U pripravi za Uskrs novinarka Ljiljana Marić razgovarala je s požeškim biskupom emeritusom Antunom Škvorčevićem za Književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice Hrvatske „Vijenac“. Razgovor je velikim dijelom tiskan u uskrsnom broju „Vijenca“ od 10. travnja 2025. a cjelovit tekst prenosimo ovdje u cijelosti.
Pred nama je najveći kršćanski blagdan Uskrs. Što suvremenom čovjeku znači Isusovo uskrsnuće, postoji li rješenje za pobjedu nad zlom koje se posebno očituje kroz krvave ratove koji su u tijeku, ima li danas u Hrvatskoj primjera skladnog prožimanja kršćanske vjere i umjetnosti kao što je to bilo stoljećima prisutno, samo su neka od pitanja koja smo postavili prvom požeškom biskupu mons. Antunu Škvorčeviću, izvrsnom poznavatelju i istinskom ljubitelju umjetnosti, neumornom graditelju i vrhunskom eruditu koji je na prostorima svoje biskupije visoko podigao ljestvicu kulture, ali i pastoralne organiziranosti.
Preuzvišeni gospodine biskupe, živimo u vremenu ratova i velikih kriza kao i preslagivanja geopolitičkih odnosa. Kako u svemu tome zadržati duševni mir i ne strepiti od neizvjesne budućnosti?
Vaše pitanje gotovo mi je automatski usmjerilo misao na zlo, nasilje i ubijanje, napose u Ukrajini i na Bliskom Istoku, potaknulo da o tom govorim, dajem prosudbe, donosim zaključke. Želio bih i ovom prigodom izbjeći zamku svojevrsne privlačnosti zla, zaraznosti kojom nas ono želi ograničiti da samo o njem mislimo i govorimo kao da ne postoji ništa drugo, uvjerava da je istina isključivo ono što su njegovi učinci, te postanemo zarobljenicima, smješteni u mrak u kojem se ne vidi. Navedenu zavodljivost zla očituju i mediji kad se gotovo samo njime bave, kao da time mogu nešto ozbiljnije postići. Kako raskrinkati iracionalnost zla i svođenja svijeta na njegovu jednodimenzionalnost? Uvjeren sam da je s obzirom na cjelovitu istinu o nekom događaju osobito važno prisjetiti se kako je on uvijek više od onoga što razumom možemo dohvatiti, više od njegove pojavnosti te da se i u najtežem zločinu zbiva više od onoga što registriramo. To vrijedi i za stvarnost koja nas okružuje: tama je više od mrkline, svjetlo više od onoga što oko zapaža, glazba i riječ više od onoga što dopire do uha, pismo više od slova koja čitamo. Upravo u tom „više“ pronalazim ključ izlaska iz ograničenosti u koje nas zlo želi zatvoriti, slobodu s obzirom na događaje oko nas i u osobnom životu, nadu unatoč svemu. Mudri ljudi ne dopuštaju da ih duhovna lijenost zaustavi na pojavnosti, prividu, površini stvari i događaja, nego se budnim duhom trude uputiti u dubinsku zbilju svoga postojanja i svijeta oko sebe, s kojom je povezan naš istinski identitet. Korizma je od davnine bila vrijeme u kojem su kršćani dosljednije nastojali produbljivati vlastitu duhovnost, slijedeći Apostolov poziv: “evo, sad je vrijeme milosti, evo sad je vrijeme spasa“. Ono se ne sastoji samo u tom da se nečega odreknemo, nego je prvenstveno zauzimanja za pozitivne evanđeoske vrijednosti koje ispunjaju božanskom snagom, očovječuju osobni život i humaniziraju društvo.
Čini mi se da ste postavili neka pitanja kojima bi suvremena antropologija trebala posvetiti veću pozornost.
