Prigodom blagdana Krštenja Gospodinova požeški biskup msgr. Antun Škvorčević je nastupio u emisiji Radosna vijest koja je emitirana na Slavonskobrodskoj televiziji u nedjelju, 8. siječnja 2023. godine. Ovdje donosimo prijepis razgovora u cijelosti:
Hvaljen Isus i Marija, poštovani gledatelji.
Srdačno vas pozdravljamo iz sjedišta Požeške biskupije. U današnjoj emisiji prigodom Nedjelje Krštenja Gospodinova, razgovaramo o godini koja je iza nas, ali i svim izazovima u godini koja je pred nama te o pastoralnom i duhovnom životu požeške mjesne Crkve. Naš je gost i domaćin biskup Požeške biskupije msgr. Antun Škvorčević kojega srdačno pozdravljam.
Budući da smo još uvijek u božićnom vremenu, još jednom čestit vam i blagoslovljen Božić i na dobro vam došlo Gospodinovo Porođenje te u novoj godini želim vam puno zdravlja i blagoslova.
BISKUP: Najljepša hvala. Uzvraćam također svojim srdačnim čestitkama još uvijek za Božić, a onda želim svaki Božji blagoslov gledateljima Slavonskobrodske televizije u novoj 2023. godini.
Iza nas je godina u kojoj ste nizom programa, susreta i aktivnosti proslavili srebrni jubilej i dvadeset i pet godina Požeške biskupije. Svaki od njih ima svoju vrijednost, no koji je, po vašem mišljenju, bio najznakovitiji i najizazovniji? Jeste li zadovoljni kako je sve bilo organizirano? Uz kratak osvrt zasigurno valja uputiti izraze zahvalnosti dragom Bogu i svim vrijednim ljudima koji su pomogli u proslavi ovoga vrijednoga srebrnog jubileja.
BISKUP: Mislim da je vrijedno najprije podsjetiti kako smo u planiranju proslave nastojali imati dva dijela: radni i slavljenički. Naglasak nije bio na slavljeničkom dijelu zbog temeljnog razloga – Crkva je svojevrsna radna zajednica, radna organizacija. Ne u smislu proizvodno-potrošačkom, nego u smislu onog poslanja koje je Isus primio od Oca i kojega je trebao izvršiti. To je djelo koje je on ostvario, a potom ga provjerio Crkvi, nama vjernicima da ga mi nastavimo. Obično govorimo o trostrukom poslanju: proročkom, svećeničkom i kraljevskom. Proročko je naviještanje radosne vijesti, da nas Bog voli, da nas želi dovesti do punine života te da želi s nama ostvariti ono najbolje i najviše što može samo Bog. Drugo je svećeničko poslanje. Ono se odnosi na slavljenje i hvaljenje Boga, osobito u liturgijskim slavljima. Treće poslanje je Isusovo kraljevstvo, a ono se očituje u služenju. To je karitativna dimenzija Crkve koja je njezina bitna sastavnica.
