, pronalazeći za to materijalna sredstva u Njemačkoj kod samog kancelara Helmuta Khola. No, osobito zanimanje Kokša je očitovao za prostore gdje su u Slavoniji bili većina pravoslavci, upućujući na onodobnu kartu Zagrebačke nadbiskupije gdje se od Virovitice prema jugu do Okučana mogla zamijetiti praznina, jer nije bilo katoličkih župa. Zauzeo se da se osnuje župa u Okučanima i povjeri bosanskim franjevcima u uvjerenju da će za njima doći katolici iz Bosne, a u Čagliću nedaleko Lipika gradio je poveću župnu kuću s namjerom da se i ondje smjeste bosanski franjevci koji bi onamo dolazili zbog blizine lječilišta u Lipiku. Biskup Škvorčević je podsjetio kako je „Kokša 1989. osnovao „Fond sv. Izidora“ i povjerio njegovo vodstvo dr. Šošu iz Ivanić Grada, prikupljajući novac od svećenika i drugih dobrotvora za Hrvate koji bi se iz dijaspore, prvenstveno s Kosova doselili u navedene slavonske prostore. Tako su spomenute godine iz Letnice doseljene obitelji dvojice braće Markovića u Siče u Župi Nova Kapela. Domovinski rat je pomrsio Kokšinu zamisao, ali ne za dugo, jer je 1992. godine skupina od gotovo 5000 Hrvata s Kosova, obitelji s brojnom djecom doselila u razoreni Voćin i nedaleki Đulovac u zapadnoj Slavoniji, ondje su im izgrađeni domovi, te su spomenute dva mjesta rijetka na ovim prostorima koja danas imaju više rođene djece nego umrlih. Biskup Škvorčević zahvalio je na kraju msgr. Kokši za vizionarstvo, koje je nerijetko bilo popraćeno podsmjehom, a pokazalo se dalekovidnim. Zaključio je kako se može raspravljati o tome jesu li preseljavanja Hrvata s Kosova, iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva u Hrvatsku dobar korak, ali da je sigurno kako bi središnji hrvatski prostori nakon odlaska Srba iz njih bez dolaska Hrvata s Kosova ostali prazni.
Nakon što su različiti autori održali izlaganja o životu i djelu biskupa Kokše, napose kao rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu i njegove ljubavi prema umjetnosti, otvorena je izložba umjetnina iz njegove Zbirke. Znanstveni skup je završio svetom misom koju je u molvarskoj župnoj crkvi predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.