Spomenuto „više“ pripada nadspoznajnoj razini, kojoj ima pristup ljudski duh. Suvremena antropologija promatra čovjeka uglavnom u njegovoj psiho-somatskoj složenosti, ne pridajući dovoljno značenja čovjekovoj pneumatskoj određenosti, po kojoj se razlikuje od stvarnosti koja ga okružuje. Pretpostavljam da je to zbog toga što duh izmiče našim pokušajima da ga dohvatimo svojim pozitivističkim pristupom te njime nije moguće eksperimentirati. Dostojevski je pravo uočio kako čovjek ne pripada zatvorenom životnom krugu poput životinja u kojem one nalaze svoj smisao. Čovjek je, naime, otvoren sustav, projekcija usmjerena na drugačije, punije, više, te u svom prolazu ovim svijetom s ničim nije konačno zadovoljan. Duh je otvorenost kojom naša jedinstvena i neponovljiva osoba ima prilaz neizmjernom, beskrajnom, lijepom, dobrom i on je bitna sastavnica našeg identiteta. Svojim duhom čovjek je u mogućnosti povezati se s Duhom Božjim, koji mu omogućuje da u zbivanjima, napose pokrenutima razornim i ubojitim zlom, ne prepoznaje samo pojavno, faktografsko, nego i ono što je više od toga, što otvara mogućnost razumijevanja onoga što neki događaj jest u svojoj cjelovitosti, smisao koji on ima i u najtežim očitovanjima zla. Ne dajemo mi smisao događajima i vlastitom životu, nego naš Arhitekt, Stvoritelj. Na navedenom tragu Sveto pismo nije zapis koji prenosi tek neke faktografske podatke, nego otkriva ono što je više od njih, Božju prisutnost u ljudskim pothvatima i svemirskim događanjima, jer on na svoj božanski način upravlja prirodnim zbivanjima i poviješću te i iz zlih događaja može izvesti dobro. Povijest nije skup samo ljudskih podataka, nego prostor Božjeg djelovanja te on našoj suradnji s njime daje značenje i vrijednost povijesti spasenja. Zbog toga nije moguće složiti se s onima koji ustrajno ponavljaju kako u Hrvatskoj ništa ne valja i ništa se ne može. Zasigurno i kod nas je dobro i uspješno ono što Bog svojim djelovanjem među nama ostvaruje. Valja nam imati oko, pronicav duh koji to prepoznaje. Navedenu nadspoznajnu razinu zbivanja otkriva ljudski duh svojom pozornošću za Boga koju nazivamo vjera. Ona se ne bavi samo onim što je dohvatljivo ljudskim umom, nego i onim što je više od toga, a u što ga uvodi Duh Životvorac, ako mu se on vjerom otvori. Vjernik u svakom događaju čita „znakove vremena“, kako nas je poučio II. Vatikanski sabor, razaznaje govor Onoga koji je u pozadini sveukupne stvarnosti, njezin pokretač, temelj zakonitosti koje je drže na okupu da se ne surva u ništavilo, sve privodi cilju i svemu daje smisao. Razumljivo je da je Isus činio izvanredna djela samo ondje gdje je postojala vjera kojom se domet njegova čina vidio i po kojoj su ljudi postajali njegovim dionicima.
Spomenuli ste Sveto pismo. Možda bi bilo dobro da nam kažete još koju riješ o tome kako je ono ključ vjerničkog pristupa stvarnosti koja nas okružuje i događajima kojih smo dionici te nam može pomoći snaći se u sadašnjim teškim svjetskim okolnostima koje kod mnogih ljudi pobuđuju strah.
Pred nama je Veliki tjedan te zacijelo Isusov križ možemo promotriti kao svojevrsnu paradigmu prepoznavanja vjerom onoga što je u događajima više od faktografskoga. Naime, sam Isus je svoju muku i smrt protumačio kao zbivanje koje nadilazi ono što je Juda učinio izdajom, glavari svećenički i pismoznanci mržnjom, Pilat osudom, vojnici razapinjanjem. Dok ga Juda izdaje i predaje na muku i smrt, Isus se svojom božanskom slobodom predaje, žrtvuje za svakog čovjeka, nastupa ljubavlju kao najvećom Božjom moći i izdiže iznad zla, nepravde, mržnje i ubojstva, pobjeđujući na taj način sve negativno u zbivanju u koje je uključen, pa i samu smrt. Ono što je u Isusovoj muci i smrti više od ljudskog čina, jest Božja ljubav, koja tom događaju, zatvorenom u granice nemoći ljudskog zla, daje božanski smisao. Stoga nisu pobijedili oni koji su nastupili nasiljem i zlom, nego Onaj koji je u taj mračni događaj unio svoju nevidljivu moć ljubavi i na taj nas način „uveo u svu istinu“. Pojedinci koji Isusovu tvrdnju „istina će vas osloboditi“ svode na faktografsku razinu, oduzimaju joj pravo značenje. Zbivanje u svojoj cjelovitosti prepoznaje vjernik svojim budnim duhom, te Pobjedniku nad smrću povjerava svoju sudbinu, postajući na taj način i on dionikom toga događaja. Desni razbojnik pokraj Isusa na križu i rimski satnik pod križem vjerom su pristupili razini zbivanja na kojoj je djelatan Bog i ostvaruje svoj naum. Shvatili su da posljednju riječ o povijesnim događajima i pojedinim ljudima nema zlo i ono što čovjek čini, nego Onaj koji je ljubav, veća i moćnija od zla i smrti. Na tom tragu usuđujem se vjernički razmišljati i o suvremenim zlima, uvjeren da Bog nije predao svijet onima koji ga zatvaraju u granice vlastite sebičnosti i uskih interesa, odjelotvorujući ih u projekte zla i nasilja. Božja djelatna ljubav kao jedina istinski pobjednička snaga jamac je da se postojeća stvarnost neće potrošiti sama u sebi i uništiti zlom kojim čovjek nastupa. Njoj vjerovati i u najtežim povijesnim i svemirskim zbivanjima, njoj se povjeriti, s njome surađivati donosi oslobođenje, vedrinu i mir, učvršćuje nadu u konačni uspješan ishod povijesti. To nije optimizam bez pokrića, nego vjernički realizam, koji računa s Bogom i njegovim mogućnostima.
Pred nama je najveći kršćanski blagdan Uskrs. Što bi Isusovo uskrsnuće trebalo značiti za suvremenog čovjeka?
