Evanđelje po Ivanu 5, 31-47
U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: ³¹ »Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. ³² Drugi svjedoči za mene, i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. ³³ Vi ste poslali k Ivanu, i on je posvjedočio za istinu. ³⁴ Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. ³⁵ On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. ³⁶ Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene – da me poslao Otac. ³⁷ Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli, niti ste lica njegova ikada vidjeli, ³⁸ a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla.
³⁹ Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, ⁴⁰ a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. ⁴¹ Slave od ljudi ne tražim, ⁴² ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. ⁴³ Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti.
⁴⁴ Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! ⁴⁵ Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. ⁴⁶ Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. ⁴⁷ Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?«
Nastavlja se Isusov apologetski govor kao odgovor na optužbe Židova. Kako se govor razvija, sukob postaje sve oštriji. Sve očitijom postaje odvojenost između ‘ja’ i ‘vi’ – između Isusa i njegovih neprijateljskih slušatelja. Ulomak stoga označava vrhunac procesa što ga Gospodin Bog vodi protiv svoga ljubljenog izabranog naroda, koji tvrdokorno ustraje u svom buntovništvu, slijep i gluh.
Četiri su svjedočanstva što ih Isus iznosi svojim slušateljima želeći ih dovesti do toga da u njemu prepoznaju mesiju, Očeva poslanika, Sina Božjega: riječi Ivana Krstitelja, čovjeka poslanog od Boga; Isusova djela koja je učinio po Očevu poslanju; Očev glas i Pisma. Ta svjedočanstva, u njihovoj različitosti, imaju dvije značajke koje ih povezuju. S jedne strane, kao odgovor na optužbu kojom su Židovi optužili Isusa da huli na Boga, ona upućuju na spasonosno djelovanje Boga Oca; s druge pak strane, ona ne kažu ništa uistinu novoga.
Židovi na taj način bivaju stavljeni na optuženičku klupu. Njihova se sljepoća rađa iz korjenite nutarnje izopačenosti: tužitelji ne traže «slave od Boga jedinoga» (r. 44), nego traže slavu jedni od drugih. U isključivoj podložnosti Zakonu, odbacuju Duha Svetoga. Isus razotkriva opasnost u kojoj se nalaze i upozorava ih na nju: vjeruju da će postići vječni život istražujući Mojsijeve spise, a baš ih oni optužuju. Zar će dopustiti da njihov najodličniji zagovornik postane njihov tužitelj? Ulomak završava pitanjem koje od svakoga traži da ispita autentičnost i iskrenost vlastite vjere.
Molitva
Gospodine, sjaju slave Očeve, smiluj nam se! Tražili smo slavu od ljudi, uzalud: postali smo još tvrđi u srcu, lišeni smisla koji treba dati stvarima i događajima. Želimo doći k tebi da imamo život, k tebi na čijem licu odsijeva Božja poniznost.
Isuse, vjerni i istiniti Očev svjedoče, smiluj nam se! Odbacili smo zahtjeve tvoje riječi i više smo voljeli slijediti idole svijeta, usvajajući ‘duhovnost kompromisa’: lažne obmane koje iznutra gase ljubav. Želimo doći k tebi da imamo život, k tebi koji nam daješ čuti glas Božje istine.
Kriste, poslušni Sine kojeg je Otac poslao, smiluj nam se! Zanemarili smo Pisma koja nam pripovijedaju o muci koju su podnio za nas, otklonili smo pogled od onoga koji je i danas po njima živi u tijelu ili u srcu; zauzmi se za nas grješnike, ti, nevini Jaganjče Božji! Želimo doći k tebi da imamo život, k tebi koji si utjelovljena prisutnost Božjeg milosrđa.