Bio sam poprilično pogođen kad sam primio Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. o osnutku Požeške biskupije koje započinje riječima Praeclarum evangelizationis opus – Preslavno djelo evangelizacije. Papa započinje s radnim rječnikom, on kaže da postoji evangelizacijsko djelo koje nova biskupija treba nastaviti novom snagom. Odmah mi je prošlo, ne samo kroz pamet, nego i dublje, kako je zapravo Isus bio djelatnik Očev. Upravo tim „radničkim“, „djelatničkim“ rječnikom Isus je nastupao u puno prigoda. Najznačajnija je ona njegova izjava gdje kaže da je „žetva velika, a radnika malo“ (usp. Lk 10,2). Isus treba radnika. Na drugom mjestu Isus će reći: „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.“ (Iv 5,17). Spomenimo još i Isusovu prispodobu o vrijednim i lijenim slugama u 25. poglavlju Matejeva evanđelja. Jedan je dobio pet talenata, drugi dva, a treći jedan. Onaj s pet talenata je radio i stekao drugih pet. Onaj s dva je radio i dobio druga dva talenta. Pohvale do neba! Posljednji sluga je sakrio svoj talent i nije radio ništa. Isus ga je nazvao „zlim i lijenim slugom“ te ga izbacio u tamu „gdje će biti plač i škrgut zubi“ (usp. Mt 25). Kako da nakon ovih riječi ne radimo i ne djelujemo u Crkvi? Želio bih dodati još jednu Isusovu riječ gdje on kaže kako smo pozvani sve učiniti i „kad sve učinite recite sluge smo beskorisne“ (usp. Lk 17,10). Drugim riječima, moramo sve učiniti i na kraju priznati kako smo sluge beskorisne zbog toga što učinak našem djelovanju ne dajemo mi, nego Bog. To potvrđuju i neke Isusove slike: sjeme treba posijati, a ne daješ ti da raste (usp. Mk 4,26-29); treba graditi, ali čvrstinu gradnji ne dajemo mi, nego Bog (usp. Mt 7,24-27). Osim toga, sv. Pavao je silan primjer radnika. Za svoju ovogodišnju božićnu poruku uzeo sam sliku naših nogometnih navijača koji s velikom strastvenošću i zauzetošću navijaju da pobjedi ono što je ljudsko u nogometu. Kako ne biti strastven i zauzet Isusov djelatnik da njegovo pobijedi u ovoj našoj Hrvatskoj koju volimo? Najljepše i najviše je volimo onda kada to činimo na Isusov način.
Pri izboru središnjeg radnog programa prigodom obilježavanja obljetnice Biskupije, pomogao nam je papa Franjo poticanjem sinodskog procesa. Prvo su održana okupljanja po župama, a onda na kraju u Požegi na Biskupijskom danu. To je bila svojevrsna provjera našega zajedničkog hoda u smislu krsnog poslanja. Svaki je od nas u krštenju uspostavljen u dostojanstvo sinova i kćeri Božjih, ali uspostavljeni smo i u dostojanstvo rada, poslanja, djelovanja i svjedočenja onoga što je Isus Krist i što smo mi postali u krštenju. To nam je pomoglo da na Biskupijskom danu dođemo do određenih odluka koje želimo provoditi u sljedećoj i u daljnjim godinama naše Biskupije baš kao djelatnici na onome Isusovom poslanju koje je sastavni, bitni dio našega kršćanskog života.
Slavljenički dio programa imao je svoje središte u marijanskom svetištu u Voćinu, jer je naša Požeška biskupija označena marijanskom duhovnošću, a to je duhovnost koja privodi Kristu kao jedinom spasitelju čovjeka. Naša marijanska okupljanja zaista očituju pripadnost Isusu Kristu u njegovoj Crkvi pa se uvijek obnavljamo u svijesti da smo Isusovi i da smo članovi njegove Crkve te da onda budemo odvažniji navjestitelji – ne neke ideologije – nego svjedoci Isusa Krista i njegova spasenja.
Prigodom spomenute proslave, voćinska je crkva proglašena Manjom bazilikom. Može li se reći da je to bio događaj od velike povijesne važnosti?
BISKUP: Da, to je nakon svih voćinskih stradanja uistinu jedan snažan događaj. Neku crkvu proglašava bazilikom Sveti Otac preko Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. To znači da je Voćin ubrojen među one ugledne crkve u svijetu koje je potvrdila Sveta Stolica kao dostojna mjesta prije svega prisutnosti otajstva Božjega, u ovom slučaju posredovanjem Isusove Majke, a potom mjesta gdje se zaista nastoji živjeti izvorna kršćanska duhovnost koja ima značenje ne samo za to mjesto gdje je ta crkva, nego i šire.
Pored obilježavanja srebrnog jubileja Vaše biskupije, svakako je važno spomenuti i dvadeset i petu obljetnicu vašega biskupstva, odnosno pedesetu godinu svećeništva koje smo imali priliku proslaviti zajedno s Vama u Vašoj rodnoj župi u Davoru. Što je u tome razdoblju poslanja za vas osobno i kao svećenička i kao čovjeka bio najveći izazov? Jeste li ikada i u čemu dvojili ili ste se jednostavno prepuštali Božjoj milosti i providnosti?