Zanimljivo je kako gotovo svaki čovjek voli natjecanja i pobjedu, između ostalog u znanju, različitim vještinama, sportu, gospodarstvu. U toj činjenici moguće je prepoznati da je Bog u naš životni kôd upisao pobjedu koja se s nama treba konačno zbiti, za čim i nesvjesno težimo a koju je u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću za nas ostvario. Isus, naime, nije samo umro za nas, nego i uskrsnuo. Jer, što bi značile naše djelomične pobjede ako ne postoji konačna životna pobjeda i mi skončavamo kao gubitnici? Kakav bi to bio Bog koji bi nas pozvao u postojanje i dopustio da nestanemo u smrti, u velikom ništa, kako je govorio jedan naš pisac? Sv. Pavao je u Isusu Kristu otkrio Boga koji je zametnuo natjecanje s obzirom na život i smrt te je strategijom ljubavi moćnijom od smrti izvojevao pobjedu života zasvagda i za sve. Ne postoje očevici događaja uskrsnuća, ono je nad povijesna stvarnost koja se zbila u našem svijetu. No, izabranim svjedocima on se nakon smrti ukazivao, uvjeravao ih da kao čovjek živi na višoj ili najvišoj razini postojanja, koja je Božje djelo a ne ljudski doseg. Učenici stoga jednostavno svjedoče: „A Bog ga uskrisi od mrtvih!“ Zacijelo nas iskustvo ne vara: zlo nije moćnije od dobra, mržnja od ljubavi, smrt od života, te u našim umiranjima susrećemo više od onoga što je granica našeg postojanja. Navješćujući Isusovu i našu pobjedu u njemu Apostol oduševljeno pita: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ I dodaje: „Bogu hvala koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu!“ Dok propitujemo tko će pobijediti u ratovima koji trenutačno plamte u svijetu nanoseći silno zlo, što će konačno biti od našega svijeta, valja nam se podsjetiti da je umrli i uskrsli Isus Krist Božji argument kako nije pobjednik onaj tko je jak oružjem, nego ljubavlju, Božjom svemirskom životvornom snagom. Stoga je i ovogodišnjeg Uskrsa svatko od nas u Hrvatskoj pozvan što cjelovitije založiti se za druge, obiteljski i društveno, napose za slabe i siromašne, i na taj način svrstati se među Isusove pobjednike za vječnost. To osobito želim hrvatskim braniteljima, koji su izvojevali pobjedu na bojišnici, a sada je trebaju ostvariti nad onim što nas razara u našim srcima i savjestima i u međusobnim odnosima.
Papa Franjo je u visokoj dobi, a u posljednje je vrijeme bio i u bolnici zbog upale pluća. Kako gledate na njegov pontifikat i budućnost Katoličke Crkve?
BISKUP: O papi Franji moguće je govoriti s različitih polazišta. No, za mene kao vjernika Katoličke Crkve on je prije svega nasljednik sv. Petra, kojeg je Isus prozvao stijenom na kojoj gradi svoju Crkvu. Ne postoji Petrova, Pavlova ili Franjina, nego samo Isusova Crkva, i jer je on njezin božanski utemeljitelj, po njegovu obećanju „vrata paklena neće je nadvladati“. Premda on kao uskrsli Gospodin vodi Crkvu u snazi svoga Duha, papa Franjo kao nasljednik sv. Petra nije mrtvo oruđe u njegovim rukama, kojim se on služi da bi ostvarivao njezino poslanje. Petrovu zadaću naviještanja radosne vijesti i „utvrđivanja braće u vjeri“ papa vrši punom osobnom odgovornošću u zajedništvu Crkve, na čelu biskupâ kao zbora apostolskih nasljednika, trajno osluškujući što Duh Sveti govori Crkvi u suvremenom svijetu, pa i po onima koji su protivni i njoj i evanđelju. Dvanaestogodišnji pontifikat papa Franje označen je njegovim naporima da pokrene Crkvu u prihvaćanju svakog čovjeka sa svim njegovim poteškoćama, nesnalaženjima i lutanjima. U duhu je to Konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ II. vatikanskog sabora, koji je snažno ustvrdio: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovom srcu.“ Nama koji smo navikli na europski način razmišljanja o čovjeku i životu može se pokatkad učiniti da papa Franjo koji je došao na Petrovu stolicu iz Latinske Amerike svojim pristupima odudara od onoga što je tradicionalno poimanje Katoličke Crkve. Potičući nas da određena pitanja i probleme promišljamo sveobuhvatnije i smjelije, on nam pomaže rasti u svijesti da je Katolička Crkva opća, sve-svjetska Isusova stvarnost, ne samo geografski, nego i s obzirom na pitanja i probleme. Iskustvo pastoralnog djelovanja u društvenim okolnostima Latinske Amerike gdje nije bilo stradanja II. svjetskog rata i komunističkog progona kao u Europi, izgradilo je u papi Franji neke socijalne osjetljivosti i evanđeoske odgovore na konkretne ljudske situacije s drugačijim naglascima nego li su naši. S tim je, smatram, povezan i papin drugačiji pristup kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca nego li je hrvatski, te nam se njezina odgoda u prvi mah može učiniti kao određena nepravda prema Blaženiku. No, uvjerava nas papa Franjo da je to u službi dobra opće Crkve kako ga on vidi. Spomenuti pristup njegovoj službi omogućuje nam da i navedenu – kao i sve druge njegove odluke – primimo s raspoloživošću vjere i uvjerenjem da će se Stepinčeva kanonizacija ostvariti kad to Providnost koja vodi povijest bude htjela. A na nama je da po primjeru i zagovoru bl. Alojzija u današnjim hrvatskim i svjetskim okolnostima budemo vjerni Bogu i Crkvi poput njega u onim teškim zbivanjima sredinom dvadesetog stoljeća. Naglasio bih još da papa Franjo djeluje iz svijesti kako Crkva nije poslana boriti se protiv suvremene kulture, njezinih problema i zastranjenja, napose antropoloških, nego ih evangelizirati, te mu trebamo biti zahvalni za hrabrost koju očituje, i s njime surađivati. Vjerujem da ga pri tom vodi Duh Sveti, te se ne bavim onim što mi se kod njega sviđa ili ne sviđa, nego u spomenutom duhu prihvaćam njegovo vodstvo Crkve. Molim Gospodina da mu podari zdravlje kako bi mogao dokraja izvršiti svoje poslanje.
