DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
Pnz 4, 1-2.6-8; Ps 15 (14); Jak 1, 17-18.21b-22.27; Mk 7, 1-8.14-15,21-23
Božja zapovijed i ljudska predaja
Isusovi učenici ne drže se propisa iz »predaje starih« (Mk 7, 5). To je bilo povod žestokom sukobu Isusa s farizejima, u kojem on Božju zapovijed suprotstavlja ljudskoj predaji koja ima čisto pravno značenje (Mk 7, 8): predaja uređuje »slučajeve«, nameće »načine ponašanja«, ona uređuje izvanjsko ponašanje. A kad se pokušava identificirati s Božjom zapovijeđu, ona čovjeku pripisuje moć (koja mu ne pripada) da neprestano prosuđuje između dobra i zla. Božja zapovijed je osobna, izrečena je u drugom licu, kao i dekalog. Ona izlazi iz jedne osobe i biva prihvaćena jedino u zajedništvu s tom osobom. Zapovijed ne donosi mnogo novih propisa, koji bi bili nepoznati ljudskim predajama. Njezina uloga nije kvantitativne naravi. Međutim, ona prije svega donosi novi način kako se slobodno ophoditi s predajama, kad se živi u vjeri i zajedništvu s Bogom koji poziva.