BISKUP: Za mene je trajan izazov biti svećenik, jer svećenik nije netko tko je samoga sebe smislio i nekamo postavio, nego je postavljen po Isusu Kristu, služenjem Crkve. Drugi najveći izazov je biti biskup u toj istoj Crkvi, na taj isti način. Spomenuo bih ipak jedan ili drugi događaj iz svog svećeništva i iz svog biskupstva koji su imali određenu težinu za moj svećenički i biskupski hod. Osobito težinu svećeništva i služenja u Crkvi doživio sam kao tajnik Odbora za pripravu prvog Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984. godine. Teret odgovornosti za cjelokupnu pripremu Kongresa uglavnom sam morao sâm ponijeti. Tada sam osjetio određenu nemoć, unatoč tome što sam imao dobre suradnike. Taj događaj se odvijao u okolnostima komunističkih vlasti. Bio sam pozivan na određene razgovore kao tajnik Odbora za pripremu Kongresa gdje mi se govorilo kako sam ja odgovoran ako se bilo što dogodi. Bio sam svjestan kako bilo tko može prouzrokovati neku provokaciju i tu sam osjetio da stojim pred jednim događajem koji bez Božje pomoći ne može dobro proći. Zahvaljujem Bogu za to iskustvo njegove providnosti i pomoći.
Drugi primjer u kojem sam doživio težinu iskustva moje ugrađenosti u poslanje Crkve dogodio se deset godina kasnije, odnosno 1994. godine. Bilo je to slavlje spomena 900. obljetnice prvog pisanog spomena Zagreba i Zagrebačke biskupije te priprema prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku. Tom prigodom zacrtao sam neke programe koji nisu bili jednostavni za izvedbu. To su programi na različitim razinama, od pastoralne, preko znanstvene, pa sve do kulturne. Nakon što sam postao biskup to mi je iskustvo osiguralo da sam mogao iz provjerenih stanja krenuti naprijed.
Kao biskup ipak sam doživio jednu nemoć. Došao sam u Požegu u prazan prostor. Župna kuća je bila u stanju gradnje jer je od krova do temelja bila preuređivana i rješavalo se pitanje vlage. Župnik je stanovao u gospodarskoj zgradi. U pripremi za uspostavu biskupije stanovao sam kod svoje obitelji u Slavonskom Brodu. Zadnju noć pred uspostavu biskupije i svoje biskupsko ređenje prespavao sam u susjednoj župnoj kući, jer je zgrada gdje je trebalo biti sjedište biskupije bila u devastiranom stanju. Naravno da sam se pred svim tim činjenicama i pred onim što je moje novo poslanje osjećao poprilično nemoćno. I tada sam s pouzdanjem u Božju pomoć krenuo.
Što se tiče zgrade sjedišta biskupije, tadašnji je požeško-slavonski župan providnosno predložio da to polu razoreno zdanje u središtu Požege nastoje svojim sredstvima obnoviti šest županija na kojima se prostire Požeška biskupija. Tim putem smo uspjeli ostvariti ono što sam smatrao nemogućim. I bilo je nemoguće ljudski gledano i bez Božjeg prsta ne bi se moglo izvesti.
Postavili ste visoko ljestvicu organizacije pastoralnog i duhovnog života u požeškoj mjesnoj Crkvi. Počevši od vjerskog odgoja djece i mladih do školstva, osobito su tu naglašene brojne katoličke škole koje ste osnovali, pa sve do graditeljskih pothvata, ekumenizma, kulture i umjetnosti. Velika je to baština i zaduženje za vašeg nasljednika, ali i za sve vjernike.