Prvi ste požeški biskup, na čelu Požeške biskupije bili ste 27 godina i udarili njezine temelje u svakom pogledu. Na prostoru Biskupije zatekli ste mnoge razrušene crkve među njima i voćinsku crkvu uz čije rušenje su 13.12.1991. godine stradale i brojne nevine civilne žrtve toga mjesta. Obnovljena je crkva vjerna rekonstrukcija gotičke građevine, a opremljena je suvremenim umjetničkim djelima u interijeru, među kojima se ističe veliki križ Šime Vulasa u prezbiteriju. Jeste li danas, s odmakom, zadovoljni tim spojem? Kakve su bile reakcije u vremenu postavljanja, je li bilo otpora takvim rješenjima?
Nisam imao dvojbe da voćinsku crkvu treba obnoviti u njezinu povijesnom obliku. Na to me među ostalim potaknulo i poznavanje njemačke situacije nakon II. svjetskog rata, kad su mnogi sakralni spomenici rekonstruirani te je gradovima i selima vraćen njihov povijesni identitet. Smatrao sam da je našem sadašnjem naraštaju dužnost obnoviti navedenu crkvu jer voćinske brojne žrtve koje su istovremeno stradale s razaranjem tog zdanja, kao i hrvatski branitelji koji su položili svoje živote za našu slobodu ne zaslužuju da se pomirimo sa stanjem koje su stvorili njezini rušitelji i ubojice nedužnih civila. Tim više što je voćinska crkva jedno od posljednjih većih gotičkih zdanja u istočnom dijelu naše domovine, ali i na ovim europskim prostorima, jer preko Dunava susrećemo drugi kulturni krug. Kao omiljelo marijansko svetište crkva je prirasla srcu vjernika i ima za njih nemalo duhovno značenje, te sam i zbog tog jakog pastoralnog razloga držao važnom njezinu obnovu. Arhitektura crkve bila je dovoljno dokumentirana prije rušenja te je Ministarstvo kulture na našu molbu prihvatilo projekt njezine rekonstrukcije. Prof. Vladimir Bedenko s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu generalnog vikara Josipa Devčića sa strane Požeške biskupije rado je preuzeo vodstvo radova, ali ne za dugo. Nastavio ih je njegov asistent Boris Vučić Šneperger i s posebnom upornošću tijekom gotovo deset godina sa stručnjacima slagao kamen po kamen njezina povijesnog oblika a Ministarstvo kulture pratilo svojom mjerodavnošću i financijskom potporom. Na kraju smo 2010. dobili čudesno lijepu građevinu, koju je valjalo opremiti, jer sav je njezin namještaj bio uništen u rušenju, da bi 2011. mogli imati slavlje njezine posvete. Bio sam uvjerenja da pri tom treba postupiti onako kako se to radilo u mnogim crkvama kad su se u različitim epohama unosila u njih suvremena umjetnička djela koja su ih obogaćivala, ne dirajući njihov arhitektonski identitet. Nisu, naime, rijetki slučajevi da su u nekoj crkvi našli mjesto svi povijesni umjetnički stilovi. Smatrao sam da i suvremena umjetnost ima mogućnost izraziti sadržaj vjere i služiti bogoštovlju te smo nekim živim umjetnicima povjerili da izrade pojedine dijelove opreme: slikaru Ivanu Bifflu vitraje, koje su darovali pojedini gradovi u Požeškoj biskupiji, akademiku Šimi Vulasu središnji veliki drveni križ u svetištu, znak pobjede Isusovih i naših stradanja te kameni oltar i ambon, za koje je grad Požega pomogao pokriti troškove, Hrvoju Ljubiću vratnice glavnih ulaznih vrata i sporedna vrata, Josipu Poljanu tabernakul i neke druge pojedinosti, Vasiliju Jordanu križni put. Crkvene kapele ukrasili smo mozaicima replika slika preminulih umjetnika Ive Dulčića i Ljube Ivančića, koji su u 20. stoljeću ostavili značajan trag sakralnog izraza. Bio sam i sam iznenađen da su povjesničari umjetnosti i drugi stručnjaci takav pristup pohvalili a vjernici, napose hodočasnici prihvatili uređenu crkvu u prepoznatljivoj sakralnosti gdje sve uzdiže prema gore, omogućujući da slika Gospe Voćinske progovori svom svojom povijesnom snagom, kao znak da ono što mržnja razori, ljubav izgrađuje, da pobjeđuje duh nad materijom pretvorenom u ruševinu. Nisam od nikoga dobronamjernog čuo negativnu kritiku izvedena stanja, nego samo pohvalu i zahvalu. Posjetitelji crkve pronalaze sebe ne samo u njezinim arhitektonskim nego i u duhovnim proporcijama, osjećaju se u njoj uzdignuti u božansko i duboko sjedinjeni sa svima onima koji su u njoj tijekom povijesti očitovali svoju vjeru i odanost Isusovoj Majci. Voćinska crkva sakralni je dragulj u srcu Hrvatske, spomen naših stradanja i pobjeda, živo marijansko svetište, srdačno susretište Boga i čovjeka zagovorom Isusove Majke, u kojem sam i sâm pronalazio duhovnu snagu za svoje biskupsko služenje. Duboko sam sinovski zahvalan Gospi Voćinskoj za sve što sam ondje primio, trajno ohrabrivan vjerom Božjeg naroda na brojnim hodočašćima.
