Na spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne, u utorak 15. rujna 2026. godine, požeški biskup Ivo Martinović predvodio je u crkvi sv. Roka u Virovitici euharistijsko slavlje, nakon kojega je uslijedila svečana procesija do kapele Rana sv. Franje, gdje je izložen Presveti Oltarski Sakrament te je započelo Trajno euharistijsko klanjanje u gradu Virovitici.
Na početku homilije biskup je pozdravio svećenike na čelu s domaćim župnikom fra Marijom Zubakom i virovitičkim dekanom Ljubišom Krmarom, bogoslove, ministrante, predstavnike civilnih vlasti i udruga te sve okupljene vjernike. Posebnu zahvalnost uputio je franjevačkom provincijalu fra Ivici Jagodiću, koji je među prvima potaknuo ostvarenje Trajnoga euharistijskog klanjanja u Virovitici. Pozdravio je i Nadu Burum te sve klanjatelje koji će od toga dana svojom molitvom i prisutnošću svjedočiti ljubav prema Isusu.
Tumačeći ulomak iz Poslanice Hebrejima, biskup je podsjetio kako Isusa nije zaobišla ljudska patnja, nego je u nju ušao cijelim svojim bićem. Njegova se veličina očitovala u potpunom predanju Ocu za ljude i njihove grijehe. Upravo u raspetom Kristu vjernici otkrivaju otajstvo njegove ljubavi, s kojim ih povezuju Blažena Djevica Marija i euharistija.
Osvrnuvši se na evanđeoski prizor Isusa, njegove Majke i ljubljenoga učenika pod križem, biskup je protumačio Isusove riječi: „Ženo, evo ti sina“ i „Evo ti majke.“ Istaknuo je kako u ljubljenom učeniku možemo prepoznati svakoga čovjeka kojega Isus povjerava svojoj Majci. Marijina žalost i njezina prisutnost pod križem pokazuju kako se u vjeri slijedi Boga, ostaje mu se vjeran i ostvaruje ono što Bog od nas očekuje.
Govoreći o Marijinu stajanju pod križem, biskup je istaknuo da je ona slika svake majke, svakoga oca i svake osobe koja ostaje uz drugoga kada mu je najteže, osobito u trenutcima patnje i umiranja. „Važno stajati uz drugoga u gorkim i bolnim životnim trenucima“, poručio je, naglasivši da je takvo stajanje izraz predane vjere iljubavi. Podsjetio je i na nauk svetoga Ivana Pavla II., prema kojem je Marijino stajanje pod križem njezino sjedinjenje s Kristovom žrtvom, te na riječi Drugoga vatikanskog koncila o njezinoj nepokolebljivoj postojanosti i izvanrednoj hrabrosti u suočavanju s patnjom.
Biskup je potom povezao Marijinu prisutnost pod križem koja nas vodi Isusu prisutnom u Euharistiji i s vjerničkim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Marija je svojim očima gledala raspetoga Sina, a vjernici gledaju Isusa prisutnoga u Presvetom Sakramentu očima i srcem vjere. Stoga je Trajno euharistijsko klanjanje nazvao školom u kojoj Marija uči vjernike stajati uz Krista, vjerovati mu i ljubiti ga.
Naglasio je kako u svijetu koji neprestano govori, stvara buku i zaokuplja čovjekovu pozornost, klanjanje nas uči da je najvažnije stajati pred Isusom. Pred njim kad ne znamo što bismo rekli može i dovoljno je samo šutjeti, plakati ili u srcu ponavljati: „Isuse, vjerujem u tebe. Pomozi mi. Ljubim te. Donosim ti sebe i sve svoje.“ Tu je naša otajstvena molitva ljubavi pred kojom ljudski razum prepoznaje vlastitu ograničenost i Božju blizinu.
Govoreći o Mariji kao uzoru euharistijske vjere, biskup je podsjetio na riječi iz enciklike o Euharistiji, svetoga Ivana Pavla II., koji ju je nazvao prvim svetohraništem u povijesti jer je u svome krilu nosila utjelovljenoga Sina Božjega. Marijin životni put bio je neprestano klanjanje. Premda nije uvijek razumjela ono što Bog od nje traži ni putove kojima je vodi, vjerovala mu je, ljubila ga i sve događaje pohranjivala u svome srcu.
Jednako tako i vjernici dolaze pred Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu bez velikih riječi, ali često s mnoštvom pitanja. Donose mu svoj umor, brige, rane, traženja, grešnost i prazninu. „Isus sve to zna i njemu je dovoljno da ostanemo uz njega, da budemo u njegovoj blizini“, kazao je biskup. Euharistijsko klanjanje svjedoči o Bogu koji čovjeka čeka u tišini. On ostaje prisutan i kada se čovjek udalji od njega, zanemari ga ili mu okrene leđa. Kada su ljudska srca rastresena i ispunjena nemirom, Krist ostaje prisutan u svetoj hostiji i daruje svoj božanski mir.
Biskup Ivo nadalje je istaknuo da klanjati se Isusu znači gledati ga i dopustiti njemu da On nas gleda. To znači zahvaljivati mu, moliti, šutjeti te mu prinositi vlastiti život i živote drugih. Pozvao je vjernike da pred Gospodina donose svoje obitelji, bolesnike i patnike, djecu i mlade, osobe s invaliditetom, poginule hrvatske branitelje, pokojne i nestale, stare i napuštene, ovisnike i siromahe, svećenike te sve koji su se udaljili od Boga, izgubili smisao života ili više ne znaju čemu se nadati. Potaknuo ih je da Kristu povjeravaju domovinu, Crkvu i cijeli svijet.
Kapela Trajnoga euharistijskog klanjanja bit će, prema biskupovim riječima, mjesto na kojem se Crkva okuplja oko svoga Boga, pred njega donosi boli svijeta i uči suosjećati sa svakim čovjekom koji trpi. Ona treba postati poput otvorenoga srca župe u kojem Crkva svjedoči svoju vjeru i ponavlja: „Gospodine, znamo da si ovdje i hvala ti što si s nama.“
Zaključujući homiliju, biskup je zazvao zagovor Žalosne Gospe da vjernike nauči ostati uz Isusa, klanjati mu se s vjerom, šutjeti pred njim u ljubavi i služiti mu u radosti.
