Evanđelje po Ivanu 4, 43-54
U ono vrijeme: ⁴³ Ode Isus iz Samarije u Galileju. ⁴⁴ Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. ⁴⁵ Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše, jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu o blagdanu. Jer su i oni bili uzišli na svetkovinu.
⁴⁶ Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. ⁴⁷ Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina, jer već samo što nije umro. ⁴⁸ Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« ⁴⁹ Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« ⁵⁰ Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«
Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. ⁵¹ Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. ⁵² Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« ⁵³ Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.
⁵⁴ Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.
Evanđeoski ulomak o jednom ozdravljenju na daljinu želi nam objaviti Isusa kao Riječ života. Učitelj se vraća u Galileju i ondje ga lijepo primaju, jer su se proširile glasine o onome što je učinio u Jeruzalemu. On, međutim, odbija tu popularnost utemeljenu na čudotvornosti. Odlazi u Kanu gdje je učinio prvo od svojih čudesa («znakova», u Ivanovu govoru). Evo sada drugog čuda: neki službenik kralja Heroda Antipe moli Isusa da siđe s njime u Kafarnaum gdje mu sin leži smrtno bolestan. Zemljopisni položaj Kane u odnosu na Kafarnaum opravdava upotrebu glagola ‘sići’, ali ne iscrpljuje njegovo značenje, koje se očituje u upornosti kojom taj čovjek moli Isusa da ‘siđe’. Doista, on je onaj koji je «radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa». Isus prekorava njegovu odveć nesavršenu vjeru, ali službenik ne odustaje. Odgovarajući na očajno zapomaganje čovječanstva koje se nalazi pred propašću i smrću, on pruža riječ koja daje život, ali zahtijeva vjeru.
Isusovo čudo je zapravo Riječ: kad joj se vjeruje i pokorava, događa se čudo koje ona nosi u sebi (r. 50). Predivan je učinak njezina odjeka: službenik odlazi osjećajući kako mu u srcu odjekuje ono što mu je Isus rekao: «Idi, sin tvoj živi!» Ta riječ, jedina nada, prati i podupire svaki njegov korak na putu k svojoj kući. Odonud mu u susret dolaze sluge koji mu radosno kličući istim riječima potvrđuju: «Sin tvoj živi». Vjera koja je hodila u tami (r. 52ss) pronalazi svjetlo i postaje potpuni pristanak: Isusova riječ je ponovljena ‘in crescendo’ (r. 53), i odmah je popraćena tvrdnjom: «I povjerova».
Molitva
Isuse, Sine Božji, ti si Očev potpuni izričaj, njegova živa Riječ: pomozi mi da te susretnem svaki puta kad slušam i čitam evanđelje. Nauči me da čuvam u srcu tvoje svete riječi, da im povjerujem jednostavnom vjerom, da u njima tražim odgovor u času kušnje. Ne želiš mi dati izvanredna čudesa, nego veću vjeru i predanje. Čudo koje ti tražiš od čovjeka jest vjera. Tada ćeš moći činiti ona ‘znamenja’ života koja mi, ubogi, molimo od tebe. Ne samo, ne uvijek u sadašnjem vremenu, nego jamačno za vječnost: tvoja riječ je besmrtni život, ona je sjeme koje, pohranjeno u srce, raste i donosi plod u kraljevstvu nebeskom.