Zašto se uz crkvu podigli i Memorijal, tj. spomenik voćinskim žrtvama nazvan »U Majčinu naručju« i koje je njegovo značenje?
Donoseći odluku o obnovi razorenog gotičkog zdanja župne i svetišne crkve u Voćinu, smatrao sam da ona treba biti i spomen na više od četrdeset nedužnih voćinskih civila koji su okrutno ubijani istovremeno s rušenjem crkve, kao i na poginule ili umrle hrvatske branitelje. Želio sam da voćinsko svetište bude lječilište ratnih rana, mjesto kajanja za naneseno zlo, praštanja počiniteljima, pomirenja i nade. Spomen žrtvama nazvali smo Memorijal „U majčinu naručju“, postavili ga s desne strane glavnog ulaza u crkvu da se svaki hodočasnik koji dolazi u voćinsko obnovljeno svetište zaustavi i pomoli za ubijene i poginule stradalnike svih nacionalnih pripadnosti te ih na taj duhovni način položi Mariji u naručje i združi s njezinim Sinom Isusom Kristom kako bi oni u njegovoj muci i smrti našli svoj smisao i mir. Umjetnik Josip Poljan izradio je za Memorijal u bronci Isusa u Marijinu krilu, nazvan Pietà. Dodao je i treći lik u kojem prepoznajemo Ivana evanđelista, kojem je Isus pod križem predao Mariju za Majku a njega Majci za sina. U tom trećem liku svaki hodočasnik otkriva i sama sebe kao sina ili kćer koje je Isus na križu predao svojoj Majci, spremne da sve voćinske ratne stradalnike povjere Isusovoj Majci kao njezine sinove i kćeri, pritječući na taj način duhovno u pomoć svima ranjenima u duši i tijelu. Svakog se 13. prosinca ondje odvija znakovit duhovno-molitveni program na spomen voćinskim žrtvama i drugim stradalnicima.
Požega se odlikuje svojim Dijecezanskim muzejom, u kojem velik dio zbirke moderne i suvremene umjetnosti čine djela darovana osobno Vama. Kako ste uspostavljali tako dobre kontakte s nekima od naših najvećih suvremenih umjetnika, što mislite da je presudilo njihovim odlukama da baš Vama osobno i Požeškoj biskupiji daruju svoja djela?
Požeška biskupija nalazi se na prostoru koji je u prošlosti stradavao. Naše crkveno srednjovjekovlje najvećim dijelom je nestalo u doba Osmanlija, nemali broj obnovljenih sakralnih zdanja nakon toga bio je uništen ili oštećen, napose u vrijeme II. svjetskog rata a gotovo cijela Zapadna Slavonija doživjela je razaranja u Domovinskom ratu. Zbog identitetskih razloga smatrao sam veoma važnim prikupiti ostatke onoga što se od pokretne sakralne baštine još moglo naći te preuzeti iz župa predmete koji su izvan liturgijske uporabe da ne propadnu i sve njih kao svjedoke trajanja Crkve na našim prostorima smjestiti u Dijecezanski muzej. Svjestan činjenice određene kulturne praznine na prostoru od Zagreba do Osijeka želio sam sakralnoj baštini pridružiti i umjetnička djela hrvatskih slikara i kipara XX. stoljeća također kao jedno od svjedočanstava našeg identiteta. Navedeni projekt usudio sam se pokrenuti jer sam se u vrijeme svoga postdiplomskog studija u Rimu ponešto uputio u svijet umjetnosti. Mnogo toga naučio sam od mons. Đure Kokše, tadašnjeg rektora Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima, s kojim sam posjećivao i određene talijanske umjetnike. On je među ostalim podupirao povremeni rad Ivana Lackovića Croate u Rimu, povezao ga s osobnim tajnikom pape Pavla VI. mons. Pasquale Macchijem, dobrim poznavateljem suvremene umjetnosti, zauzetog u sređivanju Moderne galerije Vatikanskih muzeja, oduševljenim osobito Lackovićevim sitno-crtanjem te je za njega upotrebljavao naziv kojim je ioslovljavan Julije Kllivć: „maximus in minimis“ – „najveći u najmanjem“. Imao sam ga prilike susretati kod mons. Kokše u vrijeme Lackovićevih boravaka u Rimu. Njegovim su zauzimanjem u Modernu galeriju Vatikanskih muzeja smještena i djela nekih hrvatskih umjetnika, među njima i naivaca. Sve to zajedno s velikim kulturnim rimskim bogatstvom oblikovalo je moj pristup likovnim umjetnostima. Nakon povratka iz Rima rado sam se u Zagrebu zanimao za sakralnu umjetničku baštinu, povezivao s umjetnicima, povjesničarima umjetnosti na Institutu za povijest umjetnosti i restauratorima, s