BISKUP: To jest određena baština, ali reći ću početna, koju smo nastojali zajednički, suradnički postavljati i ostvarivati. Ona traži kontinuitet i uvjeren sam da će netko tko dođe nakon mene znati i novim senzibilitetima i novom snagom i zauzetošću nastaviti na tom djelu, kako je papa Ivan Pavao II. nazvao, djelu preslavne evangelizacije. Spomenuli ste organizaciju. Potrebno je organizirati evanđelje da ono može, kako sv. Pavao kaže, „trčati“ (usp. 2 Sol 3,1). Pitanje je što to treba na pojedinim razinama čovjekova života učiniti da evanđelje bude što prisutnije i da bude svojevrsni orijentir, ali i svojevrsna snaga u našim ljudskim nastojanjima da bismo humanizirali svoje postojanje i dali mu smisao? Ne mi, nego smisao nam daje jedino Isus Krist. Upravo zato bilo je važno početi od siromašnih, a to je karitativna djelatnost s kojom smo krenuli odmah s osnutkom biskupije. Potom rad s obiteljima, osobito onima s brojnom djecom, zatim odgojno-obrazovna razina, osnivanje škola i dva doma, ovdje u Požegi za srednjoškolce i u Zagrebu za studente. Potom djelovanje na razini promicanja zajedništva među ljudima. Nakon iskustva rata, osobito u ovim dijelovima Hrvatske u zapadnoj i srednjoj Slavoniji gdje je ostao jedan grč i trag negativnosti koji je trebalo i treba liječiti. Na najbolji način to se možemo kada se povjeravamo Bogu, dakle molitvom. U tom smislu počeli smo održavati susrete čišćenja povijesnoga pamćenja, od Jasenovca do Slatinskog Drenovca. Od velike je važnosti nastojanje oko ekumenskih donosa. Misijska djelatnost mi je od početak bila na srcu jer kroz povezanost s pojedinim zemljama diljem svijeta, osobito u Kamerunu očitujemo širinu svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Jednako tako važno bilo je razvijati dijalog s kulturom, a onda i po kulturi graditi i održavati naš kršćanski identitet. Sve to, dakako, ide i organizacijskim putem. Organizacija je važna, ali ona nema smisao u samoj sebi, nego ukoliko služi svrsi za koju se pokreće. To je bio moj prvotni pristup, vjerujem ispravan, te sam i sebe i svoje suradnike uvjeravao ako nešto radimo nema smisla to činiti površno ili ravnodušno, nego sa žarom i kako najbolje možemo. Radi se o Božjoj stvari. Ako druge drugo radimo najbolje što možemo, kako ne bismo za Božju stvar u tom smislu još više nastojali.
Karitativna djelatnost posebno oslikava Požešku biskupiju kroz izrazito zapažen i snažan dvadesetpetogodišnji dugi rad biskupijskog Caritasa. Kolike su potrebe bile tada na početku osnutka biskupije kada ste ga osnovali, a kakve su danas na planu solidarnosti s najpotrebnijima?
BISKUP: Može se reći da su bile različite potrebe jer su obiteljske i šire društvene okolnosti bile drugačije. U novije doba imamo snažna iseljavanja iz ovoga dijela Slavonije te mnogi stariji ljudi ostaju sami na našim prostorima. To je stanje koje nismo imali 1997. godine kad je biskupija osnovana. Tu je pitanje Caritasa zaista dragocjeno jer on osigurava stotinu obroka tople hrane svakodnevno pojedincima koji su ostali sami. Katkada ti pojedinci i nisu ostali sami, ali su njihovi bližnji izgubili onu potrebnu osjetljivost i ne pomažu ih. Biskupijski Caritas nastoji odgovoriti u takvom tvrdom stanju jednog dijela našega društva. To nije samo pitanje materijalne pomoći. Danas imamo i siromaštvo koje je povezano s različitim ovisnostima. Nije to samo ovisnost o drogi i alkoholu. Postoje ovisnosti kod mladih ljudi o digitalnim sredstvima, mobitelu ili sličnim suvremenim pojavama koje nismo još do kraja niti proučili, niti je poznato kakav utjecaj i posljedice imaju konačno na mlade ljude. Očito vidimo da je to područje gdje se događa neko osiromašenje ljudi. Postaju siromašni ne materijalno, nego siromašni negdje u svojoj dimenziji ljudskosti kojoj bi trebalo pristupiti evanđeoski. Uvjeren sam da evanđeoski vrijednosni sustav i u tom pogledu sigurno može biti od pomoći, osobito mladom čovjeku da ne potone.
