U petak, 8. lipnja preminuo je u Zagrebu u 87. godini života akademik Šime Vulas, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih akademskih kipara. Sprovodne obrede na zagrebačkom groblju Mirogoj predvodio je Josip Devčić, izaslanik požeškog biskupa Antuna Škvorčevića zajedno sa Željkom Faltakom, župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu. Pokojni Šime Vulas bio je povezan s Požeškom biskupijom te je svojim umjetničkim djelima ukrasio obnovljenu Gospinu crkvu u Voćinu s velikim križem u svetištu te kamenim ambonom i oltarom. U Požegi je za Katedralu izradio tabernakul, Križni put te kalež i okov za Evanđelistar, uredio oltar Gospe Lurdske, kapelu sv. Josipa u požeškom Biskupskom domu, a za Dijecezanski muzej darovao dvadesetak svojih djela. Biskup Škvorčević je napisao
zahvalu pokojniku za plemenitost, koju je na sprovodu pročitao Josip Devčić. U Poruci biskup kaže: „Minulih dana smrt je pohodila akademika Šimu Vulasa. Na tu vijest oživjelo mi je sjećanje na njegovo uporno nastojanje da uvijek iznova u drvu oblikuje jedra nalik na križeve ili križeve slične jedrima, s tihom namjerom da doplovi do onih obala na kojima je smiraj i smisao našeg putovanja. Trajno zagledan u onostranost koju je želio utisnuti u prolazno, neraspadljivo u raspadljivo, Šime je tkao niti ljepote, sastavnice u kojima se očituje vječnost. U smrti je dojedrio do križa čiji je izazov ljubav moćnija od smrti, pobjeda kojoj je osjećao da pripada. Odloživši u smrti sve što mu je priječilo istinskom životu pogledati u lice, sada u punoj 
jasnoći uživa ono za čim je strastveno tragao dok je duh utiskivao u materiju, daljine pretvarao u Blizinu a nadspoznatljivo u Prisutnost.
Zahvaliti bih želio Šimi za sve njegove šutnje kojima je omogućavao Duhu da govori, za razgovore u kojima je otkrivao uvijek nove obzore duha, za jedra u ambonu i oltaru voćinske crkve razapeta pod križem, za tabernakul i križni put u požeškoj Katedrali, za sve ono što je ispripovjedio svojim djelima u našem Dijecezanskom muzeju. Dodijelili smo mu plaketu s Poveljom zahvalnosti Požeške biskupije, u čvrstoj nadi da će od Svevišnjega primiti nagradu za životno djelo, a ime joj je vječnost. Za tako visoku nebesku počast molimo i na ovom oproštaju s njegovim smrtnim tijelom, obećavajući da ćemo trajno biti s
njime u molitvi, koja povezuje nebo i zemlju, Boga i čovjeka, prolazno i vječno. Neka mu svijetli svjetlost vječna u slavi Isusa Krista, pobjednika nad smrću, a do rastuženog srca njegove supruge Ane i svih koji su ga poštivali i voljeli neka dopre Božja utjeha.“