kojima sam ostvarivao određene projekte. Osobito je bio izazovan rad na velikoj izložbi „Sveti trag“, koju sam pokrenuo 1994. prigodom 900. obljetnice prvog pisanog spomena Zagreba i Biskupije te prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, postavljenoj u prostorima Muzeja Mimara, za koju je sinopsis izradila Željka Čorak a scenski postav Zlatko Kauzlarić Atač. Izrađen je i katalog navedene izložbe, po svom obimu jedna od najobimnijih tiskovina te vrste. Ušao sam u širok krug djelatnika u kulturi, napose umjetnika. Nije mi se tada činilo smislenim skupljati umjetnička djela samo zato da bih se mogao hvaliti kako imam svoju zbirku i držati je pohranjenu izvan pogleda javnosti, nego sam toliko primao na dar, koliko sam mogao staviti na zidove svoga stana. No, to je nadoknađeno novim brojnijim darovnicama nakon moga imenovanja za požeškog biskupa 1997. godine. Postala mi je, naime, razvidno određeno provincijalno stanje Slavonije i s obzirom na kulturu, jer se većina kulturnih događanja ostvarivala u Zagrebu, Splitu i još ponekom južnom gradu. Predstavio sam prijateljima umjetnicima svoj projekt da u Požegi, gradu bogate kulturne prošlosti osnujem Dijecezanski muzej u kojem bi bila smještena sakralna baština s područja Požeške biskupije i pored toga izložena djela značajnijih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća. Stvoreno povjerenje urodilo je prihvaćanjem navedenog prijedloga te su pojedini umjetnici na moju molbu darovali svoja djela za spomenutu biskupijsku svrhu i tako smo oblikovali Galeriju suvremene umjetnosti Požeške biskupije. Smatrao sam da pri tom ne treba ići za brojnošću autora i djela, nego za kvalitetom i predstavljanjem pojedinog značajnijeg umjetnika u njegovim stvaralačkim etapama. Supruga Ive Dulčića Miroslava među prvima je darovala određeni broj njegovih djela, a uz njega su rado htjeli biti izloženi u Muzeju i drugi. No, pojedini umjetnici željeli su meni osobno darovati svoja djela, kao i nemali broj prijatelja prigodom moga biskupskog ređenja i tijekom 27 godina službe. Prihvatio sam te darove i pored biskupijske Galerije suvremene umjetnosti oblikovao svoju vlastitu Zbirku kako bih na taj način sačuvao spomen na pažnju, poštovanje i ljubav onih koju su mi darivanjem umjetnina iskazali. Ova osobna Zbirka nema samo umjetničku nego i povijesnu vrijednost, jer je svojevrsni spomenik svima onima koji su se svojim plemenitim odnosom prema prvom požeškom biskupu ugradili u početke Požeške biskupije. Uz likovni dio Zbirke sredio sam pod-zbirku grafika, medalja i plaketa, etnografsku pod-zbirku sa značajnim brojem ručnih radova moje majke Ljubice što ih je za mene izradila napose kad sam postao biskupom, te djela umjetničkog obrta, gdje su najzastupljeniji stakleni predmeti. Likovna djela iz moje Zbirke dobrim dijelom izložena su u Dijecezanskom muzeju u Požegi zajedno s umjetninama iz biskupijske Galerije. Zbirka se uvećavala i na taj način što su mi župnici i vjernici prigodom mojih pohoda župama nastojali uručiti dar za koji su znali da će me obradovati. Na taj sam način među ostalim primio i nemali broj rukotvorina i likovnih predmeta, koji pokatkad nisu bili značajnije umjetničke kakvoće, ali su bili izraz vjerničke ljubavi, plemenitosti i dobrohotnosti prema meni te ih nisam otuđio nego u novije doba velikim njihovim dijelom ukrasio prostore biskupijskih odgojno-obrazovnih ustanova. Ljubomorno čuvajući sve predmete koje sam prikupio za biskupijsku Galeriju i osobno primljene tijekom 27 godina svoga biskupskog služenja, promicao sam jednu važnu pastoralnu sastavnicu na početku Požeške biskupije: dijalog između vjere i kulture, evangelizaciju kulture i evangelizaciju kulturom.
Požešku baroknu katedralu ukrašavaju prekrasne vratnice Marije Ujević-Galetović, a njezinu unutrašnjost dvije velike zidne slike Đure Sedera. S kojim izazovima ste se suočavali u ovom spoju baroka i suvremene umjetnosti i kako su na to reagirali povjesničari umjetnosti? Kako je tekla suradnje sa spomenutim umjetnicima?