Kako gledate na aktualnu socijalnu situaciju u našoj Zemlji, ali i širem okruženju. Baš nedavno je i papa Franjo u božićnom intervjuu dao do znanja da je situacija izuzetno neizvjesna. No, ne moramo strahovati. Nadamo se, uz Božju pomoć, da ćemo nadići sve te izazove i socijalne i ekonomske globalne krize. Kako vi gledate na sve to?
BISKUP: Nisam stručnjak niti analitičar za društvena pitanja šire naravi. Nemam pravih alata kojima bih mogao napraviti neku analizu, ali jednostavno doživljavam ovu situaciju kao i vi kao svi građani Hrvatske teškom. Kad polazim od svjetske situacije, tu je ugrožen svjetski poredak koji se do sada pokušavao uspostavljati, a sada više ne vrijedi. Nitko zapravo ne zna kako dalje. Politička bi razina na prvom mjestu trebala imati odgovornost moći nešto poduzeti. Prije svega da se zaustavi ovaj do kraja besmisleni rat. Svaki je rat besmislen, pa tako i ovaj Ukrajini, koji je najveće poniženje čovjeka. Kad se prihvati rat kao sredstvo i put za ostvarenje vlastitih ciljeva, prihvatilo se zaista nešto protučovječno, protuljudsko. Može li se neki cilj ostvariti takvim putem i sredstvima? Ne može i ne smije! Pred činjenicom da se svijet naoružava papa Franjo je dao jako snažne naznake i pozvao javnost da valja razmišljati o tome i djelovati u tom smislu. Političari na svojoj razini, a mi građani na svojoj. Međutim, spomenuo bih našu Hrvatsku situaciju. Ono što najviše razara naše nacionalno i društveno biće jest očito korupcija. Ona je nečastan pristup materijalnim dobrima do kojih je netko došao i s kojima netko raspolaže. Pitanje je kako to da su kod nas potonuli vrijednosni sustavi. Materijalno jest vrijednost, ali imamo zloupotrebu te vrijednosti. Moralni temelj našeg djelovanja nema više ozbiljnog značenja, pa je na koncu sve ono što radimo u opasnosti da izgubi svoju vrijednost jer nije u službi čovjekova općeg dobra, nego pojedincu za zadovoljavanje njegove pohlepe ili njegovih pohota. Što tu možemo i što tu smijemo činiti? Svatko na svojoj razini, od političke pa nadalje. Kad se radi o političkoj razini spomenuo bih samo jedno. Onaj tko je pobjednik na izborima neka ne očekuje da će kao nagradu dobiti upravu nekog poduzeća, nekim dobrima, gdje dolazi u doticaj s onim što nije njegovo. Nasuprot tome, trebao bi upravljati i upotrebljavati dobra kao svoja. Onaj koji pobjeđuje na izborima, pobijedio je da služi, a ne da bude nagrađen. To je drugačiji pristup, drugačiji mentalitet. Tako kršćanin pristupa vrijednostima jer je naučio od Isusa Krista da vladati znači služiti. Ako se ne poradi ozbiljnije da se promijeni ta situacija, istinskim zauzimanjem za moralna načela i za onaj vrijednosni sustav koji očovječuje i humanizira društvo, tonut ćemo još dublje. Ne bi htio biti pesimist, ali čini mi se da kod nas premalo radimo u tom smislu.
Veliku ulogu u time imaju i mediji. Koliko ste vi zadovoljni suradnjom s medijima, posebno u pogledu nove evangelizacije i naviještanja radosne vijesti?
BISKUP: Moram reći da me pogađa činjenica što se mediji zanimaju ponajprije za negativne događaje. Kad su oni prisutni u medijskom prostoru više nego dobro koje se događa i kojega ima, čemu sve služi? Zapravo ne služi životu, nego nečem drugome. Volio bih da mediji od početka do kraja služe zaista dobru čovjeka. Kada se radi o evangelizaciji, volio bih kad bi se mediji i evanđelje mogli bolje susresti. Mediji ne mogu očekivati od Crkve da ona naviješta i služi nečijim željama. Potrebno je zajednički nastojati i tražiti način kako se poslužiti medijima da Isus Krist što snažnije progovori u našem društvu i da ozdravi ono što samo on može ozdraviti. To je veliko služenje medija. To je možda neostvariva želja, ali smije biti kao želja izrečena na početku ove nove godine.