BISKUP: Po mišljenju stručnjaka požeška katedrala jedno je od najvrsnijih arhitektonskih zdanja kasnog baroka u Hrvatskoj, koje nije imalo mogućnosti u doba gradnje biti opremljeno na onaj način kako je to bila većina drugih sakralnih građevina toga doba kod nas i u Europi. Najvećma je to spriječio sedmogodišnji rat tijekom kojeg je crkva podizana. Stoga je koncem 19. i početkom 20. stoljeća ona bila temeljito iznutra uređena u onodobnom historicističkom duhu, te su je tada oslikali Mate Celestin Medović i Oton Iveković. Osnutkom Požeške biskupije ona je postala stolnom crkvom i trebali smo je urediti za katedralna liturgijska slavlja. U suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Osijeku i skupinom povjesničara umjetnosti i liturgičara izradili smo koncept njezina uređenja, koji je postupno ostvarivan, najvećim dijelom 2007. godine prigodom desete obljetnice utemeljenja Požeške biskupije. Među ostalim bilo je predviđeno da se i pojedine skromne sastavnice crkvene opreme oplemene novim umjetničkim rješenjima, kao i da se na zvonik podignu nova zvona a na pjevački kor postave nove orgulje i uredi kripta katedrale. Bio je to delikatan pothvat jer je trebalo izbjeći da se bilo čime umanji vrijednost zatečenog stanja barokne arhitekture i barokno-secesijske opreme, napose fresaka spomenutih umjetnika određene kolorističke suzdržanosti. U skladu s time birani su umjetnici čija smo djela unijeli u crkvu, te je Đuro Seder izradio velike ali nenametljive slike Isusova rođenja i uskrsnuća, koje su bile postavljene na zidove bočnih crkvenih kapela u vrijeme restauriranja dvaju historicističkih oltara, a ispod njih je bio postavljen tabernakul i postolje kipa Gospe Lurdske u izradi akademika Šime Vulasa. Kuzma Kovačić i Hrvoje Ljubić izradili su metalne predmete, a Marija Ujević-Galetović brončane vratnice na trojim ulaznim vratima i opremu kripte s kapelom sv. Ivana Pavla II. utemeljitelja Biskupije i njegovim brončanim kipom. Povjesničari umjetnosti složni su u ocjeni da oprema crkve na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nije zasjenila kasno baroknu arhitekturu i oduzela joj snagu, nego ju je na svoj način podcrtala, te da se to isto zbilo i s najnovijim uređenjem. U tom pogledu posebno je zanimljiv komentar koji je među ostalim dala akademkinja Željka Čorak i umjetnik Tomislav Buntak.
Na području Požeške biskupije osobito je razvijeno katoličko obrazovanje i odgoj. Biskupija ima najveći broj katoličkih škola u Hrvatskoj. Zašto je za Crkvu važno osnivanje katoličkih obrazovnih ustanova i na koje poteškoće ste nailazili i još nailazite po tom pitanju?
Poznato je kako je papa Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu o osnutku Požeške biskupije ustvrdio da uspostavlja novu mjesnu Crkvu kako bi se „preslavno djelo evangelizacije“ nastavilo novom snagom. Demokratski razvoj Hrvatske i njezino osamostaljenje otvorili su mogućnost evangelizacijskog iskoraka nove Biskupije i na javno područje, te sam smatrao da to u smislu spomenutog papina Apostolskog pisma treba oživotvoriti u nekoliko pastoralnih projekata. Bio sam uvjeren da požeška mlada Biskupija može i treba dati svoj doprinos društvenim promjenama u Hrvatskoj nakon komunističkog sustava vladavine ne uključujući se u međusobna optuživanja različitih društvenih skupina nego prvenstveno zauzetošću u odgoju i obrazovanju mladih naraštaja i njihovu usvajanju evanđeoskih vrijednosti, koje su obilježile četrnaest stoljetno hrvatsko biće i učinile ga prepoznatljivim u njegovu identitetu. Naime, kad mladi ljudi koji prođu kroz katoličke škole preuzmu javne dužnosti na različitim društvenim razinama, za očekivati je da će oni usvojenim vrijednostima mijenjati hrvatsko društvo na bolje. Mukotrpan je to put, ali smislen za nove naraštaje i hrvatsku državu. Na taj način Crkva služi humanizaciji našega društva. Ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice o suradnji na području odgoja i kulture, potpisan 1996. godine naznačio je osnovne koordinate navedenog crkvenog djelovanja, dok su provedbenim ugovorom Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije 2011. godine definirale pojedine specifičnosti katoličkog školskog sustava u odgojno-obrazovnom poretku Republike Hrvatske. No, u ostvarivanju tog ugovora susrećemo se s različitim poteškoćama i problemima. Oni se ogledaju ponajprije u mentalitetu baštinjenom iz vremena komunističke vladavine kad je jedino javna škola imala pravo postojanja te između ostalog neki visoki dužnosnici i danas na svoj način zastupaju mišljenje da je javna škola nešto redovito i prihvatljivo a katoličke škole nešto što se ne uklapa u jedinstveni pristup odgoju i obrazovanju. Za razliku od privatnih škola, katoličke škole su neprofitne ustanove, Crkva ih ne osniva zbog zarade, nego zbog evanđeoskog služenja čovjeku i pomoći roditeljima u njihovu pravu da djecu odgajaju po svojoj savjesti. Roditelji djece koja pohađaju katoličke škole plaćaju porez jednako kao i roditelji djece u javnim školama te bi se očekivalo da država tim školama osigura svu logistiku kao i javnim školama. To se kod nas cjelovito još ne ostvaruje te se roditelji djece koja pohađaju katoličke škole osjećaju u lošijem položaju od roditelja djece u javnim školama, što nije zdravo za demokratsko društvo. Navedena problematika odražava se i u nastojanju da se zbog promijenjenih okolnosti, među kojima je i osnivanje katoličkih osnovnih škola sklopi novi provedbeni ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije na spomenuti međunarodni ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Već duže vrijeme prijedlog ugovora Hrvatske biskupske konferencije čeka na red u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih. Nadamo se da će zbog dobra naših obitelji i mladih naraštaja on biti uskoro razmotren, zajednički usklađen i potpisan. Bilo bi, naime, višestruko neprilično za dvije visoke potpisnice spomenutog međunarodnog ugovora da ne djeluju „in favorem“ njegove što uspješnije provedbe.
Na području Požeške biskupije djeluje i jedina katolička bolnica u Hrvatskoj. Kako je došlo do njezine uspostave baš na području ove Biskupije? S kakvim poteškoćama se ona susreće u radu te očekujete li da će radna skupina čiji ste i Vi član ispred Hrvatske biskupske konferencije zajedno s predstavnicima Ministarstva zdravstva riješiti osnovne probleme?
Slijedeći Isusov evanđeoski poziv učenicima: „Idite i naviještajte Kraljevstvo nebesko, bolesne liječite…“ Crkva je u Hrvatskoj od davnine bila među prvima zauzeta i na zdravstvenom području. U vrijeme komunističke vladavine to joj je onemogućeno, njezine zdravstvene ustanove oduzete, a u demokratskim promjenama uglavnom su vraćeni samo nekadašnji nazivi nekih značajnih zdravstvenih ustanova, kao što je primjerice „Bolnica sestara milosrdnica“ u Zagrebu. Osobitu ulogu na tom području imao je Bolnički red sv. Ivana od Boga, nazvan kod nas Milosrdna braća, koja su imala i u Zagrebu svoju bolnicu na početku Ilice nedaleko Trga bana Josipa Jelačića, na čijem se mjestu danas nalazi crkva ranjenog Isusa. U talijanskoj Lombardo-venetskoj provinciji među Milosrdnom braćom je i nekoliko Hrvata, koji su nastojali ponovno uspostaviti u Hrvatskoj djelovanje svoga reda. Drago mi je što smo se uspjeli s njima sporazumjeti da to bude na Strmcu u Požeškoj biskupiji, u proširenom zdanju nekadašnje plućne bolnice koju je dao izgraditi Andrija Štampar, rodom iz Brodskog Drenovca nedaleko Požege, pionir zdravstvenog prosvjećivanja kod nas u XX. stoljeću. Braća iz spomenute Provincije kupila su spomenutu zgradu, uložila u njezinu obnovu, proširenje i opremu značajna novčana sredstva te prije 13 godina otvorila Specijalnu bolnicu za psihijatriju i palijativnu skrb sv. Rafael. Ustezao sam se dati im dopuštenje za djelovanje u Požeškoj biskupiji sve dok njihova bolnica kao neprofitna ustanova nije postigla dogovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje kako bi pokrićem bolesničkih troškova mogli primati u bolnicu i najsiromašniji sloj građana, kojih je nemali broj u Slavoniji. U okviru svoga evanđeoskog poslanja Crkva, naime, ne osniva privatne zdravstvene ustanove radi dobiti, ne bavi se elitističkim zdravstvom, nego kao javna ustanova evanđeoski služi bolesnicima, te je u tom smislu potrebno naći model pokrića njihovih troškova. Po izjavi nadležnih zdravstvenih vlasti, spomenuta bolnica na Strmcu primjerno funkcionira a Hrvatska biskupska konferencija i Ministarstvo zdravstva trenutačno izrađuju prijedlog ugovora o suradnji Crkve i Vlade Republike Hrvatske na zdravstvenom području, kako bi se spomenutu bolnicu i druge moguće crkvene zdravstvene ustanove u njihovoj specifičnosti što bolje ugradilo u pravni zdravstveni poredak Republike Hrvatske. Razgovori teku u ozračju spremnosti da se pronađu prikladna rješenja za služenje Crkve javnom zdravstvenom dobru naših građana, u kojem je posebno tražena palijativna ili hospicijska skrb. Nadamo se da će razgovori biti uspješni.
I za kraj molimo za Vašu uskrsnu čestitku našim čitateljima.
S osjećajima uskrsne radosti i osobitog poštovanja upućujem uredništvu i čitateljima „Vijenca“ Isusov uskrsni pozdrav: „Mir vama! Ne bojte se“! U vremenu brzih i nepredvidivih promjena, nesigurnosti i gubitka nade, posebnom snagom odzvanja ovog Uskrsa jubilejske 2025. godine poklik što ga liturgija stavlja u usta Marije Magdalene: „Surrexit Christus spes mea!“ – „Uskrsnu Krist nada moja!“. On nas podsjeća da konačna budućnost ne dolazi iz ljudskih nego iz Božjih mogućnosti, a ime joj je Isus Krist, pobjednik nad zlom i smrću. Dok svima od srca čestitam svetkovinu Uskrsa, zajedno se s mnogima od vas radujem što smo u Crkvi po svetom krštenju u Isusu Kristu postali dionici prijelaza iz naših umiranja u Božju pobjedu života, uvršteni među njegove hodočasnike nade. Neka svjetlo i snaga uskrslog Gospodina pomognu da u Hrvatskoj bude manje usredotočenosti na negativnosti, zlo i nemoć, a više na dobro, plemenitost i ljubav koji pobjeđuju zlo, promiču slogu i učvršćuju zajedništvo, obiteljsko i društveno. S Isusom Kristom možemo na taj način Lijepu našu učiniti još ljepšom. Zahvaljujem Matici Hrvatskoj što je ona to na svoj način činila tijekom svoje duge povijesti.