Pred nama je godina koja će biti puna izazova. U vašoj Požeškoj biskupi proglasili ste nedavno i godinu bl. Jule Ivanišević, jedne od pet sestara redovnica Kćeri Božje ljubavi, koje su mučeničkom smrću dale svoj život za Krista.
BISKUP: Proglasili smo tu godinu u 130. obljetnici rođenja Jule Ivanišević u Godinjaku u župi Staro Petrovo Selo, dakle u našoj Biskupiji. Željeli smo time podsjetiti kako postoji snaga vjere među nama u Požeškoj biskupiji. Od nje bi trebalo živjeti, u njoj rasti i u njoj dozrijevati. To je učinila jedna jednostavna djevojka Kata, kasnije u redovništvu s. Jula Ivanišević. Ona je to prihvatila kao mogućnost, opredijelila se i ostvarila putem vjernosti svome opredjeljenju vjere za Isusa Krista. Ostvarila je životni vrhunac koji se zove svetost, a to znači blizinu Bogu, zajedništvo s Bogom, puninu njegova života. To je izazov kojega želimo prihvatiti i nastojati ostvarivati ove godine u Požeškoj biskupiji. Budući da ona još nije proglašena svetom, i njezin kult je još uvijek suzdržan. Zato ćemo kao vjernici Požeške biskupije organizirano hodočastiti u njezinu rodnu župu, u župnu crkvu gdje je ona krštena i gdje je započeo njezin duhovni život. Pojedini dekanati hodočaste svakog petnaestog dana u mjesecu u župu Staro Petrovo Selo jer je 15. prosinca blagdan bl. Jule. Tom prigodom vjernici čiji dekanat hodočasti prethodno će imat u svojim župama prigodu upoznati se malo dublje s našom blaženicom i, reći ću, oduševiti se. Jer ako se ne oduševimo za ono što je Isus Krist u nekima od naših ostvario, onda ne može Isus Krist djelovati među nama. To je duhovna dimenzija koju valja promišljati i u okviru koje treba djelovati ove godine posvećene bl. Juli.
Vođeni biskupijskim geslom „Krist danas si uvijeke“, a na početku nove građanske godine, vjerujem da za kraj imate neku poruku svim vjernicima i gledateljima Slavonskobrodske televizije i naše emisije Radosna vijest.
BISKUP: Volio bih i želio da ja prvi ne budem onaj koji će i u ovoj godini koja je započela kukati i samo pripovijedati kako ništa ne valja i kako se ništa ne može. S time se ništa ne postiže i nikuda ne kreće. Život je čudesna činjenica. To da vi i ja postojimo, takav je svemirski podatak od kojeg nema jačega. Kako tu činjenicu ne prihvatiti i njoj se ne radovati? Potrebno je radovati se životu, činjenici da postojim. Otkud nam pravo zanovijetati i tražiti od nekoga da sve bude kako smo mi zamislili. U tom slučaju živimo u projekciji nečega što je nemoguće i što se neće dogoditi. Umjesto toga valja nam prihvatiti sadašnji život takav kakav jest, sa svim prednostima koje postoje i sa svim poteškoćama te od njega napraviti ono što najbolje možemo. To je evanđeoska mudrost. Tako je Bog smislio čovjeka. Pokušajmo ove godine učiniti da ona bude lijepa po navedenom našem pristupu. Bog će nas takve sigurno blagosloviti. Neka bude upravo tako sretna i blagoslovljena godina koja je započela.
Hvala lijepa i Bog vas poživio u zdravlju.
Poštovani gledatelji, razgovarali smo s biskupom Požeške biskupije, msgr. Antunom Škvorčevićem na početku nove građanske godine. Hvala što ste bili s nama i u ovoj emisiji radosna vijest i svakako budite s nama i sljedeće nedjelje u programu Slavonskobrodske televizije.
